Mila Horvat, sportska novinarka s najvećim arsenalom fiktivnih ljubavnika u Hrvata, objavila je nedavno da se povlači iz novinarstva i da će karijeru nastaviti kao nogometna agentica u Londonu. Iako je uvijek bila vidno zainteresirana za teme i sjajno pripremljena, što se ne može reći za veći dio njenih muških kolega, trebalo je više od desetljeća da se njen rad ozbiljno shvati i da u očima javnosti postane više od "privlačne priležnice". Dok se javnost dosjetila uvažiti da je riječ o kvalitetnoj novinarki, Horvat je udarila put prema drugoj karijeri.
Koliko puno vremena treba za neke pomake ilustrira i činjenica da se u nas još živo pamti tangice sportske novinarke Mirte Šurjak koje su 2015. "zaludjele" zemlju. Usudi li se Šurjak još jednom u životu čučnuti, tko zna što nas čeka, i koliko ćemo sportskih novinarki izgubiti u međuvremenu.
S jednom, koja je također nedavno napustila svoju sportsku redakciju, nalazimo se na Vrbanima. Tea Rožman Svedrović skoro dva desetljeća radi kao sportska novinarka na Hrvatskom radiju. Iako više nije dio sportske redakcije, i dalje je voditeljica emisije Žene u sportu, koja se emitira nedjeljom na Prvom programu Hrvatskog radija, a još uvijek radi i na emisiji Sport i glazba.
Jedan bitan dio razvojnog puta za žene je posebno otežan, a to je rađenje pogrešaka. Ne daj bože da pogriješiš, jer će se kroz tu grešku tumačiti o svim ženama, ne samo o tebi – tumači Tea Rožman Svedrović
Na zubato sunce sjedamo netom nakon što je Rožman Svedrović završila snimanje nove epizode Žena u sportu.
– Otišla sam zbog svog psihičkog zdravlja. Puno kolegica koje su radile na HRT-u, u Sportskim novostima i po raznim portalima otišlo je iz sportskog novinarstva zbog muško-ženskih odnosa. To je nešto što možda na prvu ne smeta ili umanjuješ koliko ti smeta, ali nakon deset godina se osjećaš bedasto i pitaš se čemu sve to. Ima i mnogo divnih muških kolega, ali jedna trula jabuka je dovoljna. Više mi je ljudi reklo da ne odlazim iz sportske, da su žene podzastupljene i da se moram nastaviti boriti. Ali ne, to je kao u braku kad te maltretiraju. Ne možeš se boriti u tom braku, moraš izaći iz njega da bi nešto napravio. I dalje radim emisije koje su mi važne, i mislim da ih sada radim bolje jer ne dolazim na posao s grčem u želucu – priča nam Rožman Svedrović.
Prisjećamo se njenih novinarskih početaka i važnijih momenata karijere, toga kako je 2007. godine prvi puta izvještavala sa Svjetskog atletskog prvenstva.
– Šef me tada pitao mogu li ja uopće putovati jer imam malo dijete. Nekom sportskom novinaru to pitanje nikad ne bi postavio. Otišla sam tamo sama, brinula se i za tehnički dio, vukla sprave za radijski prijenos i javljala se direktno u program. Od hrvatskih novinara atletiku smo pratile samo ja i jedna kolegica iz Novog lista, sve su drugo bili muškarci. Nije to ni u sektorima drugih zemalja izgledalo puno bolje – govori Rožman Svedrović.
Da drugdje nije puno bolje ni danas svjedoči ovogodišnji potez sportskih novinarki iz Francuske – njih 150-ak potpisalo je pismo protiv diskriminacije, u kojem konstatiraju kako se "u 2021. godini sport koji vode muškarci za muškarce o muškarcima više ne može tolerirati, a tretiranje žena kao inferiornih u redakcijama više ne može trpjeti".
Tea Rožman Svedrović (Foto: Privatna arhiva)
– Žene moraju više raditi, biti bolje pripremljene. Evo, baš Horvat možemo uzeti kao primjer. Radi se o ženi koja je u televizijskom novinarstvu, pogotovo u nogometu, koji se smatra rezerviranim za muškarce, napravila jako puno, bila je fantastična. Jedan bitan dio razvojnog puta za žene je posebno otežan, a to je rađenje pogrešaka. Ne daj bože da pogriješiš, jer će se kroz tu grešku tumačiti o svim ženama, ne samo o tebi. Naučila sam to ne uzimati srcu, postalo mi je nažalost normalno. Moraš biti dosta samostalna i inatljiva – komentira Rožman Svedrović.
Zanimljivo je ovdje spomenuti i istraživanje koje je Tea Gašparić lani radila za svoj diplomski rad "Uloga i položaj žena u sportskom novinarstvu", a u kojem je sudjelovalo 46 sportskih novinarki iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore. Na pitanje "Jeste li se susreli s predrasudama u sportskom novinarstvu zato što ste žena?" 43,5 posto ispitanica odgovorilo je da se susrelo dosta često. Više od petine ispitanica (21,7 posto) doživjelo je vrijeđanje i/ili ponižavanje od kolega na poslu unutar redakcije ili rubrike, a u istom postotku i od trenera i drugih sportskih radnika. Na pitanje "Je li ženama u sportskom novinarstvu lakše ili teže napredovati od njihovih kolega muškaraca?" 71,7 posto ispitanica odgovorilo je da je teže.
– Da imam mogućnosti, zaposlila bih neke od cura koje su nam dolazile na radio na praksu, jer su fenomenalne i sportu pristupaju sa žarom. Treba im dati priliku da se razviju, educirati, poticati da pronađu svoj način, svoj pristup novinarstvu. Obožavam sport i moja je karijera puna predanog rada i lijepih uspomena. Ranije zato nisam pričala o diskriminaciji kad sam istupala na temu žena u sportskom novinarstvu. Nisam htjela da taj jedan dan u godini kad me pitaju o poslu koji živim pričam iz perspektive žrtve, da se čitava moja priča svede na diskriminaciju. Ali krivo je šutjeti, mora biti načina da razgovaramo o kompletnom iskustvu – priča Rožman Svedrović.
Njeno širokogrudno tumačenje svijeta i života vidljivo je i u načinu na koji sportu pristupa kroz emisije koje uređuje. Kroz Žene u sportu priča s trenericama, liječnicama, nutricionistkinjama, rekreativkama. Zanimaju je procesi i kolektivi, pozadinske niti koje plete i kojima opleće industrija.
– Radila sam u informativi i bila dio skučene sportske perspektive. Medijski živimo neko zastarjelo viđenje sporta, udaljeno od onoga što je sport u realnosti. Mene zanima i priča neke tajnice u klubu, i čistačice. Nitko zapravo sam ne uspije u ničemu. Zanima me i zašto ženski kolektivi svugdje čekaju na svoj termin u dvorani nakon muškaraca, zašto skoro pa i nemamo trenerica u seniorskim ekipama. Sve su to prvoklasna sportska pitanja – zaključuje Rožman Svedrović.
Imala sam iskustva sa seksualnim uznemiravanjem, pomagala sam mlađim kolegicama koje su mi se obraćale za pomoć sa sličnim iskustvima, o čemu sam upozoravala nadređene. Tada je reakcija izostala, ali sam uporna – govori Mirna Zidarić
O svom novinarskom putu i ljubavi prema sportu govori nam i dugogodišnja HRT-ova sportska novinarka i urednica Mirna Zidarić, koja kaže da se za urednički status morala izboriti i da nije bilo lako, ali ni nemoguće. Dok nam piše odgovore u miru ispražnjene redakcije nakon Dnevnika, osvrće se i na žene koje su nam krčile puteve.
– Milka Babović bila je i ostala pojam profesionalnosti i beskrajnog znanja. Postavila je najviše moguće kriterije i muškim i ženskim kolegama kojima je utirala put, a podsjećam bila je prva i ostala jedina žena – urednica Sportskog programa HTV-a. Mene je osobno ponukala da se bavim ovim poslom pokazujući svakim svojim nastupom da su žene i muškarci potpuno ravnopravni u ovom poslu, ako se za njega kvalitetno pripreme i beskrajno ga vole. Tko to ne shvati na vrijeme, bio muško ili žensko, brzo će biti prokazan. Čini se da je u njezino doba, od 1970-ih godina, pa i malo kasnije, društvo bilo progresivnije nego danas – objašnjava za Novosti Zidarić.
Babović je inspirirala Zidarić, a Lana Banely je pak u jednom intervju izjavila da je, dok je trenirala taekwondo, gledajući Zidarić poželjela raditi kao sportska novinarka, što je kasnije i postigla.
Da pokušamo dobiti bolji pregled stanja i podatke o tome koliko je uopće žena u našem sportskom novinarstvu, obratili smo se i Hrvatskom zboru sportskih novinara (HZSN).
– U našem članstvu je trenutno 184 ljudi, od toga 14 žena, oko osam posto. Mislim da nitko nikad nije radio pregled tako da se obrađuje broj ili postotak žena u hrvatskom sportskom novinarstvu, ali iz iskustva mislim da je vrlo sličan ovom u našem zboru. Kako sam i glavni tajnik AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara), svjetski su podaci bolji u korist žena. Od 8439 članova koliko je u AIPS-u, 1226 su žene, oko 12 posto – navodi nam Jura Ozmec, predsjednik HZSN-a.
Dodaje i kako HZSN ničim ne može utjecati na uređivačke i poslovne politike hrvatskih redakcija, pa ni po pitanju zastupljenosti žena, no "svakako traže put prema tome".
Jasno je, dakle, da su žene u debeloj manjini, kao i da su uglavnom prisutne u televizijskim sportskim redakcijama, dok ih po pisanim medijima i portalima, u prostorima u kojima se "samo" piše i koji se "samo" čitaju, gotovo i nema. Pritom kod televizijskih novinarki fokus javnosti ostaje na njihovom izgledu, i tog se rada primarno dotiče, odnosno od njega odmiče, u formama kao što su top liste najseksi novinarki.
Mirna Zidarić (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
– Odbijam sudjelovati u takvoj vrsti vrednovanja ljudskog bića, ali vidim da mnoge to zabavlja i daje im prigodu da liječe svoje komplekse. Što se tiče očekivanja da žene, što idu starije, nestanu s ekrana, to je posebno žalosna kategorija kojoj svjedočimo u eteru, ali i s time se valja dostojanstveno nositi, ako se već i nađemo u njoj. Onaj tko ima moć odlučivanja trebao bi biti svjestan poruke koju šalje donoseći takve odluke, no kod nas je odgovornost vrlo fleksibilna kategorija – kaže Zidarić.
Pričajući o odgovornosti, dotičemo se i seksualnog uznemiravanja u redakcijama.
– Nažalost, imala sam iskustva sa seksualnim uznemiravanjem, pomagala sam mlađim kolegicama koje su mi se obraćale za pomoć sa sličnim iskustvima, o čemu sam upozoravala nadređene. Tada je reakcija izostala, ali sam uporna i ne dopuštam da se takva ponašanja toleriraju. Nisam stala samo na internoj komunikaciji, već sam o tome obavijestila NO HRT-a, i neke druge nadležne institucije, no kako vam je poznato HRT je sa svojim bivšim prvim čovjekom imao i mnogo veće probleme, pa se nadam da će novi ravnatelj naći vremena, analizirati stanje i po pitanju seksualnog uznemiravanja, te svojim postupanjem pokazati da je drugačiji – govori Zidarić.
Kao i Rožman Svedrović, osim razgovora o diskriminaciji, Zidarić ukazuje na kvalitetu rada i posvećenost poslu u kojem je 30 godina, rasvjetljava nužnost da se i o tome priča, i predočava dubina tog iskustva. Sportu je i dalje vuče prava ljubav, u kojoj nema ponavljanja i rutinskog odrađivanja posla.
– Svaki je dan nova utakmica. Svakim se danom miješaju adrenalin, strast, radost, tuga, a to čovjeka čini živim – zaključuje.
Mnoge je, kad je sportsko novinarstvo u pitanju, 2016. živima učinilo pokretanje Telesporta, koji je u ovih pet godina zaradio percepciju najprogresivnijeg hrvatskog sportskog medijskog prostora. Pa ipak, redovno čitateljstvo lako će primijetiti da Telesport u svojim "narodnim" redovima još uvijek nema nijednu ženu. Zašto je tome tako, upitali smo glavnog urednika Aleksandra Holigu.
– Meni je žao što nemamo nijednu ženu, mislim da bi to bilo dobro. Zanimala bi me specifično ženska, pa i feministička perspektiva unutar jednog takvog okruženja kao što je sport, pogotovo hrvatskog sporta. Postoje teme za koje mislim da bi ih žene mogle i s više autoriteta i na bolji način pisati. Međutim, ne očekujem da netko ima neki specifičan kut gledanja samo zato što je žena, tj. da ga ima svaka žena, i nisam za to da se prave bilo kakve pozitivne diskriminacije. To nije način na koji bih želio da Telesport integrira žene u svoju redakciju. Na Telesportu oduvijek imamo otvoren poziv za ljude koji su dovoljno dobri i koji žele surađivati s nama – govori Holiga.
Kaže nam i kako misli da će uvijek biti više muškaraca nego žena u ovom poslu jer on više zanima muškarce i više je te publike. Na našu primjedbu da je zainteresiranost nešto što se društveno gradi, kako ona bivša, tako i sadašnja i buduća, Holiga kaže da se slaže.
– Kroz godine je stvorena neka mačo atmosfera koja je puno jača u sportu nego u nekim drugim segmentima novinarstva i to je definitivno prepreka ženama da se probiju u tom svijetu mimo prezenterskih i voditeljskih uloga. Teže im je nego muškarcima u ovom poslu, to je jasno. Ali isto tako mislim da bolje pozicije neće i ne bi trebale doći nikakvim povlađivanjem, nego se za njih žene jednostavno moraju izboriti prvenstveno svojom kvalitetom. Na Telesportu će u tome imati podršku u smislu jednakog tretmana bez stereotipa, ali ne i nekakvu prednost samo na temelju nekakve biološke ili rodne uvjetovanosti – poručuje Holiga.
I njemu je, dakle, jasno da je problem u sustavu. Ostaje pitanje tko će i kako sustav mijenjati, i zašto se očekuje da se za bolje društvo, a u njem i slobodarskiji i pravonarodni sport, žene izbore same. "Pusti sve one šta ne znaju dodat'", svira u ovoj redakciji dok se novinarka spremala za vikend i subotnju špicu u Kranjčevićevoj.
