>

novosti logo

Društvo Društvo

Reproduktivno bespravlje

Premda izjave aktualnih predstavnika vlasti u Hrvatskoj, koja još nije dobila novi tzv. zakon o pobačaju, ne upućuju na zabranu pobačaja, učestalo se spominje institut obaveznog savjetovanja koji bi ga učinio još nedostupnijim. Postoji opravdana bojazan da bi žene mogle biti izložene ‘savjetovanju’ koje dirigiraju ili direktno provode antipobačajni akteri

Kada je krajem siječnja na poziciju ministra zdravstva stupio Vili Beroš, brojali smo već tri godine od upute Ustavnog suda iz 2017. prema kojoj je Hrvatski sabor do ožujka 2019. trebao izglasati novi tzv. zakon o pobačaju. Kao što znamo, to se nije dogodilo. Beroševom preuzimanju ministarstva prethodilo je nekoliko zakonskih prijedloga koji su dospjeli u saborsku proceduru: SDP-ov Prijedlog zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće, Prijedlog zakona o zaštiti života Hrasta i Prijedlog zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece demokrata Miranda Mrsića, a u međuvremenu je predstavljen i prijedlog Zakona o pobačaju za 21. stoljeće nezavisne grupe nacionalnih i međunarodnih stručnjaka/inja koji će, po svemu sudeći, dobiti svoje predlagatelje u lijevo-zelenoj koaliciji. Mrsićevi Demokrati nisu ušli u novi saziv Sabora, no Hrast i dalje ima svoga predstavnika u liku Hrvoja Zekanovića s liste Domovinskog pokreta, pa je pretpostavka da će njihov prijedlog zakona ostati u proceduri.

Istraživanje Platforme za reproduktivnu pravdu provedeno za vrijeme lockdowna pokazalo je da se u čak osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev pa ni dobiti informacija o tome obavljaju li uopće pobačaj

U ovom trogodišnjem periodu pojavljuje se manje ili više direktna najava odredbe o tzv. obaveznom savjetovanju kroz koje će žena morati proći prije pobačaja. Takva mjera, nažalost, ne bi bila u suprotnosti s obrazloženjem Ustavnog suda prema kojem: ‘Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju.’ Drugim riječima, Usud je ostavio otvorena vrata potencijalnim zakonskim manipulacijama koje bi ionako otežanu dostupnost pobačaja na zahtjev putem instituta obaveznog savjetovanja mogle dodatno otežati, učiniti ga još stresnijim i u svakom slučaju još nedostupnijim. U kojoj je mjeri pobačaj nedostupan pokazalo je istraživanje Platforme za reproduktivnu pravdu provedeno za vrijeme lockdowna: u čak osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može se obaviti pobačaj na zahtjev pa ni dobiti informacija o tome obavljaju li uopće pobačaj. Također, medikamentozni prekid trudnoće (pobačaj uz pomoć tableta) i dalje je iznimno nedostupan – obavlja se u tek devet ovlaštenih ustanova.

Premda izjave predstavnika vlasti, počevši od samog starog-novog premijera Andreja Plenkovića, ne upućuju na zabranu pobačaja, ne propušta se spomenuti obavezno savjetovanje kao navodno ‘unapređenje postojećeg zastarjelog zakona’, no ono bi predstavljalo upravo suprotno – regresivni uzmak u smjeru smanjenja prava žena.

Spomenuta odluka Ustavnog suda, osim što otvara vrata potencijalnom savjetovanju, ostavlja i otvoreno pitanje tko će biti ovlašten da ta savjetovanja provodi; nema odredbe koja bi zakonodavcu zabranila da propiše kako se žene prije obavljanja pobačaja moraju konzultirati i npr. sa svećenikom.

Za ministra Milana Kujundžića najprije je u tajnosti bilo formirano povjerenstvo, odnosno radna skupina za izradu novog zakona o pobačaju, a tek nekoliko mjeseci kasnije pod pritiskom medija saznali smo članove te skupine, koja se mahom sastojala od provjerenih konzervativnih ‘predstavnika medicinske struke, bioetičara i pravnika’ na čelu s notornim ravnateljem Rebra dr. Antom Ćorušićem, poznatim po izjavi da ‘žene koje dođu na pobačaj nisu pacijentice’. Stoga je opravdana bojazan da bi nam ova Vlada mogla priuštiti odredbe kojima bi žene bile izložene ‘savjetovanju’ koje dirigiraju ili ga direktno provode antipobačajni akteri, onakvom kakvo već danas provode tzv. klinike za pobačaje.

Upravo to se dogodilo u Makedoniji nakon što je 2013. vlada na čelu s konzervativnom strankom VMRO-DPMNE preko noći donijela novi zakon o pobačaju koji je bio predstavljen kao liberalan, a s ‘dodatnom brigom za zdravlje žene’, kako je izjavljivao tadašnji makedonski ministar zdravstva Nikola Todorov. U praksi su žene bile podvrgnute manipulativnom institutu savjetovanja koja su, očekivano s obzirom na konzervativnu vladu, provodile upravo antipobačajne organizacije koje su u toj funkciji ušle u makedonske bolnice. Najpoznatija je Lidija – srce koje kuca, kojoj bi hrvatski pandan bila udruga Centar za nerođeni život Betlehem, no biznisom se zapravo bavi dobro nam poznata udruga Hrvatska za život s inicijativom ‘40 dana za život’ preko koje u Hrvatskoj djeluju njihove dvije podružnice, tzv. Centri za život – u Zagrebu djeluje već više od tri godine, a ovoga je ljeta otvoren i novi u Splitu.

Svrha obaveznog savjetovanja je diskreditacija žena kao nekompetentnih da same donesu odluku o vlastitim tijelima i životima. Razdoblje čekanja ne mijenja odluke žena, već cjelokupno iskustvo otežava i čini stresnijim. Rizici se, dakako, povećavaju za najugroženije

Makedonija je u međuvremenu 2019., dolaskom nove socijaldemokratske vlade, promijenila zakon, a najznačajnija promjena je bila upravo ukidanje obveznog savjetovanja i trodnevnog čekanja prije pobačaja. Novi liberalan prijedlog zakona izradila je radna skupina većinski sastavljena od članica organizacija za prava žena. Nije potrebno naglašavati da je to bilo moguće tek s promjenom vlasti i političke klime. A kako stvari u ovom trenutku stoje kod nas?

Nakon što je početkom godine Beroš zamijenio Kujundžića, bilježimo tek nekoliko njegovih izjava koje se tiču zakona o pobačaju. Kao što znamo, ministar Beroš se vrlo brzo suočio s pandemijskom krizom, a posljedice krize i provođenih mjera na reproduktivna (ali i druga) prava žena, unatoč brojnim reakcijama i priopćenjima relevantnih ženskih udruga, ostale su na margini. Ono što možemo iščitati iz izjava ministra je evidentno zavlačenje u vezi donošenja ovoga zakona, očekivano opravdavanje bavljenjem situacijom s koronavirusom te čekanjem nečijeg (nepoznato čijeg) ‘signala’. U jednoj od izjava s početka mandata ovako se referirao na potencijalno uvođenje obaveznog savjetovanja za žene koje se odluče na pobačaj. ‘Mislim da to rješenje postoji u mnogim europskim zemljama i da nije loše kao ideja. Povjerenstvo trenutno, zbog svega ostaloga, nije bilo aktivno, međutim, kada dobijemo signal da trebamo početi raditi na izradi toga zakona, mislim da neće biti problema’, rekao je Beroš u veljači za ‘Jutarnji list’.

No, donekle neočekivano, pobačaj je zbog sablažnjavajućih izjava ultradesnih aktera okupljenih oko Škorinog Domovinskog pokreta i Mosta opet ušao u fokus tijekom predizborne kampanje ovoga ljeta. HDZ-ovi kandidati, uključujući i ministra Beroša, tim su se povodom držali relativno rezervirano, načelno su kritizirali izjave Škore i Nina Raspudića, a možemo samo spekulirati koliko su spomenute notorne izjave u predizbornoj kampanji išle na ruku HDZ-u. Jedino direktno pitanje HDZ-ovom kandidatu i ministru zdravstva Berošu vezano uz zakon o pobačaju bilo je upućeno u predizbornom sučeljavanju s SDP-ovim Arsenom Baukom. Berošev odgovor je prošao ispod radara, ponajviše zato što ga je zasjenila izjava iz istog bloka ‘svjetonazorskih’ pitanja kako bi ‘radije vidio djecu bez roditelja u domu nego kod gej parova’, ali i zato što je u odgovoru dodatno zamaglio diskurs pa nije direktno govorio o obaveznom savjetovanju, već o ‘preventivi koja je puno važnija stvar, kako bismo učinili sve da do toga zadnjeg uopće ne dođe’.

Gotovo sporadične Beroševe izjave vezane uz pitanje pobačaja zahtijevaju, dakako, dodatna pitanja, ali usudit ćemo se ponuditi neke okvirne pretpostavke.

Prvo, ‘signal’ za pokretanje saborske procedure donošenja novog zakona o pobačaju vjerojatno je povezan s akterima izvan Hrvatske, iz struktura EU-a, pa ćemo vidjeti gdje stoje premijer Plenković, Vlada i evropski lobiji. Znamo da je HDZ-ovo, barem ovo tzv. umjereno Plenkovićevo krilo, najčvršće vezano uz njemačku Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), a sve upućuje na to da će to imati presudan utjecaj u smjeru uvođenja obveznog savjetovanja, ali i dodatnog zakonskog etabliranja tzv. priziva savjesti. To znači da pobjeda Plenkovićeve struje na ovim parlamentarnim izborima ne donosi ništa dobro po pitanju prava žena i dostupnosti pobačaja. S druge strane, ne smijemo izgubiti iz vida ni evropske ultradesne aktere iz tzv. Višegradske skupine koju čine Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka, a partnere pronalaze u Austriji i Italiji. U svim tim zemljama tendencije idu u smjeru krajnje restriktivnih zakona o pobačaju, a najnoviji primjer je Slovačka koja nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora, održanih u osvit pandemije, ima najkonzervativniju vladu u svojoj modernoj povijesti, koja je već krenula u napad na postojeća reproduktivna prava. Svi reakcionarni akteri koriste sadašnju ekonomsku i zdravstvenu krizu u svrhu što većeg ograničenja reproduktivnih prava žena u već ionako urušenim javnozdravstvenim sustavima bivšeg Istočnog bloka, no u osnovi se ne razlikuju od onih u nekim zapadnoevropskim zemljama ili u SAD-u.

Drugo, ‘preventiva’ koju spominje ministar vjerojatno je samo metonimija za potencijalni institut obaveznog savjetovanja, koji je uz već postojeći institut tzv. priziva savjesti najveća prepreka ostvarivanju reproduktivnih prava žena, kako se pokazuje diljem evropskih država koje taj institut već imaju ugrađen u zakone. Svjetska zdravstvena organizacija ovu praksu prepoznaje kao prepreku pristupu sigurnom pobačaju te upozorava da odgađanje ženu može dovesti u opasnost zbog nemogućnosti pristupa pravovremenom i sigurnom postupku. Nadalje, takva praksa krši međunarodne standarde ljudskih prava i perpetuira rodne stereotipe te stigmatizira sam pobačaj. Svrha ovog instituta je diskreditacija žena kao nekompetentnih da same donesu odluku o vlastitim tijelima i životima. Ne postoji niti jedno istraživanje zasnovano na dokazima koje bi indiciralo da razdoblje čekanja na bilo koji način koristi ženskom zdravlju. Naprotiv, istraživanja, poput nedavnog američkog koje je provelo Sveučilište Kalifornije, pokazuju da primjerice obavezno trodnevno čekanje rezultira odgodom od osam dana te dovodi do povećanja tjeskobe i rizika kasnijeg pobačaja. Razdoblje čekanja ne mijenja odluke žena, već cjelokupno iskustvo otežava i čini stresnijim. Rizici se, dakako, povećavaju za najugroženije kao što su žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja, žene s invaliditetom, mlade žene, nezaposlene i žene s niskim primanjima, žene iz ruralnih područja, migrantkinje…

U svakom slučaju, na spominjani ‘signal’ zasigurno ćemo čekati još neko vrijeme, no u sadašnjem sazivu Sabora imamo i predstavnike/ce koji će vršiti konstruktivan pritisak u smjeru donošenja novog zakona koji mora biti zakon o pobačaju za 21. stoljeće pod geslom ‘Vjerujemo ženama’, a koji će polaziti od ženske autonomije i biti u potpunosti usmjeren na pacijenticu i njezine potrebe.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3