>

novosti logo

Društvo Društvo

Reci Bosanac i šuti

Bosanac, musliman, Bošnjak – tako su me zvali devedesetih u Hrvatskoj gdje sam bio stranac, etnički u manjini a socijalno na dnu, i gdje se uvijek mogao naći neko ko će te podsjetiti da nisi isto što i većina. U Pulu, grad gdje sam živio kao izbjeglica, sada stižem kao ‘danski pisac bosanskih korijena’

Bosanac!… Bosanac! – tek što sam kročio u halu zagrebačkog Autobusnog kolodvora, a iz ugla iste dopire glas mog hrvatskog urednika Krune Lokotara, urednika s velikim U, slovom pomalo kontroverznim u Hrvatskoj, zemlji koju sam prije dvadeset godina minus četiri dana napustio, a u koju sada stižem kao ‘danski pisac bosanskih korijena’. Urednik i ja idemo na Sajam knjiga u Puli, u grad gdje sam živio kao izbjeglica devedesetih, da predstavimo moj prvijenac ‘Ukulele jam’. Roman govori o ratu, rock’n’rollu i životu u izbjegličkom centru na obali Jadranskog mora, u gradu tu i tamo sličnom Puli. Ne putujemo zato samo na još jedan nastup, već i do obale na kojoj sam na kraju ostavio sve: i majku, i oca, i prijatelje, i područje maternjeg jezika, otisnuvši se sa sedamnaest godina ‘u svijet’, bez čamca i vesla, kopnenim putem. Otišao sam tada sâm, a danas se, eto, vraćam s knjigom, Urednikom i malom tremom pred susret s određenim mjestima i ljudima iz onog šugavog doba, kada smo jedni od drugih žicali gutljaje pive, a Smiljko Šagolj patriotski izvještavao s prvih linija fronte.

Prilazim Uredniku, budeći se iz sjećanja na dramatični odlazak. On mi pruža ruku, ali kasno je: već mu ‘dajem veliki zagrljaj’, što bi rekli Danci. Kalupe stereotipa o hladnim Hrvatima i srdačnim Bosancima ispunjavamo naizgled do vrha, no uzrok Urednikove distance je, primjećujem ubrzo, ipak samo lijenost: nije mu se s lijevog ramena na tlo dala spuštati putna torba, pa je tek onako mlohavo ispružio desni dlan.

‘Jebogati, samo što sam sletio, a ti me već označio’, zezam ga. ‘Koja dobrodošlica!’

Bosanac, musliman, Bošnjak – tako su me zvali devedesetih u Hrvatskoj gdje sam bio stranac, etnički u manjini a socijalno na dnu, i gdje se uvijek mogao naći neko ko će te podsjetiti da nisi isto što i većina, bilo da se radi o upisu u školu, raspodijeli humanitarne pomoći ili nečemu trećem. Tek poslije, kad sam stigao u Dansku, među Bosance, muslimane i Bošnjake – među ‘svoje’ dakle – otkrio sam da sam pomalo i Hrvat. Da je na mojim đonovima ostalo dosta one sumporno-crvenkaste istarske zemlje, a u mom rječniku hrpa kroatizama, na koje će se golobradi bošnjački patriote u danskom azilantskom centru mrštiti s gađenjem.

U Banjolama udišem onaj dobro poznati miris soli i borovine, dok mi blaga doza nostalgije žubori venama. Tu je terasa autokampa gdje smo ekipa i ja nekad znali naručiti po deci kisele. Tu je bašta u kojoj smo redovito krali smokve. Tu je streha pod kojom sam razmijenio adresu s onom Slovakinjom, što se furala na Doorse i Nirvanu…

Danas, nakon dvadesetak godina života u Danskoj i još kojekuda, kad sletim u Zagreb i čujem prvu rečenicu na maternjem jeziku, osjećam se kao u predgrađu rodne Dervente, odakle su me ljeta 1992. evakuirali pristalice Karadžićevog pogleda na svijet. Prošlo je otad mnogo vremena i danas znam da sam, ruku na srce, svašta pomalo, a možda ponajviše ona spojnica u polusloženici Danac-Bosanac. Tako je to kad u više navrata nisi mogao ili nisi pristajao da ostaneš na svom mjestu i kad si usput eto ‘vidjeo svijeta’: sve postaje komplicirano i valja to pojašnjavati – i sebi i drugima. Zato – reci Bosanac, jarane, i šuti! Ne kompliciraj.

Za razliku od mene, Urednik nema iskustvo izbjeglice-imigranta i ja mu pomalo zavidim na tome. Zavidim i svom djedu Mustafi koji je čitav život proživio na svojoj djedovini u Derventi i kome se posrećilo da na njoj i umre, davno prije rata. Čini mi se da je njegov život i život mog Urednika daleko jednostavniji od mog, da tu makar nema svog onog pojašnjavanja i ‘prevođenja’ i stalnih pokušaja da se zbliže, ako ne i spoje i izmire, sve one suprotnosti svjetova, u kojima si živio i koje ponekad kao da jedino tebe imaju zajedničkog.

Naporno je i dozlaboga dosadno i ono vječito elaboriranje danskih i bosanskih običaja, poreznih sistema i čega sve ne, a Urednik voli baš o tome da sluša, i na sceni i van nje, i plašim se da ćemo o tome razgovarati i tijekom nastupa na Sajmu knjiga. Da ću opet donkihotovski morati da demantiram neke mitove o bajkovitoj Danskoj i prozaičnoj Hrvatskoj, o boljem životu i zelenijoj travi tamo negdje daleko. Osjećaću se glupo i nemoćno, objašnjavaću i više no što treba u onom stalnom imigrantskom strahu od nesporazuma i nedorečenosti, kao i blagoj jezičkoj nesigurnosti; bilo da se radi o maternjem ili maćehinskom jeziku – i jedan i drugi su mi odavno jednako bliski i strani.

Napredujemo autobusom, na pola puta do Istre hvata nas mrak. Uredniku je zima, meni nije i on me, smijući se, sada naziva Dancem. I ja se smijem, šta ću, i pričam mu o tome kako sporije govorim, jer mi se danske fraze guraju u prvi red, pa ih moram ćuškati od sebe i tražiti bosanske. Tako će biti prvih dan-dva nakon povratka u područje maternjeg jezika, dok se moždani mehanizmi ne prešaltaju i dok ne počnem razmišljati na našem.

U Pulu stižemo kasno uvečer. Dočekuju nas s čašicama pelinkovca kojim u backstageu Sajma knjiga sapiremo grla – a zatim nas voze u hotel.

Iduće večeri je nastup, no dan ću pamtiti po nečemu drugom. Već nakon doručka Urednik nam dirljivom ljubaznošću i višestrukim telefonskim pozivima omogućava ulazak u nekadašnje vojno odmaralište u Banjolama, gdje sam živio kao izbjeglica. Uskoro šetamo pustim banjolskim ulicama, udaljenim šest kilometara od Pule. Nebo se plavi, odsjaj sunca na površini mora nas zasljepljuje, a ja udišem onaj dobro poznati miris soli i borovine, dok mi blaga doza nostalgije žubori venama. Tu je terasa autokampa, gdje smo moja ekipa i ja nekad znali naručiti po deci kisele i zauzimati stol cijelu večer. Tu je bašta u kojoj smo redovito krali smokve. Tu je streha pod kojom sam razmijenio adresu s onom Slovakinjom, što se furala na Doorse i Nirvanu. Mjesta su tu, ali ekipe nema; žive duše nema, jedino Urednik i ja bauljamo po Banjolama, zakulisnim krajolikom mog romana, mjestimično baziranog na mojim iskustvima.

U odmaralištu – danas zimi zatvorenom hotelu – u pratnji čuvara pronalazimo sobu s velikim S, nekad broj 210, danas tri stotine i nešto. Urednik, koga ne bez razloga bije glas da gine za svoje autore, obazrivo me tapša po ramenu i ostavlja samog pred vratima iste. Opkoljen tišinom, spuštam kvaku i blago odgurujem vrata. Ne osjećam ništa posebno, a trebao bih. Upravo na ta vrata sam prije dvadeset godina minus tri dana izašao, nikad ih više ne otvorivši. Na hodniku pred njima mi je prišla jedna prijateljica, najbolja ikad možda, i oprostila se sa mnom. Uto se iz sobe začuo mamin prigušeni jecaj, rezultat neuspjelog pokušaja da se plač prikrije…

Sada ulazim unutra, stojim i gledam oko sebe. To je ista ona soba u kojoj sam proživio jedno vrijeme ukliješteno između svoja dva života, onog u Bosni i onog u Danskoj. Ista soba, samo renovirana, skoro privlačna i ugodna. Stojim usred nje i vidim starog, staru i sve drugo što nedostaje: postere u uglu iznad mog kreveta, ona socrealističko-smeđa vrata ugrađenog ormara, i onaj mono-kasetofon marke Sanyo, kog sam onako crvenog morao provući kroz roman.

Na balkonu bacam pogled prema pučini. Sve je tu: otok, rt i kriva stabla borova što djelimično zaklanjanju pogled. Tu je i TV-sala, danas recepcija, terasa i stepenice dolje prema plaži. Nedostaje samo pet stotina izbjeglica, prognanika i ne znam koliko stotina stranih turista, pa da roman ponovo počne.

Ne ide mi se napolje. Slutim da će mi ovo biti vrhunac boravka u Puli, imam želju da prenoćim ovdje, među ova četiri zida, u ovom s vremenom idealiziranom i mistifikovanom prostoru, o kom sam godinama mislio – i pisao.

Zadnji put sam poželio slično u vlaku između Kelna i Lajpciga marta prošle godine. Putovao sam s ‘njemačkim glumcem hrvatskih korijena’ Stipom Ercegom, koji je na tim nastupima čitao odlomke iz romana, tada objavljenog u Njemačkoj. Pričali smo o svemu i svačemu šest ili sedam sati, koliko je put trajao: o kazalištu, knjigama, filmu, ženama, našim traumama i traganjima, nepatvoreno i do bola iskreno. Ispostavilo se da imamo mnogo zapanjujuće sličnih iskustava i onaj rijetki osjećaj srodnosti, da ne kažem bratstva, koji sam s tim čovjekom tada osjetio – skoro da me prestrašio. Nije mi se žurilo u onaj jebeni Lajpcig. Kupe u kom smo sjedili, većinom sami, bio mi je dovoljan. Naš razgovor mogao je, što se mene tiče, trajati danima. Jer upravo na onim švapskim šinama, tamo negdje na pola puta između Dervente i Kopenhagena, ja sam se odjednom osjetio doma, kod kuće, na svome, među svojima. Jer Stipe nije bio ni Nijemac ni Hrvat, već prije svega imigrant, pripadnik moga plemena.

Možda je i ova soba, i ovaj hotel, i cijela Hrvatska devedesetih bila neka vrsta kupea u kom sam naizgled čamio bez kune u džepu, opijajući se thrash metalom i snovima o nekim dalekim obalama, većim koncertima i ljudima kojima nije važno kako mi se stari zove. Bile su to one formativne godine, od skoro petnaest do sedamnaest i nešto. Moja ekipa i ja smo sazrijevali brzo, prebrzo. Šibali smo na relaciji Klinci – Frajeri, a bili smo ustvari djeca-starci. Živjeli u tranzitu, u privremenom smještaju. Možda se zato osjećam doma između ova četiri zida. Možda mi opet treba ovakva soba negdje, u nekom gradu…

Šetamo po kompleksu hotela, Urednik me slika iPhoneom, odlazimo do vrha rta i vraćamo se konačno taksijem u Pulu. Zavaljen na zadnjem sjedištu, osjećam neki neobičan mir, kao poslije meditacije. Na radiju Kings of Leon sviraju nimalo opuštajuću ‘Sex on Fire’, a Urednik i taksista pričaju o politici…

Uvečer srećem Frenkija i Asima, ali samo nakratko. To su danas porodični ljudi, moraju da idu. Grlimo se i dogovaramo susret – do koga, nažalost, neće doći – dok me novinarka lokalnog TV-a vuče pred kameru. Da li me ona ili novinarka HRT-a kasnije u uvodu predstavlja kao ‘slavnog internacionalnog pisca’, zaboravljam brzo, no Danac u meni i dalje divlja od protivljenja: Zašto se na ovim prostorima u medijima toliko pretjeruje? Zašto se tako bezočno hvali i laska? I otkud im uopće informacija o tome da sam ‘slavan’, ‘danska književna zvijezda’, ‘hit’? I Urednik, taj sjajni moj Urednik, ima običaj da me hvali, posebno na sceni, iako zna da ja, kao ni on, to organski ne podnosim. Moraću mu se nekako, na idućem nastupu ili u nekom tekstu negdje, osvetiti. Zaslužio je.

Nastup protiče mirno, kao i toliki drugi dosad. Srećem Davora i dogovaramo susret. Zatim otpočinje ‘druženje’ s učesnicima i organizatorima Sajma. Drugim riječima, jede se i pije i razglaba o svemu, traje to ne samo to veče, već i sutra i prekosutra, ometano tek pokojom šetnjom Sajmom ili gradom. Tu su mnogi poznati bosansko-hercegovački pisci. Pozdravlja me Miljenko Jergović, glavom i bradom, Muharem Bazdulj me grli k’o brata rođenog. Fini su to momci, dugokosi, rock’n’roll raja, moja raja. Samo još da usaglasimo sto i jedan stav, pa da osnujemo bend. Dugokos je i Sarajlija Andrej Nikolaidis, no Tuzlak Emir Imamović Pirke nije. Sve su to Bosanci i rockeri, samo na permanentnom radu u Regionu. Ne osjećam često neku srodnost s piscima – ni danskim, ni bosanskim, ni bilo kojim drugim – čudna je to sorta ljudi, posebna, mada ima i izuzetaka.

Zadnja dvojica su Urednikovi autori, pa nam je organizirao zajednički nastup u Rijeci. Igrom slučaja na obljetnicu moga odlaska iz Pule. Dvije noći ranije, dok se za stolom vodi žešća antikapitalistička spika i diskutuje Piketty kog Pirke upravo čita, izvlačim se melankoličan iz birca i, sav u svome filmu, prelazim ulicu između Doma hrvatskih branitelja, gdje se sajam održava, i disko kluba Uljanik, koji se nekad nazivao rock klubom. Ulazim unutra i prizivam u mislima svoj prvi izlazak u Uljanik, u romanu prekršten u Ukulele.

Hodam praznom terasom, zatim ulazim u bar koji začudo radi i naručujem čašu bambusa. Za šankom brbljaju dvije-tri klinke, nemaju više od sedamnaest, a u dnu prostorije pleše desetak ljudi. Nema tu više ni metalaca, ni punkera, ni grungera. Nema tu više akcije, barem ne večeras.

Ponovo hodam terasom, tačno je dvadeset godina od moje oproštajne fešte ovdje, fotkam mjesta na kojima smo nekad davno žicali kunu za piće. Sjećam se toliko faca koje danas vjerovatno ne bih prepoznao, jedne cure koja nije mogla shvatiti zašto odlazim, one sulude treme pred ilegalni odlazak i njenog uplakanog lica ovdje, baš ovdje… No sve je to davno bilo. Ništa to nikome ne znači. Bilo pa prošlo. Treba nastaviti dalje, zaboraviti sve to. Reći Bosanac i šutjeti, ne komplicirati. Treba pričati o politici, čitati Pikettyja i piti…

Iz Pule u Rijeku putujemo na dvadesetogodišnjicu mog odlaska iz Pule. Pijemo, pa klopamo, pa opet pijemo. Na sceni me opet neizdrživo hvale, otimam Pirkeu mikrofon, protestiram, ali Urednik se ne da pokolebati. U želji da dokaže koliko me Danci cijene – i koliko cijene pisce – izvlači iz mene informaciju o iznosu mog honorara za nastup u Danskoj. Za tili čas se osjećam socijalno diskriminiranim, predstavljenim kao nekakav bogatun, pa opet moram pojašnjavati da je u Danskoj porez na osobni dohodak 45 posto, da su cijene daleko veće, da je pisac tamo fukara kao i svugdje. Osjećam se dozlaboga glupo, kao da se pravdam, i što je najgore, osjećam se ekskludiran, skoro da čujem šapat između redova: ‘Ti više nisi naš. Mi ovdje još uvijek žicamo za pivu, a ti…’ Preosjetljiv sam večeras, priznajem sebi, ranjava me ova prokleta obljetnica, a i preumoran sam. Nije to Urednik tako mislio, zanimljiva je njemu Danska, egzotična, kao što je i Dancima zanimljiv i egzotičan Balkan. Shvati čovjeka, ne zna on šta si sve izgubio odlazeći odavde, na današnji dan.

Sutradan ujutro se pakujem. Moram do Slovenije, rodbini u posjetu, majci na grob, a zatim preko Ljubljane ‘kući’ u Kopenhagen. Andreja nema u stanu. Vraća se ubrzo s doručkom za sve i polaže papirnatu vrećicu na stol. Zapanjeno posmatram logo McDonald’sa na vrećici, dok Urednik i Pirke već razmotavaju papire Big Macova i uznojenih slanih pomfrita. Posmatram sve to kao reis svinjetinu, nisam okusio ništa slično od rata u Iraku, i zezam ih: ‘Jao, i vi ste mi neki antikapitalisti! Angažirani!’ A Andrej me gleda kao da sam pao s neba i kaže: ‘Kakav antikapitalizam, čovječe. Ja sam gladan!’

Smijemo se i opraštamo, pružaju mi umaštene ruke. Urednik mi se baca u zagrljaj i – ni nalik sebi s početka priče – tapša me po plećkama: ‘Dođi nam opet.’

‘Doći ću.’

I već na stubištu mislim opet na onu sobu u Banjolama.

1/2