Kad je ono prije nekoliko dana opet smaknut Ivo Lola Ribar, odnosno ukradena glava s njegova spomenika u Zagrebu, netko se u domaćim medijima umjesno sjetio zapitati koliko još uopće ima tih crvenih po Hrvatskoj. Kamenih ili brončanih, ne živih. Koliko još ima takvih glava, dakle, pa da ih sve turimo u nekakav prikladan registar, kad već nisu u Gliptoteci ili u otkupu sekundarnih sirovina. Nemamo pojma, to će eventualno znati u antifašističkim udrugama, no jedne smo se dosjetili više kalendarski. Lolinu imenjaku Kovačiću, zvanom Goran, sljedećeg je tjedna 105. rođendan, s početkom novoga godišnjeg doba, a na ljeto će se navršiti i 75 godina od njegove smrti.
Ivana Gorana Kovačića se voda poput mečke od Korduna do Drine, pa natrag, i opet na istok, te se pronalaze dokazi ovi i oni da se razočarao ljevičarima
Iduću srijedu otpočet će tako u Zagrebu i 55. Goranovo proljeće, tradicionalna pjesnička manifestacija koja, međutim, prošle godine iznimno nije svratila u njegov rodni Lukovdol. Otpravljen je tako Ivan Goran na još jedno putovanje, nalazeći se zapravo u stanju trajnog izmicanja. Ta ga kob prati još od izdavanja svojevrsnoga njegova poetskog testamenta, pjesme ‘Moj grob’ iz 1937. godine, uz poemu ‘Jama’ zasigurno najpoznatijeg mu djela. Vezat će se ta dva teksta neposredno i uz pogibiju pjesnikovu 1943. godine, a potom će se više pisati i pričati o toj smrti i njenim implikacijama negoli je pažnje Ivan Goran Kovačić privukao svojim kratkim životom i svega jednom knjigom, naslova ‘Dani gnjeva’, objavljenom za njegova trajanja.
U istočnoj Bosni, gdje će skončati, mladi se pjesnik trebao inače zateći dvije godine ranije, jer su ga ustaške vlasti bile tamo slale za upravitelja pošte u Foči. Izvukao se zahvaljujući enciklopedistu Mati Ujeviću i, potom, namještenju u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu, ali ne zadugo. Potkraj 1942. odlazi, u društvu prijatelja i starijeg kolege Vladimira Nazora, u partizane. Ratni put Kovačićev kasnije će se naveliko raspetljavati i ništa manje usrdno zaplitati, pa će nemirni lik toga palog borca – a borci su među partizanima suštinski bili svi – posthumno tek prevaljivati neslućene kilometraže i, još kudikamo više, interpretativne raspone. Sve će se postaviti u odnos prema dvjema, pokazat će se, ključnim točkama njegove biobibliografije, a jedna od njih je navedena kasna, ratna poema ‘Jama’. Druga je razmjerno slučajna činjenica da su Gorana ubili četnici, baš u okolici Foče koju tako nije uspio izbjeći, osim što se nikad neće saznati gdje mu počivaju kosti, pa će se i pjesma ‘Moj grob’ naknadno, te nerijetko senzacionalistički, opterećivati mračnom aurom proročanstva.
Zato što je pao od četničke ruke, taj književnik imat će sreću da ga današnja nezvanična hrvatska kulturna policija ne izopći iz panteona zaslužnih glava nacionalne povijesti. Onih koje se ne ruše tek tako. A da su ga nekim slučajem pogubili ustaše, kao npr. Augusta Cesarca, oborili bi i njega makar nefizički, sustavnom cenzurom političkog djelovanja, uz tek poneki spomen umjetničkog doprinosa. Štoviše, naš u međuvremenu retuširani junak nije bio ni komunjara s dna kace poput Cesarca, nego više nešto nalik ranijem Ivi Loli: građanski liberal s dozom tipične onodobne politure u nijansi Hrvatske seljačke stranke. I pripadajućim socijalnim osjećajem koji se dosta reflektirao u njegovoj poeziji, no toga nije falilo ni Stjepanu Radiću.
Zauzvrat, već daleko od njegove volje, Ivan je Goran potkraj stoljeća dobio višak nastojanja da ga se dekontaminira u političkom smislu. Najčuvenije u tom pogledu jest tumačenje ‘Jame’ kao osude četničkih zločina, ako ne i partizanskih, bez obzira na to što se tamo partizani eksplicitno navode kao pozitivci, dok sam krvnik nije imenovan. Uostalom, i napisana je u partizanima. Ali nema kraja zlonamjernom idiotizmu, jednom kad se otisne: Kovačić je svoje istinske motive šifrirao, pokajavši se nakon odlaska u partizane, i jasno da je pišući ‘Jamu’ mislio na četnike, jer oni su ga na koncu i ubili, a on je ipak bio vidovit, kao što znamo po pjesmi ‘Moj grob’, pa je sve to lijepo tragično uklopljeno, i više je nego očito itd.
Uopće nije šala, znači, pronađite na internetu o tome ideje npr. Dragana Hazlera, ako vam se svjedoči pokušajima da se objasne i opravdaju neki kompleksi koji s nesretnim Goranom nemaju izravne veze. Prije svega, da se uvjerljivo odgovori na pitanje zašto su četnici ubijali partizane, a ne i ustaše, kao i na pitanje zašto su četnici nesmetano operirali po mnogim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske. No umjesto tih odgovora, Ivana Gorana Kovačića se voda poput mečke od Korduna do Drine, pa natrag, i opet na istok, te se pronalaze dokazi ovi i oni da se razočarao ljevičarima. I to navodno čim je prešao Kupu. Uvjerivši se valjda da su zločinci ustvari baš partizani, ili četniko-partizani, kako ih nazivaju Hazler i slični, a možda se plašio da to napiše. Možda je bio pod pritiskom i nije se uspio ideološki pročistiti, pa je ipak napisao propartizansku ‘Jamu’, kao što laka srca sugerira još jedan ljubitelj ustaša, svećenik i pisac Miljenko Stojić. I pravo je čudo kako nitko još nije ustvrdio da su Kovačića ubili partizani, otkrivši da ih je raskrinkao u njihovu perfidnom zločinstvu spram Hrvata.
Nesuđeni upravitelj pošte u Foči tako još uvijek baza uokolo, nalik neisporučenom paketu, e da bi ga se povremeno sjetio čak i portal Dnevno.hr, a dakako – zahvaljujući četnicima. Ali ništa od tih verifikacija i takove iznuđene fluidnosti nije ovih godina pomoglo Ivanu Goranu Kovačiću pred redukcijom koju nad svim iole lijevim subjektima provodi Ministarstvo kulture u mandatima Zlatka Hasanbegovića i Nine Obuljen Koržinek. Nije pomoglo, bolje rečeno, Goranovu proljeću koje je srezano sa 130 tisuća na 80 tisuća državnih kuna, zatim na 50 tisuća, što je nakon burnih prigovora vraćeno na 80 tisuća. Gotovo da bismo rekli kako su Gorana tako i u 21. stoljeću stigli bolni rezovi, iako simboličko i doslovno ne treba olako miješati.
To ionako čine ponajprije noćni aktivisti s fiksacijom na bistu Ive Lole, no drukčije stoje memorijalne plastike u spomen Ivana Gorana. Dok se pjesnici budu okupljali pod njegovim imenom idući tjedan, znajmo da i dalje raspolažemo dvama spomenicima tome borcu s očito još neriješenim, ipak nestabilnim statusom. Baš kao što treba znati da je oba napravio Vojin Bakić, čiji su mnogi spomenici na temu Narodnooslobodilačke borbe oskvrnuti nakon kraja SFRJ. Jedan mu je Kovačić u Lukovdolu, onaj rostfrajni, naime, i drugi u zagrebačkom parku Ribnjak, kameni. Gromada je to od par tona, ali govoreći samo odoka, jer tu ne bismo pravili pitanje od nekoliko stotina kila razlike. Pa, ajde njega odnesite, tako jaki.
