>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Ricardo Luque: Protiv Venezuele se vodi rat

To nije rat bombama nego rat koji udara na svaki aspekt života, od društvenog i medijskog do ekonomskog i međunarodnog. Kao hrvatskog državljanina sram me je što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt

Ricardo Luque jedan je od najpoznatijih Venezuelaca u Hrvatskoj, gdje se proslavio kao sada bivši pjevač grupe Cubismo koja se bavi afro-kubanskom glazbom, iako je on i profesionalni klasični glazbenik. U Hrvatsku je kao 23-godišnjak došao uoči rata, u ljeto 1991., te ovdje zasnovao obitelj. U uvodnom razgovoru rekao nam je da dolazi iz radničke obitelji koja je živjela u Maracayju, jednom od industrijskih središta Venezuele smještenom na sjeveru zemlje, blizu obale Karipskog mora. Otac mu je, kaže, bio radnik u tvornici tekstila i aktivni sindikalist, zbog čega je često dobivao otkaze. U Venezueli živi još mnogo članova njegove obitelji, pa je i dalje izrazito vezan za tu zemlju, a ne bi bilo pogrešno reći ni da je možda jedini otvoreni čavist u maloj venezuelanskoj zajednici u Hrvatskoj.

Venezuela je ‘loš primjer’

U Venezueli ste živjeli prije nego što je na vlast došao pokojni Hugo Chávez. Možete li nam reći nešto o tom razdoblju?

Velike su razlike između ta dva sistema jer je pojava Huga Cháveza jedan jedinstveni fenomen. Prije njegovog dolaska na vlasti su se izmjenjivale različite vlade, no njihova politika je išla onako kako je to od njih zahtijevao Međunarodni monetarni fond. Iako smo na prvu odavali sliku veselog naroda, većina ljudi nije imala pristup obrazovanju i liječničkoj skrbi, a socijalne razlike bile su jako velike. Dolaskom Cháveza 1999. godine to se promijenilo jer je njegova ideja i ideja ljudi oko njega bila prije svega stvoriti pravednije društvo. On je vjerovao da mora ispraviti veliku povijesnu nepravdu. Htio je svima dati iste mogućnosti i proveo je demokratizaciju na način da se raspravljalo o svakom segmentu društva, pa je došlo i do referendumske promjene ustava. Taj ustav je promijenio puno toga, no ja osobno smatram da se u nekim stvarima trebalo ići još radikalnije. Istovremeno, izvana su počele i optužbe kako je Chávez diktator. Njegov stil je u početku bio nepoznat i neobičan, a on sam pozivao se na Simóna Bolívara koji je prije dvjesto godina zagovarao ujedinjavanje zemlja Latinske Amerike protiv ugnjetavanja.

I mojoj obitelji neke stvari nedostaju, no ljudi su općenito solidarniji. Kada je nedavno izvršen udar na električni sustav pa nisu radili frižideri, ljudi koji su imali viška mesa taj su višak podijelili svojim susjedima

Zadnjih mjeseci opetovano slušamo o humanitarnoj krizi u Venezueli. Kakvi su vaši uvidi?

Ne bih to nazvao humanitarnom krizom, kao što je primjerice bila ona u Etiopiji, ali točno je da puno toga manjka uslijed sankcija. I mojoj obitelji neke stvari nedostaju, no ljudi su općenito solidarniji. Primjera radi, kada je nedavno izvršen udar na električni sustav pa nisu radili frižideri, ljudi koji su imali viška mesa taj su višak podijelili svojim susjedima. Ljudi se nisu dali smesti, iako su oni koji su sabotirali električnu mrežu mislili da će to izazvati pobunu. To se nije dogodilo. Na neki način narod sam održava stabilnost zemlje, no istina je i da je puno ljudi otišlo. Najviše nedostaje lijekova, ali treba se zapitati zbog čega je to tako. Po mom mišljenju protiv Venezuele se vodi rat četvrte generacije. To nije rat bombama nego rat koji udara na svaki aspekt života, od društvenog i medijskog do ekonomskog i međunarodnog. To nije ništa novo nego se zadnjih par godina malo pojačalo. Time ne želim opravdati loše upravljanje zemljom niti reći da nema korupcije, da nema problema poput pitanja sigurnosti i svih tih bolesti s kojima se suočava Latinska Amerika. Sve to stoji, ali nije ništa novo.

Koji su motivi pritisaka koji se provode protiv Venezuele?

Imamo najveće rezerve nafte, veće nego Saudijska Arabija. Iz Perzijskog zaljeva do američkih rafinerija ima četrdeset dana plovidbe, a iz Venezuele do Teksasa tri dana. Druga stvar su rezerve zlata i drugi strateški minerali. A treće je činjenica da je Venezuela ‘loš primjer’ drugima kada kao jedna mala zemlja pokušava postavljati stvari kako ona hoće, a ne kako to velike sile zahtijevaju.

Kakvo je vaše mišljenje o vladajućoj Ujedinjenoj socijalističkoj stranci Venezuele (PSUV)?

Iako se PSUV-u spočitavaju izborne krađe činjenica je da su ljudi zaista htjeli promjene kada su oni došli na vlast. Stranka je to koja ima veliku bazu, no mislim da ne rade dovoljno da ideološki pripreme ljude za ono što se sada događa. Misija bi trebala biti obrazovanje, no oni su previše orijentirani na izborne cikluse i svoju izbornu mašineriju.

Jeste li prije ovih događanja čuli za Juana Guaidóa, čovjeka koji se u siječnju ove godine proglasio predsjednikom države?

Znao sam da se kandidirao i bio izabran kao zastupnik u parlamentu države Vargas. Njegova stranka Narodna volja je stranka desnice iako se naziva socijaldemokratskom, a evidentno je da iza njih netko stoji jer se mogu vidjeti sličnosti s takozvanim obojenim revolucijama kao što je ona u Ukrajini ili pokret Otpor u Srbiji. Nije bitno tko su klaunovi, bitno je tko je vlasnik cirkusa.

Istina je najveća žrtva

Što je s drugim oporbenim strankama koje se protive predsjedniku Nicolasu Maduru?

Stranke koje su ranije bile na vlasti, socijaldemokrati i demokršćani, su umjerena oporba, ali više nisu značajne. Oni su u sjeni Guaidóove Narodne volje, koja ima financijsku i medijsku podršku iz inozemstva, kao i još nekoliko stranaka koje su prilično ekstremne, dok su tradicionalne stranke desnice na rubu opstanka i jedva mogu proći cenzus. Općenito je glavni problem stranaka opozicije nedostatak konkretnog programa jer gledaju samo svoje stranačke ambicije i previše su podčinjene naredbama SAD-a.

Koja je uloga medija u cijeloj krizi?

Mediji ponekad plasiraju potpuno oprečne informacije od realnosti na terenu. El Nacional su primjerice bile najbolje novine u zemlji, a danas su najgori tabloid, čisti fake news i pljuvanje. Vodi se pravi medijski rat između vladajućih i oporbenih medija te domaćih i međunarodnih korporacija, a u tom ratu istina je najveća žrtva.

Ekonomska blokada Venezuele veća je od one koju je nekoć imala Kuba pa se primjerice sankcioniraju brodarske kompanije koje odbijaju prekinuti trgovačke veze s Venezuelom

Vlada predsjednika Madura optužila je SAD za pokušaj puča, no vi ste nekim domaćim medijima rekli da to nije točno. Možete li to pojasniti?

Ne radi se o puču u onom klasičnom smislu i ovo svakako nije prvi put da se ovakvi pritisci i pokušaji smjene vlasti događaju. Barack Obama je 2015. Venezuelu proglasio prijetnjom američkoj sigurnosti, što je bio prvi korak u ovom zadnjem valu pritisaka. Pokušaj atentata na Madura oružanim dronovima na javnom skupu prošle godine označio je, pak, početak ove zadnje epizode koja traje od tada. Strani mediji, inače, snimke toga događaja proglasili su montažom. Imali smo i slučaj otmice helikoptera, gdje je jedan bivši policajac iz helikoptera pucao po gradu. Slično je bilo i s malom skupinom vojnika koja je upala u skladište Nacionalne garde kako bi otela oružje. Isti su locirani i ponuđena im je predaja, koju nisu prihvatili pa su na kraju ubijeni u obostranoj pucnjavi. Strani mediji proglašavaju ih herojima i mučenicima, a radi se o najobičnijem terorističkom aktu koji se nikako drugačije ne bi odigrao ni ovdje ni bilo gdje u svijetu. U lipnju se dogodio i upad američke policije u ambasadu Venezuele u Washingtonu, što je još jedan presedan jer se radi o kršenju međunarodnih zakona, no unatoč tome o ovom skandalu nije se puno govorilo u medijima. Također, ekonomska blokada Venezuele veća je od one koju je nekoć imala Kuba, pa se primjerice sankcioniraju brodarske kompanije koje odbijaju prekinuti trgovačke veze s Venezuelom.

Je li vladajućem PSUV-u nakon ovih događanja podrška narasla ili se smanjila?

To je dobro pitanje. Mislim da je ovaj pritisak smišljen kako bi narod rekao da mu je dosta sankcija i prestao podržavati lijevu koaliciji na vlasti. S druge strane, kada Guaidó traži vojnu intervenciju američke južne flote ljudi se uglavnom postavljaju patriotski, čak i ako su desno orijentirani. Guaidó se htio nasilno domoći vlasti umjesto da krene s politikom uvjeravanja ljudi kako je on bolja opcija za zemlju. Primjerice, kada je oporba osvojila parlament bilo je nepravilnosti u sedam okruga pa su tamo izbori ponovljeni. U pet je pobijedila oporba, a u dva vladajući PSUV, no oporba na to nije pristala već je išla čim prije preuzeti vlast. Promijenili su stolice u parlamentu samo zato što su crvene, bacili su Chávezove i Bolívarove slike, proglasili amnestiju za sve zatvorenike osuđene zbog terorističkih napada i nereda i proglasili da će srušiti vladu u roku šest mjeseci. To je bilo prvo što su uopće napravili. Imamo i slučaj izbornih nepravilnosti u Caracasu koje se također pripisuju opoziciji. Naime, na istoku grada žive pripadnici viših klasa, a na zapadu su radničke četvrti. No i u istočnim dijelovima ima ljudi koji bi glasali za Madura, ali ih je izborna komisija morala prebaciti na glasačka mjesta kilometrima daleko od mjesta stanovanja kako bi im omogućila glasanje bez fizičkih prijetnji od strane susjeda. U nekim kvartovima izbori su bili sabotirani i u njima se pozivalo na bojkot glasanja iako je i oporba imala kandidata, ali takvoga koji nije odgovarao određenim elitama.

Vjerujem u dijalog

Kako komentirate izvještaj UN-ovog odbora za ljudska prava koji navodi da je vlada Nicolasa Madura odgovorna za gotovo 7000 ubojstava u prošloj i ovoj godini?

Čuo sam za izvještaj koji je podnijela Michelle Bachelet, bivša predsjednica Čilea, i više je novinara i političara isti komentiralo i ustvrdilo da je manjkav. Jer radi se o podacima o stradalima u nasilju koje se događalo na teritoriju cijele zemlje, a u tom nasilju nisu sudjelovale samo provladine postrojbe nego se u ovom izvještaju upravo izbjegavaju spomenuti oni koji su činili nasilje i s druge strane. Također, izvještaj uopće ne govori o razmjerima humanitarne krize koju su prouzročile nelegalne američke sankcije, a nema niti govora o paravojskama koje djeluju s teritorija Kolumbije. Mislim da u toj statistici ima stradalih sa svih strana i da se ta ubojstva ne mogu jednostrano pripisati samo vladi. Više o tome ne znam.

Što mislite kako će se situacija u Venezueli dalje razvijati?

Vjerujem da će na kraju ipak doći do nekakvog dijaloga, a ne do eskalacije sukoba, tim više što se pokazalo da većina ljudi u zemlji ne želi sukob. Također, moram reći da me je kao hrvatskog državljanina sram što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih jednostranih sankcija i blokade u Vijeću za ljudskih prava UN-a. Te sankcije uzrokuju velike patnje i smrt, zbog čega je Venezuela dobila potporu mnogih zemalja Afrike, Azije, dijela Latinske Amerike, kao i Rusije, Kine i Turske, pa je rezolucija ipak usvojena.

1/1