>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Reklama za propast

Menadžeri mirovinskih fondova i dalje posluju bez ikakve kontrole javnosti: Umjesto alarma zbog pada prinosa mirovinskih fondova, u medijima je opet prevladao poslovični EPP

Bankovni mirovinski fondovi obaveznog drugog stupa s kapitaliziranim osiguranjem realizirali su u 2018. najniže zabilježene prinose od prve godine ovog desetljeća. Informaciju je prošli tjedan objavila Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, no – suprotno mogućem očekivanju – nije time uključen nikakav poseban alarm. Ljudi su se ovdje naviknuli apstrahirati pitanje svoje buduće mirovinske (ne)sigurnosti do mjere totalne pacificiranosti, fatalno izmoreni već i borbom za svakodnevno preživljavanje. Tako posljednjih 18 godina prolazi neometano fakat da baš drugi stup jest najveći pojedinačni mehanizam za otimačinu radničkog novca i ugrožavanje javnih financija.

O tome smo pisali u već nebrojeno mnogo navrata, ali ovom se prilikom koncentrirajmo na značaj i popratne okolnosti najnovije vijesti. Prije svega treba uočiti da fondovima, koji imaju zadaću tržišno ploditi četvrtinu ukupnih mirovinskih doprinosa, za ovakve poražavajuće rezultate nije trebala, kao što je slučaj bio na osvitu tekuće decenije, prethodna teška globalna kriza. Bile su dovoljne manje cikličke oscilacije: usporavanje globalne ekonomije te preokretanje stanja s visokim prinosom državnih obveznica koje čine gro fondovskog portfelja, i niskim kamatnim stopama općenito. Četiri fonda, iza kojih stoje najveće banke u RH, lani su s mirovinskom štednjom u tri kategorije poslovanja postigli prinos od 0,8 do 2,9 posto. Inače, kroz dva mjeseca bi imovina, koja se permanentno slijeva na njihove račune iz državnog budžeta, navodno trebala dosegnuti punih 100 milijardi kuna.

Upada u oko da su najmanji postotak od 0,84 posto fondovi zaradili u kategoriji A koja se odnosi na većinsko ulaganje mirovinske štednje u dionice, a najveći od 2,94 u kategoriji C s većim dijelom uloga u državne obveznice, dok je kategorija B s podjednakim odnosom dionica i obveznica donijela 1,02 posto. Jedan od četiriju fondova je pod A i B poslovao čak s minusom, dakle producirajući čisti gubitak u tržišnom poslovanju novcem od mirovinske štednje kroz 2018. godinu.

Ipak, treba napomenuti da je već prije toga vlada napokon priznala da model štednje s drugim stupom niti uz dugoročno postignuti prosjek fondovskog prinosa od oko šest posto ne može garantirati veća primanja umirovljenicima. Ili pak može, ali samo za manji udio obaveznih štediša s najvećim plaćama u zemlji, pri čemu je u zadnji plan opet pao dodatni javni trošak. Država zbog stalnog izdvajanja jedne četvrtine mirovinskog doprinosa svake godine posuđuje gotovo sedam milijardi kuna radi isplate sadašnjih mirovina iz prvog stupa, onoga generacijske solidarnosti. A posuđuje ga od istih banaka koje drže fondove drugog stupa i godišnje ubiru do 100 milijuna kuna naknade za poslovanje mirovinskom štednjom.

Poljuljani status banaka pokušavaju sanirati odani im mediji; Jutarnji list donio je 26. siječnja, već uoči Hanfine objave, osvrt na relaciju fondovi-država, a nakon informiranja ‘u neformalnim razgovorima’ s predstavnicima fondova. Premda treba reći da tako nešto –neformalni razgovori s bankarima – u ovom predmetu ne postoji, a naročito ako se, kao dotičnom autoru (Frenki Laušić), ponavlja. Ukratko, banke preko Jutarnjeg cvile zbog nevoljkosti vlade da im osim drugog stupa, prepuštenog na upravljanje bez stvarnog javnog nadzora, dopusti izravan utjecaj na poduzeća nad kojima država i fondovi dijele vlasništvo. Pa se novinar čudi, prešućujući da je sličan utjecaj, ponekad tek ‘neformalan’, kao i nenadzor poslovanja drugog stupa, već rezultirao nizom štetnih posljedica (Nexe, Ingra, Magma, Dalekovod, Luka Ploče, Centar banka, itd.) po štediše, a nekad i za sama ta poduzeća.

Članak o drugom stupu na portalu Index, objavljen 3. veljače, pak, nešto je sirovija roba, jer autor (Marko Repecki) uopće ne spominje vratolomni pad prinosa. Kao ni mnogo toga drugog, npr. činjenicu da svota od gotovo 100 milijardi kuna nabrane štednje zapravo u fondovima – ne postoji. Uglavnom su tamo, dakle, razmjerno neizvjesna potraživanja prema državi, no Index kuka zbog malenog udjela u dionicama poduzeća, iako su se takvi plasmani često pokazivali još štetnijima.

Isti portal navodi kako su fondovi ostali bez dionica firmi iz Agrokora, nakon nagodbe njegovih vjerovnika, izgubivši stotine milijuna kuna svojih štediša. I zaobilazi kontekst: banke koje drže fondove su paralelno kroz nagodbu izvukle veći dio svojih izravnih potraživanja, onih koja nemaju veze s fondovima, žrtvujući samo mirovinski novac. Stoga u zadanoj igri, dok se one upinju još žešće nastaviti s basnoslovnim traćenjem radničkog i javnog novca radi profita bankovnih vlasnika i fondovskih menadžera, valja pripaziti na nove opasnosti u poslovanju s dionicama poduzeća. To znači i na veću količinu ulaganja, i na profil određene kompanije, i na sudjelovanje – makar posredno – banaka u upravljanju njima.

Na isti način mora se povesti računa da fondovi ne uđu osjetnije u vlasništvo nad velikim javnim poduzećima kao što je HEP jer bi privatizacijom dionice naknadno lako mogle skončati u rukama vodećih tržišnih predatora poput RWE-a, podaleko od socijalne svrhe glavnog nam elektroprivrednog subjekta. Konačno, opet se vraćamo na stari zaključak da je obavezni drugi stup nužno ukinuti, nalik golemoj većini drugih europskih zemalja, jer očito generira katastrofalan gubitak po više osnova. Njegova izrazito hazarderska narav danas, nakon toliko posrtaja, ne ostavlja prostora za dilemu oko isplativosti modela, osim u pojedinim visokotiražnim medijima, tamo gdje banke nailaze na posebnu sućut.

1/1