Ukratko se predstavite našim čitaocima?
Rođen sam u Vojniću, od malena živim u Karlovcu, profesor sam filozofije i jugoslavistike. Najmanje sam radio u prosvjeti, najduže kao kustos u Memorijalnom parku Petrova Gora, sve do devedesetih i izbijanja rata. Dugo sam bio bez posla i radio svakojake poslove da bih preživio. 2001. sam dobio posao u Vojniću da predajem srpski jezik i kulturu u osnovnoj školi, ali hrvatski jezik do tada nisam mogao predavati mada sam školovan za to. Stanje se poboljšalo i više se baš ne gleda toliko na nacionalnu pripadnost kod zapošljavanja.
Koliko ima učenika koji pohađaju srpski jezik i kulturu?
Pored Vojnića istu nastavu radim i u Krnjaku. Nastava je dobra, djeca su je prihvatila, a posebno me veseli što se klinci odlično slažu, i Srbi i doseljeni Hrvati. Dakle, ne pita se đaka zašto ide na srpski jezik ili srpski vjeronauk. U Vojniću i Krnjaku ima katolički, pravoslavni i islamski vjeronauk. Nema nacionalnih tenzija. Nastavnici i ravnatelji u obje škole su također dobri i inzistiraju na multietničnosti, na ravnopravnosti i jednakosti među učenicima. Bio je i jedan projekt financiran od EU o multietničnosti, multikulturalnosti, o potrebi suživota i tolerancije i djeca su to objeručke prihvatila. To mi daje vjeru i nadu za budućnost.
Broj klinaca koji idu na izbornu nastavu?
U Krnjaku je pohađa oko dvadeset, a u Vojniću petnaestak učenika. I to od 5. do 8. razreda kojima ja predajem, s time da je od 1. do 4. razreda mnogo veći broj učenika. U obje škole i u obje grupe tu izbornu nastavu pohađa gotovo stotinjak učenika. Ima i onih koji službeno nisu upisani u izbornu nastavu ali dolaze na satove i slušaju nastavu. Mislim da je najbitnije da nauče čitati i pisati ćirilicu. Obrađujemo djela Jovana Jovanovića Zmaja, Miroslava Antića, Vojislava Ilića, Branka Ćopića.
Bili ste aktivni u politici od početka devedesetih. Kako je išlo dalje?
Odmah krajem osamdesetih i početkom devedesetih smo osnovali Ligu socijalnih demokrata čiji je prvi predsjednik bio Milorad Pupovac. Bila je to strogo građanska stranka. To vrijeme bilo je najdemokratičnije na prostorima SFRJ i Hrvatske. Pravna država je funkcionirala, ekonomski je bilo sasvim dobro, otvarale su se razne nove mogućnosti, mogao si reći što si htio, dinar je bio konvertibilan, Ante Marković je vodio dobru ekonomsku politiku. S nama su bili Lino Veljak, Milan Kangrga i još niz profesora našeg Filozofskog fakulteta, a Nenad Zakošek s Političkih nauka je rekao da imamo najveći intelektualni potencijal. Bili su to vrhunski intelektualci i činilo se da Jugoslavija ima dobru perspektivu.
Kad ono?
Po mom mišljenju dogodila se kontrarevolucija, koja je uništila i one male začetke pravog višestranačja i demokracije koji su se pojavili. Došlo je do totalnog haosa, do kraja svakog demokratskog i humanog djelovanja. Još prije toga Marković je osnovao Savez reformskih snaga, a mi smo osnovali Socijalno demokratsku uniju. Pupovac je potom osnovao Samostalnu srpsku stranku, a mi iz SDU-a smo ostali idealisti, borili se za građansku državu i građanska prava. Prvi predsjednik je bio Branko Horvat, onda je došao Vladimir Bebić – bombarder sa Kvarnera, kao i Splićanka Semina Lončar. U to vrijeme nitko nije govorio i istupao kao mi. Bili smo i parlamentarna stranka u Saboru. U Karlovcu smo na prvim lokalnim izborima imali čak pet vijećnika i bez nas se ništa nije moglo odlučiti. Htjeli smo onemogućiti HDZ da vlada, ali su oni kupili neke liberale i HNS-ovce i formirali su vlast. SDU rasformirao, uključio sam se u rad srpskih institucija. Bio sam član Gradskog i Županijskog VSNM-a. Čini mi se da su ta Vijeća čista formalnost pa nisam zadovoljan radom i ostvarenim rezultatima. Država se hvali ‘teorijom’, a praksu i stvarnost ne spominje. Nemamo nikakvih ovlasti i sve mi to djeluje gotovo uzaludno. Sve se svodi na ‘folklor’ i obilježavanje određenih datuma. Položaj naše zajednice je loš, ima i međusobnih trzavica, dok entuzijasti čini mi se, gube volju za daljnjim radom.
