Pucnjava iz raznog oružja bivšeg ministra poljoprivrede Josipa Dabre otvorila je bar kratkoročno pitanje stanja hrvatske poljoprivrede o kojoj se u nastavku dionice ove Vlade treba skrbiti novi ministar, Dabrin kolega DP-ovac David Vlajčić.
O propustima domaće poljoprivredne politike, koja se u izazovnim vremenima inflacije i novih vanjskopolitičkih okolnosti nalazi na prijelomnoj točki, razgovarali smo s Ivom Grgićem, profesorom na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Ministarstvo poljoprivrede je desetljećima u drugom planu. Politike ministarstva gospodarstva su koliko-toliko u fokusu javnosti, dok poljoprivreda postaje tema samo kad su u pitanju afere, kao posljednjih tjedana. Zar poljoprivreda nije strateška djelatnost?
Zanimljivo bi bilo istraživanje zbog čega stanovnici Republike Hrvatske poljoprivredu smatraju strateškom. Vjerujem da bi najveći dio odgovora bio "hrana je bitna za život, puno uvozimo, a možemo prehraniti tri puta više stanovnika, ili hrana je skupa". I svi bi bili u pravu, ali su poznate i države s malim relativnim i apsolutnim značenjem poljoprivrede, a vrlo su razvijene. Isto kao što je razvijena poljoprivreda sinonim za ekonomski razvijene države.
Zajedničko za države s razvijenom poljoprivredom je da izvrsno i pažljivo koriste raspoložive proizvodne resurse, ali još značajnije im je obilježje da primjenjuju najnovija znanstvena dostignuća primjenjiva u poljoprivredi i za poljoprivredu. Od genetike do marketinga. Poljoprivreda je nekada bila glavna djelatnost ljudi, a danas je značajna samo u sinergiji s drugim djelatnostima. Bez tih drugih djelatnosti, današnja poljoprivreda bi teško opstala.
Uvriježeno je mišljenje da smo država sa skromnim udjelom u proizvodnim resursima i proizvodnji u okvirima kako EU-a, tako još više svijeta, što je i istina, ali smo i dovoljno veliki i snažni ako dobro gospodarimo tim resursima. Kao što je i istina da su poljoprivreda i hrana u fokusu javnog interesa tek kada je ugrožen dohodak potrošača, najčešće zbog porasta cijena.
I tada se sjetimo svih anomalija koje se događaju i umjesto rješenja nudimo afere, kriminal, korupciju kao uzročnike svih nevolja. Ne umanjujući taj problem, jer postoje kontrolne i represivne institucije koje bi trebale to pratiti i sankcionirati, veću pozornost treba posvetiti grijehu propusta jer će nadolazeće godine biti sve tegobnije za sve proizvođače, pa tako i za poljoprivredne. Svjedočimo nesagledivim strateškim preslagivanjima, a zima je ponovno bila bez snijega!
Problem stočarstva
Poljoprivredna proizvodnja nezaustavljivo pada. Poljoprivrednici kažu da se ništa više ne isplati proizvoditi, da je poljoprivreda na najnižim granama od postojanja Hrvatske. Dugo već ne pomažu ni izdašni europski poticaji. Kakvo je zaista stanje hrvatske poljoprivrede?
Agregatno, ukupno, hrvatska poljoprivreda još nije količinski dosegnula razinu proizvodnje s konca osamdesetih godina prošlog stoljeća, a pitanje je i treba li. Čak i nakon sredine devedesetih, poslijeratnih godina, kada je uobičajen brži rast ekonomskih aktivnosti, nastavio se negativan, silazni trend, posebno kod nekih proizvodnji.
Najveće nazadovanje se desilo kod stočarstva, a posebno kod govedarstva. Slično se dogodilo i kod svinja, kod kojih su ipak zamjetne godine oporavka i povratka na staro stanje, sve poznato kao svinjski ciklusi. Proizvodnja povrća i voća se također smanjila, kao i proizvodnja grožđa odnosno vina. Jedino gdje nije došlo do smanjenja su površine i proizvodnja pšenice i kukuruza.
Problem stočarstva nastaje njegovim odvajanjem od ratarstva ili popularnije od hektara, što se i danas često čuje u prigovorima poljoprivrednika, da im za sadašnju, ali i buduću veću stočarsku proizvodnju nedostaju poljoprivredne površine. Drugi problem je nastao jačanjem zdravstvene kontrole u stočarskoj proizvodnji, na što znatan broj njih nije mogao odgovoriti.
Stočarstvo traži više rada, kojega je sve manje, traži više znanja i jačih veza s otkupljivačima i prerađivačima. Bivši kooperantski odnosi koji su jamčili siguran otkup i fer cijenu su nestali. Ali ne smijemo zaboraviti i da je veći broj poljoprivrednika bio tzv. part-time farmer odnosno gospodarstva s mješovitim dohotkom. Nestanak dohotka iz nepoljoprivrednih djelatnosti zbog propasti mnogih poduzeća doveo je i do napuštanja poljoprivrede ili prelaska na radno ekstenzivne proizvodnje, kao što je proizvodnja žitarica.
Najteže je stanje u mljekarskom sektoru. Treba povećati broj krava potičući čuvanje ženskog podmlatka, povećati prosječnu mliječnost krava. Treća je aktivnost "svaka litra kvalitetnog mlijeka je važna"
Kako stati na put tom padu poljoprivredne proizvodnje?
Navedene tendencije nisu prepoznate, odnosno očito je da se poljoprivrednike više promatralo kao glasački bazen, te se nastavio trend "istog broja gospodarstava s manjom proizvodnjom". Već tada je trebalo donijeti odluku kakvu poljoprivredu želimo. Ovako se nastavlja agonija koja se najčešće očituje u konstataciji "toliko je novca uloženo, a proizvodnja je sve manja".
I pred novim ministrom poljoprivrede je teška zadaća ako želi stabilizirati i povećati poljoprivrednu proizvodnju. Najteže je stanje u mljekarskom sektoru, a pojašnjenje njegove važnosti prelazi okvire novinarskog osvrta. Ipak, navedimo samo nekoliko očekivanih aktivnosti u rješavanju problema u tom sektoru. Prvo treba povećati broj krava potičući čuvanje ženskog podmlatka, a to zahtijeva i drugačiji odnos prema poljoprivrednim površinama, državnim, ali i privatnim, koje su u značajnoj mjeri neobrađene.
Sljedeći korak je kod manjih i srednjih uzgajivača povećati prosječnu mliječnost krava. Treća je aktivnost "svaka litra kvalitetnog mlijeka je važna", odnosno potaći sabiranje mlijeka, preradu u mini mljekarama i jačati kanale plasmana na lokalnim tržištima. Kod svinja je, naizgled, jednostavnija zadaća.
Gospodarstva s manjim brojem grla, gdje je cijena znatno iznad one kod velikih uzgajivača ili svinja u Njemačkoj, Nizozemskoj itd., treba usmjeriti na preradu i proizvodnju tradicionalnih, visoko vrijednih proizvoda. Ali, glavninu domaćeg tržišta trebaju podmirivati gospodarstva s tisuću i više grla u godišnjem turnusu, koja također moraju biti povezana s proizvodnjom krme.
Jedan od uzroka inflacije jeste i to što nismo samodostatni. Svi o tome pričaju, ali stvari se ne pomiču s mrtve točke. Kako tu samodostatnost zaista pokrenuti?
Glavni hrvatski problem je mala proizvodnja i sva se energija mora usmjeriti u količinsko povećanje proizvodnje. Ali onih proizvoda koji su cijenom i kvalitetom konkurentni na domaćem tržištu. I kada učinimo taj iskorak, još uvijek nema jamstva da ćemo svi jesti domaće i da će proizvodi biti jeftiniji. Dio proizvodnje će otići na dohodovno izdašnija tržišta, ali će korist od toga imati domaći poljoprivrednik.
Isto kao što sada kroz uvoz čuvamo dohodak poljoprivrednika u Austriji, Danskoj, Makedoniji... Dobro je da smo sačuvali dio prehrambene industrije koja je pokazala svoju otpornost. Ona je jamstvo da ćemo povećanjem poljoprivredne proizvodnje prestati biti sirovinska baza za inozemne prerađivače, nego ćemo izvoziti prerađevine dodane vrijednosti.
Na kraju godine, razdoblja ili mandata ministra uspjeh se mjeri ne brojem stranica i sjednica u Briselu, nego količinom proizvedenog i visinom dohotka proizvođača. Ali i cijenama na policama
Zašto se hrvatskoj poljoprivredi dešavaju promašene politike, lutanja koja su dovela do propasti sela? Jesu li ti neuspjesi posljedica mentaliteta, tranzicije ili nečeg trećeg?
Da je bilo lutanja, onda bismo vjerojatno za toliko godina i pronašli put. Problem je da se nismo odlučili što želimo. I nakon tridesetak godina slika hrvatske poljoprivrede nije se znatnije promijenila. Koncem 2023. u Hrvatskoj su ubilježena 151.943 poljoprivredna subjekta s prosječno 7,6 hektara korištenih površina u prosječno devet parcela, prosječne veličine 0,8 ha.
Velika je polarizacija unutar posjedovne strukture. Poljoprivrednih gospodarstava s do tri hektara je 60,2 posto ukupnog broja i posjeduju 9,5 posto ukupnih površina i 31,6 posto ukupnog broja parcela. Nasuprot njima, gospodarstva s preko sto hektara čine 0,9 posto ukupnog broja, ali posjeduju 29,6 posto ukupnih površina i 6,7 posto ukupnih parcela. Ovi podaci, ako se dobro iščitavaju, pokazuju puno neučinjenog. Kroz cijelo vrijeme jedina promjena je da se posjedovna struktura polarizirala.
U Hrvatskoj je dominantan veliki broj površinski prosječno malih gospodarstava, s velikim brojem parcela. I logično se nameće potreba okrupnjavanja tih površina i poslovno, za početak horizontalno povezivanje proizvođača. Nažalost, projekt komasacije 18 tisuća ha kao jedan od strateških projekata RH financiranih iz sredstava Nacionalnog plana oporavka i otpornosti s okončanjem koncem 2026. godine neće biti izvršen do kraja.
Ima li Hrvatska uopće cilj, sustavni plan poljoprivredne politike?
Odgovor je različit s obzirom na to koga pitate. Ako pitate potrošače, pogled kroz njihove troškovno opterećene naočale pokazuje da nema ni plana ni vizije. Dio poljoprivrednih proizvođača koji se uspio prilagoditi po njima kompliciranoj "papirologiji" u području prilagodbe uvjetima potpora, intervencija i ciljanih natječaja će reći da cilj i plan postoji.
Državna administracija koja vozi po svome, a to su najčešće prihvaćene i dorađene vizije zajedničke poljoprivredne politike, zadovoljno će kimati glavom i navoditi, najčešće, iskoristivost sredstava. A ako mene pitate, ciljevi na deklarativnoj razini postoje, ali na izvedbenoj baš i ne. Zajednička poljoprivredna politika ima deset ciljeva i to su osiguravanje pravednog dohotka za poljoprivrednike, povećanje konkurentnosti, jačanje položaja poljoprivrednika u lancu opskrbe hranom, borba protiv klimatskih promjena, briga za okoliš, očuvanje krajolika i biološke raznolikosti, poticanje generacijske obnove, dinamična ruralna područja, zaštita kvalitete hrane i zdravlja te poticanje znanja i inovacija.
U okviru toga, svaka država članica izrađuje svoje strateške planove pa tako i RH. "Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike Republike Hrvatske 2023. - 2027." na preko 900 stranica detaljno obuhvaća sve, od mladih poljoprivrednika do ptica pjevica. I još jedan pokušaj iščitavanja toga materijala, koji je podložan i izmjenama po propisanoj EU proceduri, doveo me do samo jednog zaključka: žalim one koji moraju ravnati poljoprivrednim razvitkom i snositi odgovornost za budućnost poljoprivrede. Na kraju godine, razdoblja ili mandata ministra uspjeh se mjeri ne brojem stranica i sjednica u Briselu, nego količinom proizvedenog i visinom dohotka proizvođača. Ali i cijenama na policama.
Od Zagorja do Rijeke
Ubiru se europski poticaji za uzgoj konja, magaraca, hoće li uskoro biti i za uzgoj ptica pjevica, a uništili smo mljekarstvo, svinjogojstvo, ratarstvo, voćarstvo? Koja je logika i što ostaje da se zeleni u poljoprivredi?
Nema europskog, to je sve hrvatski novac. I u pravu ste da se financijski brinemo i o pticama i rijetkoj domaćoj ili divljoj živini. Ali nisu one krive za hrvatske poljoprivredne probleme. Hrvatski deficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda je preko dvije milijarde eura. I ako odvojimo proizvode i prerađevine koje ne možemo proizvesti, oko 1,5 milijardi je za nešto "što smo mogli i sami". Taj novac, odnosno dio njega, jer ne smijemo zaboraviti otkupljivače u tim državama i naše veletrgovce, umjesto da dođe do naših poljoprivrednika, osigurava dohodak njemačkih, danskih, brazilskih, egipatskih proizvođača.
Vrlo često naš uvoz rješava brigu država u kojima se pojavljuju tržni viškovi itd. Istovremeno, hrvatski porezni obveznici odvajaju za potpore hrvatskoj poljoprivredi i za to dobivaju na policama skupe proizvode i prerađevine. I logično postavljaju pitanje zašto se ne povećava poljoprivredna proizvodnja i zašto hrana nije jeftinija. Razloga je mnogo, a najviše nedostaje hrabrosti onih koji vode poljoprivrednu politiku jer je osjećaj da se više straše za svoju, a ne sutrašnjicu poljoprivrede.
S propašću poljoprivrede propalo je i hrvatsko selo, a onda i gradovi kojima gravitiraju seoske sredine. Kičmu sela i poljoprivredne proizvodnje inače drže mladi, a oni masovno napuštaju ruralne krajeve. Kako iz tog začaranog kruga naći izlaz?
Iz začaranog kruga poljoprivrednih nedaća izlaz je u Münchenu, ali kako naći ulaz, e to je već pravo pitanje. Proces depopulacije se od davnina odvijao neovisno o poljoprivredi. Odlazak ruralnog stanovništva često nije značio i pucanje veza sa selom i zemljom, što je u konačnici dovelo do usitnjavanja posjeda i parcela i/ili do neriješenih vlasničkih odnosa. I kao da to nije bilo dovoljno, veće dijelove Hrvatske koji i nisu ulijevali nadu u svjetliju budućnost zbog prirodnih uvjeta zadesila su i ratna stradanja.
Posljedice su prazna sela na Baniji, Kordunu, u Lici, Dalmatinskoj zagori, na Žumberku. Slično se desilo i u ravničarskom dijelu Hrvatske, gdje su nestale nepoljoprivredne djelatnosti, često radno intenzivne, kao što su tekstilna, obućarska, metalska industrija, a koje su osiguravale solidan život u dualnom dohotku. Njihovim gašenjem izmaknut je jedan od dva kamena temeljca obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava pa su svoju budućnost trebali naći samo u poljoprivredi.
Međutim, poljoprivredni proizvođači su se našli u škarama rastućih cijena inputa i često niske cijene uvoznih proizvoda, mnogi su posustajali i sve veći dio je tražio sreću negdje drugdje. Treći slučaj su okruženja većih gradova odakle su nekada dolazili svježe povrće, mlijeko i mliječne prerađevine na tržnice i/ili u domove kupaca. Ekspanzija kvadrata trgovačkih centara i ponuda po znatno nižim cijenama polako su gasile i ove proizvodnje. A mogućnost zaposlenja u nepoljoprivrednim djelatnostima bila je izazov za mnoge da napuste djelatnost rada "od jutra do sutra".
Za obrnuti trend treba tri puta više vremena i proces koji se zapaža je otkriće ruralnog prostora kao mjesta života. Posebno tamo gdje postoji komunalna infrastruktura, a dobro su prometno povezana s urbanim središtima. Ne zaboravimo da od pitomog Zagorja do plaža u okolici Rijeke treba sat vožnje. Ili malo više ako se želimo zadržati na kavi u Zagrebu. A od Zagreba do Dvora isto toliko. Za početak iskoristimo barem to.
