>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Referendumska diktatura

Navodno prevažno pitanje koje se nametnulo u ovoj izbornoj kampanji o tome treba li se vratiti na polupredsjednički sistem ili ostati na parlamentarnom zapravo je sporedno jer Hrvatsku šišaju u razvoju i standardu zemlje oba ta sustava

Koga smatrate najvećim konkurentom na predsjedničkim izborima, pitali su novinari Zorana Milanovića, a on je odgovorio – samoga sebe. Što je time htio reći, vrag bi ga znao, što ne iznenađuje jer je jednom za sebe ironično rekao da čak i on zna biti jasan. Ovog puta nije bio, kao da mu se još nije razbistrio cilj koji treba ostvariti na predstojećim izborima. Mjesecima je polutajno obilazio niže stranačke katove da dobije podršku za kandidaturu, na kraju ju je dobio i od vrha SDP-a i Davora Bernardića, da bi zatim na prvom javnom istupu izjavio da ne želi biti kandidat ljevice. Koga onda? Dok je bio na čelu stranke, za sebe je znao reći da je liberal, kalvinist, čak konzervativac, što je bilo i protiv programskih i drugih dokumenata SDP-a jer ni u jednom od njih ne stoji da su socijaldemokrati išta od toga. Ovo sada nije tako drastično jer Milanović cilja na mjesto predsjednika svih građana i logično je da glasove traži ne samo na ljevici nego i na lijevom centru pa i u samom centru. I tu je točka. Valjda je shvatio kakvu je glupost napravio kada se pred posljednje parlamentarne izbore upustio u vabljenje radikalno desnih braniteljskih udruga i da je tu granica koju ovaj put nipošto ne smije preći, inače će zbilja biti svoj najveći protivnik. Postoji još jedna takva granica.

Dok je bio premijer, zalagao se da se predsjednika (predsjednicu) bira u Saboru, čime bi se logično zaokružio sistem parlamentarne demokracije, a i izbjegla bi se sva ona majmuniranja između Banskih dvora i Pantovčaka kojima vrve protekle godine. Zato sada izgleda kao loš vic to što se baš Milanović kandidira za predsjednika, pa su se iz njegovog okruženja javila izvrdavanja da se kandidira baš zato kako bi inicirao da bude zadnji ovakav predsjednik, dakle da se realizira njegova ideja čistog parlamentarizma. Ali to je priča za malu djecu, loš vic trebalo bi pretvoriti u ozbiljan program, jer ova pretkampanja daje dovoljno štofa za zaključak kako je ovakav izbor predsjednika loš, a ljudi koji su najavili kandidaturu još gori. Da se razumijemo, pitanje kolike će biti ovlasti predsjednika nije najvažnije na svijetu i ne dotiče se glavnih, vitalnih problema ove zemlje. Dobar primjer za to je Stjepan Mesić, koji je dio mandata odradio pod starim, tuđmanovskim ovlastima, a dio po novim, parlamentarnim. I kakva je bila razlika? Nikakva. I u jednom i u drugom slučaju on je provodio politiku iste boje i tonaliteta, a to što je umirovio dvanaestoricu pobunjenih generala dok je još imao tuđmanovske ovlasti ne znači da to ne bi učinio i poslije, kada je ostao bez njih.

Dakle, ustavne ovlasti tu su malo važne, puno je važniji, Milanovićevim rječnikom, karakter državnih lidera. E pa, bivši premijeru, pokaži ga. Razlog je tu pred nosom, samo što ga ne dodiruje. Ova izborna pretkampanja izrodila je mutnu i potencijalno opasnu bujicu desnog populizma, koji se očituje u zahtjevu za uvođenje ultraprezidencijalizma na Pantovčak, za jačanje vojske, u sijanju panike prema imigrantima… O da, u naglom je porastu i opsjenarsko mahanje referendumskom voljom naroda, što je ideja koju je iskusna desnica ukrala od naivne ljevice, i sada je oruđe za bildanje nekakvog novog, apsolutističkog tipa države, obično s pozivanjem na Tuđmana, ali i bez toga. To se najbolje vidi na primjeru Mislava Kolakušića, koji zahtijeva da mu se u naručje stavi čitav paket državne vlasti, posebno onaj represivni dio, i on će u roku odmah zavesti red u zemlji.

Ali to još nije najgore. Kolakušić, Pernar i slični imaju iza sebe značajan broj pristaša, ali oni ne čine stabilnu i organiziranu sljedbu jer ih mobilizira golo razočaranje politikom i političarima, a vođe su im amateri koji ne znaju gdje i kako to razočaranje usmjeriti. Gori je slučaj Miroslava Škore, koji se jedini pojavio s cjelovitim izbornim programom, to je izmjena Ustava, koja bi njemu osigurala, u usporedbi sa sadašnjim, gotovo cezarističke ovlasti, pri čemu bi bio odgovoran samo narodu s početnim ‘N’, pri čemu nema ni slova kako bi se ta odgovornost očitovala i realizirala. To je i logično, referendume bi on raspisivao ili bi ih preko naroda iznuđivao, ali nije baš toliko poludio da tu spomene i referendum o opozivu predsjednika, dakle njega samoga. Što je još važnije, vidi se da bez obzira na njegovu relativnu obrazovanost, iza ovog programa stoji neki tim, i to ne bilo kakav, u čemu leži i glavna opasnost Škorinog prelaska s estradne na političku scenu. On je prvi populistički vođa u Hrvatskoj, pa i šire, koji ne izgleda samoniklo, nego iza njega stoje, koliko god govorio o otuđenosti političkih elita, baš utjecajni dijelovi desne elite, uključujući tu neke krugove HDZ-a, Katoličke crkve, vojnog establišmenta, ultranacionalističkih klerikalističkih stranaka i udruga te opskurnih medija. Iz toga je jasno da se ovdje ne radi o klasičnom populističkom, nego prevratničkom programu, što se dobro razabire iz toga da je Kolinda Grabar-Kitarović upregla Marka Perkovića Thompsona, nadajući se da iza njega stoji bulumenta slična ovoj, ali moćnija od nje. Kako je Grabar-Kitarović vrhovna vojna zapovjednica, ovo ima i skrivenu primjesu podjele desnice na pučističku i protupučističku frakciju, od kojih su obje gore jedna od druge. Doduše, i jedna i druga strana, i pučistička i protupučistička, više su virtualne nego stvarne jer iz mnogo razloga, u koje ne spada njihova zagriženost, nema šanse da se realiziraju u političkoj praksi. Zato se ovdje ograničimo na suštinski sadržaj politika koje one nude jer i to je već dovoljno strašno.

Središnja je tema posljednjih dana i tjedana u zemlji, u čemu se dvije strane jedino slažu, što pokazuje njihovo bratstvo u mlaćenju prazne slame, da se dan hrvatske državnosti vrati iz točke B u točku A, od čega nema kore kruha ni za koga u ovoj zemlji. Ni u jednoj evropskoj zemlji ovo ne bi mogla postati tema ozbiljne rasprave, naprosto zato što i nije ozbiljna. To ne može biti slučajno jer je i tema ovlasti predsjednika, tj. koje su nadležnosti njegove, a koje premijerove, zapravo drugorazredna, u krajnjoj liniji nevažna. To najbolje pokazuje činjenica da nas unutar Evropske unije i šire debelo šišaju u razvoju i standardu i zemlje s (polu)predsjedničkim i zemlje s čistim parlamentarnim sustavom (uključujući dekorativne monarhije), pa se vidi koliko to vrijedi. Ni pišljive lule duhana, a to kada će se slaviti glavni državni praznici ni toliko.

U tom prostoru, ispražnjenom od ikakvog relevantnog sadržaja, dohvatile su se za guše dvije polutke posvađane hrvatske desnice. Jedna (Kolinda Grabar-Kitarović) koja je za status quo, što je dovoljno strašno da na to ne treba trošiti riječi, i druga (Miroslav Škoro) koja zastupa opciju referendumske diktature (valjda ne treba podsjećati da je i Hitler volio – što volio, obožavao – referendume). Eto, Milanoviću, izađi iz vica i suprotstavi se i jednom i drugom i zaslužio si da ti se vrata barem napola otvore.

1/2