>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Rosenbergova beba

Obično ljudi navečer zaspu i probude se ujutro, šest, sedam ili osam sati kasnije. Ali ne i Ana Lederer. Ona je navečer zaspala i probudila se osamdeset i pet godina ranije. Taman kada joj se brzoglasom javio Alfred Rosenberg, vođa ‘Borbenog saveza za njemačku kulturu’…

Samo posvećene ruke imaju pravo služiti na oltaru umjetnosti. Tim je riječima dr. Joseph Goebbels, ministar u vladi Trećeg Reicha, 15. studenoga 1933. okončao svoj svečani govor prilikom proglašenja Državne komore za kulturu, nove strukovne organizacije za umjetnike. Smisao je rečene institucije, objasnio je ministar, da ‘oslobodi stvaralačke snage njemačke nacije’ i prinese ‘bogate plodove na stablu novonastale nacionalne kulture’. Sedam mjeseci ranije (11. travnja), bilježeći uzvišene misli o ‘principima njemačkog umjetničkog oblikovanja’, u svom će dnevniku zapisati: ‘Nas smatraju dobrim političarima, ali rđavim prijateljima umjetnosti. Budućnost će pokazati koliko su se temeljno u tome prevarili.’

I zaista, budućnost se ukazala u punoj raskoši svega dvije godine nakon te dnevničke bilješke, točnije 25. travnja 1935., kada je Državna komora za kulturu donijela ‘Odredbu o štetnoj i nepoželjnoj literaturi’, zakonsku platformu za progon umjetnika i zabranu objavljivanja i distribuiranja ‘knjiga i tekstova koji ugrožavaju nacionalsocijalističke kulturne težnje’, uz koju je slijedila i ‘Lista štetne i nepoželjne literature’, tiskana u 13.000 primjeraka. Bio je to tek pokušaj da se pravno usustavi i dodatno osnaži ionako dobrano zahuktala djelatnost, ima li se u vidu činjenica da je već prethodne godine – 1934. – u nacističkoj Njemačkoj, zahvaljujući higijenskom djelovanju 40-ak različitih državnih ustanova, ukupna bilanca zabrana obuhvatila 4100 tiskanih djela.

A nešto kasnije, u srpnju 1937., priređena je u Münchenu, pod kreativnim rukovodstvom Adolfa Zieglera, izložba ‘Izopačena umjetnost’, na kojoj su posjetitelji u organiziranim trupama (računa se da ih je bilo oko 20.000 dnevno) izražavali svoje gnušanje nad ‘dekadentnim stvaralaštvom’ i podsmjehivali se nekima od najvećih slikarskih djela stoljeća. ‘Trebalo bi umjetnike privezati pored njihovih djela tako da im svaki Nijemac može pljunuti u lice. Ali ne bi trebalo zavezati samo umjetnike, već i muzejske službenike koji su, dok je na ulicama bilo na milijune gladnih, tratili na stotine tisuća na proizvođače ovakvih mazarija’, brzojavom su, puni entuzijazma, rukovodioci izložbe odaslali poruku Državnom ministarstvu za narodnu prosvjetu i propagandu, gdje je stolovao sveprisutni dr. Goebbels.

Performans u formi narodnoga suđenja ‘trovačima nacionalnog duha’ otvorio je sam vrhovni poglavar Trećeg Reicha, Adolf Hitler, inače neostvareni slikar, i tom prilikom rekao: ‘Otvaranjem ove izložbe otpočeo je kraj njemačkog umjetničkog zaluđivanja, a time i kulturnog uništenja našeg naroda. Odsad ćemo voditi nesmiljenu borbu za čišćenje posljednjih elemenata našeg kulturnog propadanja. (…) Sada će biti – u to vas uvjeravam – sve klike brbljavaca, diletanata i umjetničkih prevaranata ukinute i odstranjene. Ovi prapovijesni, prethistorijski kulturnjaci iz kamenog doba i umjetnički mucavci mogu se, što se nas tiče, vratiti u pećine svojih predaka i tamo se baviti svojim internacionalnim črčkarijama. Ali Dom njemačke umjetnosti u Münchenu izgradio je njemački narod za svoju njemačku umjetnost.’

Sva je prilika da se tim historijskim detaljima nije opterećivala Ana Lederer, novopečena pročelnica zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu – prije toga zamjenica ministra kulture u mandatu Zlatka Hasanbegovića, a još ranije intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu – kada je u nedavnome televizijskom razgovoru obznanila svoju namjeru da u glavnome gradu Hrvatske zabrani nastupe nepoželjnih umjetnika i iskorijeni pojave nepoželjne umjetnosti.

Upitana za stav oko kazališnog redatelja Olivera Frljića, pročelnica je energično ustvrdila kako ‘nema razloga da se javnim novcem financira politički aktivizam’. Na novinarkino potpitanje ‘gdje povući granicu između umjetničkih sloboda i političkog aktivizma’, pročelnica je kazala da se u Frljićevu slučaju ‘može povući granica’. On je, veli, ‘nekoć davno’ bio ‘nadaren student i redatelj’, no od momenta kada se njegov rad ‘pretvorio u politički aktivizam’ istome ‘nije mjesto u gradskim kazalištima’.

Drugim riječima: ‘Samo posvećene ruke imaju pravo služiti na oltaru umjetnosti’, a sve drugo čistimo, trijebimo i odstranjujemo kao štetne i opasne nametnike, te – ako već nemamo resurse za fizičko uništenje – držimo daleko od rajskih poljana hrvatske kulture.

Uopće nije uobičajeno u današnje vrijeme da kulturni moćnik (a Ana Lederer je, kako to procjenjuje i televizijska novinarka, ‘druga najmoćnija osoba u hrvatskoj kulturi’) otvoreno najavljuje svoje egzekutivne pretenzije. Od toga su zazirali čak i partijski komesari u omraženom socijalizmu, pa su cenzorski poslovi obično bili obavljani tiho, iza čvrsto zatvorenih vrata, da se tankoćutniji dio javnosti ne bi izlagao nepotrebnom uznemirenju. Zagrebačka pročelnica, međutim, totalitarnu inspiraciju očito crpi iz ranije i efikasnije epohe, iz ere kada strateško nasilje u polju kulture nije bilo opterećeno stidom i sličnim liberalnim slabostima.

O tome svjedoči i navada da zabranu nepoćudnog autorskog djelovanja isporuči pod firmom zaštite čiste umjetnosti od političke infekcije, i to uz kriterij prema kojemu, na primjer, Jakov Sedlar, Božidar Alić ili Slobodan Prosperov Novak neće biti optuženi za ‘politički aktivizam’, ali Oliver Frljić, dakako, hoće. Stvar je dodatno uzbudljiva i utoliko što presuda dolazi od osobe koja se upravo zahvaljujući političkome angažmanu – naime članstvu u stranci Neovisni za Hrvatsku proustaškog agitatora Zlatka Hasanbegovića – domogla funkcije kulturnog arbitra.

Reklo bi se da nam je na taj način – na osobnome primjeru – predočen poželjan mehanizam hrvatske nacionalne budnosti. Obično ljudi, naime, navečer zaspu i probude se ujutro, šest, sedam ili osam sati kasnije. Ali ne i Ana Lederer. Ona je navečer zaspala i probudila se osamdeset i pet godina ranije. Taman kada joj se brzoglasom javio Alfred Rosenberg, vođa ‘Borbenog saveza za njemačku kulturu’, vječiti Goebbelsov konkurent.

‘Čestitam, kolegice!’ oduševljeno je rekao stari Alfred. ‘Prekrasan primjer programskoga strijeljanja. Raduje me što se duh nacionalsocijalističke gorljivosti održava na visokoj razini i u kolonijama Velikog Reicha.’

‘Zahvaljujem, kolega’, skromno uzvrati pročelnica, blago porumenjevši.

‘Naročito mi se svidjelo objašnjenje ove veličanstvene zabrane i vaše zalaganje za čistoću kulturnoga stvaralaštva. Sve što podupire fašizam je umjetnost, a sve što se fašizmu suprotstavlja je odurni politički aktivizam koji s umjetnošću nema veze, pa treba biti prognano iz hramova nacionalne kulture.’

‘Trudim se, kolega. Učila sam od najboljih.’

‘Impresionira što ste dokučili kako je povampirenu umjetnost, odnosno politički aktivizam, najbolje uništiti političkim retroaktivizmom. Uzorna logika: ako su zagađivači nacionalne kulture politički aktivni, vi ćete, radi učinkovitoga gaženja gnjida, biti politički retroaktivni.’

‘Što to točno znači?’

‘Znači da se odlučnost i spremnost na kreativnu likvidaciju pribavlja slobodnim kretanjem u vremenu. Znači da je nacistička Njemačka model za izgradnju demokratske Hrvatske. A demokratska Hrvatska ima sreću što upravo vi rukovodite kulturom njene retropole. Rado bih vam, premda ste stanovnica kolonije, osobno uručio člansku iskaznicu NSDAP-a.’

‘Odakle zovete, kolega?’ radosno zacvrkuće pročelnica. ‘Jeste li možda u Zagrebu? Ako imate vremena, mogli bismo popiti kavu u Kazališnoj kavani?’

‘Pa i ne znam točno gdje sam’, reče stari Alfred. ‘Može biti da ovo i jeste Zagreb. Ali službeno ga zovu Pakao.’

1/2