>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Referendum za kravlje rogove

Onaj koji je kravlje rogove doveo dotle da se o njima glasa na referendumu seljak je, školovan poljoprivrednik. Živi u brdima kantona Bern, i drži rogate krave. Ime mu je Armin Capaul, i u biografiji ima da je čak bio učesnik studentskih demonstracija 1968.

Kad se stazom uz samu Rajnu ide iz Gottliebena za Konstanz, na pola toga puta, na istočnom rubu velikog polja s imenom Tägermoos, koje državnopravno pripada Švajcarskoj, a privatnoposjednički Njemačkoj, dođe se u mjesto Kuhhorn. U mjestu nema kuća, ima gostiona Kuhhorn. Za one koji možda ne znaju, Kuhhorn znači ‘kravlji rog’. Nedavno sam pitao gostioničara otkud mjestu to ime, kad se baš ne bi moglo reći da krave ovdje nailaze, evo i dvadeset godina ima kako tu povremeno prođem, a krave nisam vidio nijedne. On mi je duhovito skresao da mjesto nije prozvano tim imenom otkad ja ili on onuda prolazimo, pa dodao kako se nada da će ime mjesta tek dobiti na važnosti, u nedjelju 25. novembra, kad se završi narodni referendum.

I zaista, u tu nedjelju će cijela Švajcarska imati jedan od najneobičnijih referenduma u svojoj povijesti. Građani će glasati o kravljim rogovima! Tačnije, o pravu krava da nose rogove! Jer u Švajcarskoj danas svega jedna od deset krava ima na glavi rogove, a devedeset procenata krava je šuto. Naša poslovica da šut s rogatim ne može, mogla bi u Švajcarskoj glasiti da je šutost nadjačala rogatost.

U to sam se uvjerio u četvrtak, 8. novembra. Putovao sam sa istočnog u jugozapadni kraj kantona Thurgau. Sjedio sam u autu koji je vozila moja dobra susjeda Sandra Merten, doktorica, dijagnostičarka i terapeutica za knjige, i prolazeći putevima preko brda, brežuljaka i polja od Gottliebena do Ettenhausena (Tägerwilen-Wäldi-Engwilen-Märstetten-Affeltrangen-Wängi-Aadorf) vidjeli smo barem tri stotine krava. Nijedna nije imala rogova. Nijedna. Svakoj su uši stajale oklembešene kao paščetu kad ga skoli žalost. Odrasle krave, a bez rogova, to moje djetinjstvo nije imalo. Nijedna naša krava nije bila šuta. Ponekad bi se desilo da se nekoj rog slomi, ali da krava nema rogova, toga ni bivalo ni imalo nije.

Švajcarski seljaci neće da im krave imaju rogove, hoće da im ih nemaju. Oni im sjeku rogove e da bi u štalama imalo više mjesta. To je cio pokret, po mišljenjima zaštitnika životinja pošast, a uzeo je maha dotle da je postao običaj. Kravi, dok je još tele, odrežu se rogovi, ponegdje još više od rezanja, sastružu se u korijenu, da kojim slučajem ne porastu. Iako se zna da kravlji rog ne raste dvaput, jer krava nije jelen da joj svake godine porastu rogovi. Švajcarski seljaci, vlasnici bezrogih krava, razvili su cijelu doktrinu o prednostima takvih muzara: te je manja opasnost od povreda među kravama, te je manja opasnost da krave povrijede čovjeka, te rogovi i nemaju neku ulogu ne samo u ulozi krave kao izvora mlijeka, već ni u njenoj psihofizičkoj konstituciji, i tako dalje. Takvima naruku ide i nedovoljna naučna spoznaja uloge rogova na kravljoj glavi: tvrdnje da su rogovi kravama antene za opasnost, da su važni za probavu i preživanje nemaju dovoljno pokriće u nauci, pa pobornici kravlje rogatosti rado traže uporište u ezoterici, u astralno-eteričnim ravnima i sferama.

Švajcarski građani će na referendumu odlučivati o tome da li smatraju da krave treba da imaju rogove, i ako nadglasaju oni koji smatraju da treba, onda će država svakom onome koji drži krave, za svaku rogatu kravu isplaćivati po jedan franak na dan, to jest 365 franaka godišnje po kravi. Tolika subvencija za švajcarskog seljaka i nije previše stimulativna, jer su poljoprivreda i stočarstvo i inače dobro subvencionirani. Poznavaoci švajcarskih prilika predviđaju da će na referendumu većina građana ipak glasati za kravlje rogove. Tu većinu će, tvrde poznavaoci, činiti ne seljaci i stočari, nego gradski glasači. Jer je među gradskim življem jače uvjerenje da se ne smije povrijediti ‘princip stvoritelja’ i da se ne smije dirati u dostojanstvo života zbog dobivanja na prostoru u štalama i torovima. Jochen Kelter, pjesnik i dugogodišnji ekonomski analitičar u listu Südkurier iz Konstanza, tvrdi da će švajcarski stočari i poljoprivrednici listom glasati protiv novčanih subvencija za rogate krave. Jer su, kaže, seljaci tradicionalno reakcionarni i sebično koristoljubivi, i to ne samo švajcarski seljaci, nego seljaci inače. Tako se, ako referendum i uspije za onoga koji se za njega izborio, promijeniti neće ništa bitno: seljaci će i dalje strugati rogove svojoj ženskoj teladi, a oni kojima je baš milo da im krave ostanu rogate, budi im pravo, za to će dobiti i čak i nešto novaca.

A onaj koji je kravlje rogove doveo dotle da se o njima glasa na referendumu seljak je, školovan poljoprivrednik. Živi u brdima kantona Bern, i drži rogate krave. Ime mu je Armin Capaul, i u biografiji ima da je čak bio učesnik studentskih demonstracija 1968. Deset godina je trajala njegova borba za referendum o kravljim rogovima. Prvih godina je njegova aktivnost nailazila i na otpor i na podsmijeh. Kad je prikupio preko 100.000 potpisa i kad je stvar postala ozbiljna, gospodin Capaul je postao jedan od onih koga opsjedaju novinari i kamermani. Na svom imanju, u mjestu Perrefitte, živi sa suprugom Claudijom. Morao sam ga zovnuti, htio sam da mu čujem glas i riječ. Pa sam ga i čuo više puta, ovo je najvažnije iz razgovora:

- Gospodine Capaul, ako referendum uspije, hoćete li se politički aktivirati?

- Bože sačuvaj! Zašto bih? Ja sam poljoprivrednik, borim se za dostojanstvo krava. Ako referendum uspije, ima da to proslavim sa svojom suprugom, prijateljima, i naravno sa svojim kravama. Ja ću njih grliti rukama, one će mene rogovima. Imam ja i koze, i s njima ću proslaviti, i njihova je rogatost ugrožena.

- Pročitao sam da ste šezdesetosmaš?

- Jesam, učestvovao sam u pokretu, iako nisam bio student. Nisam studirao, završio sam samo srednju školu za ovo čime se bavim.

- Pretpostavljam da Vas mnogi traže ovih mjeseci i dana.

- Telefon mi je kao na nekoj recepciji, svi hoće da me čuju, mnogi bi došli, i dolazili su, a nekoliko autora je objavilo i knjige o mom poduhvatu. Te su knjige odlične, preporučujem Vam knjigu ‘Kuhhorn’ autor joj je David Hunziker. Nadam se da neće doći vrijeme da se kravlji rog može vidjeti samo na imanju ovakvih kao ja, i u samouslugama, na čokoladama.

Jednom sam razgovarao i sa njegovom suprugom. Gospođa Claudia Capaul je ljubazna i razgovorljiva:

- Gospođo Capaul, pretpostavljam da su sve vaše krave rogate?

- Ama naravno da su sve rogate, krava bez rogova u našoj štali nema. Krava nemamo mnogo, svega osam, i jednoga bika. Osamnaest rogova. I koze su nam rogate, i jarac naravno.

Onda sam zovnuo svoga starijeg brata Hazba, koji živi u Novom Pazaru. Hazbo, možeš li se sjetiti da smo ikad imali kravu bez rogova? Ne mogu, jer u našim torovima i štalama krava bez rogova nije postojalo. Fala ti, Hazbo, pa sam mu ispričao o švajcarskom referendumu. On se slatko ismijao, bilo mu je drago što čuje takvu neobičnu novost. Potom sam zovnuo i našeg mladog rođaka Fazliju Gudževića, koji živi u Grabu, ondje gdje sam rođen. Bez Graba ovakav tekst ne ide:

- Fazlija, pamtiš li, je li ikad u našem selu bilo krava bez rogova?

- Pamtim vala: prije dvije godine imali smo dva ženska teleta bez rogova, obadvoma je otac bio jedan bik bez rogova, njega smo za velike pare kupili u Krću. Ja sam imao želju da ga kupim, jedan domaćin sa Obora kod Jankova kamena ima takve bikove, i jako su skupi. Posle dvije godine sam ga prodao, prošo me merak. A Mersad naš Gudžević iz Jedre ima tri krave bez rogova. Nisu im ni rasli rogovi. Priča se da će sve više biti krava bez rogova. To mu dođe kao neka moda, krave samo klempave, a bez rogova. Čuo sam da sad ima i neka kreda, njom se natrlja čelo teletu onde đe niču rogovi, najkasnije tri dana od rođenja, i rogovi mu ni ne niknu. Te ne moraš kasnije da sečeš rogove, i to je super za one što hoće da imaju kravu bez rogova.

1/2