Izmjenom niza zakona osnažuje se položaj žrtava nasilja, a statistički gledano te su žrtve u pravilu žene. Izmjenama Kaznenog zakona povisuju se, uz ostalo, kazne za silovanje i teška kaznena djela protiv spolne slobode, a uvodi se i posebno kazneno djelo – teško ubojstvo ženske osobe, odnosno femicid. Novim odredbama Zakona o kaznenom postupku uvodi se pravo žrtve na žalbu protiv rješenja o mjeri opreza, propisuje se sto metara kao minimalna udaljenost prilikom određivanja mjera opreza i drugo.
Izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iz prekršajne u kaznenu sferu prebacuje se spolno uznemiravanje, a za kršenje zaštitnih mjera moći će se izreći isključivo zatvorska kazna. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić borkinja je za ljudska prava i savjetnica u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb. Smatra da je obaveza države da štiti žene žrtve nasilja i njihovu djecu, a njen je zadatak da traži promjenu, odnosno poboljšanje propisa.
Hoće li i nove izmjene Kaznenog zakona od kojih se mnogo očekuje biti kao mnoge dosadašnje zakonske odredbe – mrtvo slovo na papiru?
Ovisi o stručnjacima koji primjenjuju zakon. Promjena zakona uvijek je samo dio pokušaja rješenja nekog problema. Preostali dio rješenja je kompleksniji, zahtijeva ispravnu i efikasnu primjenu propisa, a mi imamo problema s efikasnošću i s ispravnom primjenom propisa kad govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, dakle i o ubojstvima žena. U podlozi ovih zakonodavnih promjena je ideja da je potrebno osvijestiti rodno uvjetovano nasilje na način kako ga gleda i Istanbulska konvencija, ali i odavno ratificirana Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava.
Preblaga kaznena politika
Može li se dogoditi da se u primjeni iskrivi pravi smisao i svrha ovih promjena?
Već smo i ranije, na primjeru Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, imali priliku vidjeti kako su se pogrešno primjenjivali propisi doneseni u korist žena. Tad smo bili dobili recidiv, jednu razinu blažeg odgovora državnog represivnog aparata na društveno neprihvatljiva ponašanja i nismo postizali ni specijalne, a ni generalne prevencije kažnjavanja do kojih je trebalo doći. Dosadašnju praksu opterećivala su i dvostruka uhićenja.
Umjesto da država žrtvi pruži pomoć, ona je stavlja na optuženičku klupu u prekršajnom postupku, koji se mahom završava nekim kompromisima, priznanjem krivnje samo da nenasilni roditelj što prije dođe do djeteta kojeg u takvim slučajevima preuzima socijalna služba. Zakonodavne promjene bi trebale doprinijeti pravilnoj inkriminaciji kaznenih djela rodno uvjetovanog nasilja u što spada i veći dio ubojstava žena i trebale bi olakšati njihov prolazak kroz kaznenu proceduru na način da se smanji mogućnost sekundarne viktimizacije i retraumatizacije.
Koliko će termin femicid i nove zakonske odredbe smanjiti mizoginiju u sustavu i nasilje nad ženama?
Ako u slučaju silovanja za koje je zaprijećena kazna zatvora od pet do 15 godina, sud uzme počinitelju kao olakotnu okolnost sudjelovanje u Domovinskom ratu i kazni ga s dvije godine i šest mjeseci, tada možemo kazati da nešto ozbiljno nije u redu s izrečenom kaznom
Mizoginija je bez svake sumnje opasna društvena pojava koja opravdava kršenje prava žena. Od naoko bezazlenih, ali zajedljivih šala, preko stvaranja neprijateljskog okruženja i u policiji, i u zdravstvenim ustanovama, i u trgovačkim društvima, i na HRT-u, pa do neefikasnih odgovora na nasilje. Podloga je u uvjerenju da je glavna svrha žene brinuti se o obitelji, odgajati djecu, biti čedna, brinuti se o svom partneru i bez propitivanja prihvaćati odluke muškaraca u privatnom i poslovnom okruženju, što nam dokazuju i sveprisutni molitelji na našim trgovima. To jasno dovodi do rodne diskriminacije. Potrebno je i ponavljanje edukacija radi ispravljanja loših praksi, uvođenje propitivanja odgovornosti za kršenje propisa i snažniji represivni odgovor države radi specijalne i generalne prevencije. Istanbulska konvencija već u preambuli lijepo govori o tome što moramo prihvatiti kao činjenice da bismo mogli napredovati kao društvo i ispravno primjenjivati konvencijsko pravo.
Promjena kaznenopravne politike kažnjavanja trebala bi doprinijeti snažnijem ostvarenju svrhe kažnjavanja. Očekujem da se pooštri kaznenopravna politika koja će biti ujednačena za teritorij cijele države. Propisivanje viših zakonskih minimuma za određene oblike kaznenih djela, pa i za ubojstvo žene, bitno je jer imamo preblagu kaznenu politiku, konkretno preblage kazne koje izričemo za teške oblike nasilja, ne samo za ubojstva žena, nego i za silovanja, tjelesne ozljede, nasilničko ponašanje u obitelji, nametljivo ponašanje, seksualno uznemiravanje i slično. Ako imamo niske zakonske minimume, onda imamo i veće mogućnosti ublažavanja tih kazni. Odstupanje od rodne neutralnosti, koja je obilježavala naše dosadašnje zakonodavstvo, također je jedna velika promjena koja nije nužna u društvima koja ispravno primjenjuju postojeće propise, ali je očito nužna u našem društvu.
Znači, da smo primjenjivali dosadašnje zakone ne bi nam trebao ovaj vid izmjena?
Što se tiče femicida kao kaznenog djela, da je svaki stručnjak primjenjivao Kazneni zakon u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i Istanbulskom konvencijom, uvođenje posebnog oblika djela ne bi bilo potrebno. Ali s obzirom na to da imamo ukorijenjene patrijarhalne stavove, mizoginiju i sve ono što prati dio rada jednog dijela stručnjaka, neophodno je osvijestiti da rodno uvjetovano nasilje, pa i femicid moraju biti naglašeni kroz kazneno zakonodavstvo. Sama zakonodavna promjena je nedovoljna da efikasno zaživi odgovor suzbijanja femicida i rodno uvjetovanog nasilja ako je ne prati cijeli niz drugih mjera, koje su se u ovom društvu već davno trebale dogoditi, a nisu. Nadamo se da će se dogoditi sada.
Sve nedavne zakonodavne promjene mogle su se dogoditi i ranije, jer zadnjih deset godina skoro svake godine mijenjamo Kazneni zakon – bilo je osam izmjena. No glas struke ne sluša se na ispravan način. Promjenama se pristupa po ad hoc principu, a komuniciranje sa javnošću i stupanje na snagu zakonskih izmjena usklađuje se s političkim potrebama. Da budem jasna, što se tiče zaštite žena, radi se o dobrim i potrebnim promjenama, ali nije jasno zašto nisu prihvaćene i ranije. Sami sebe usporavamo i oslabljujemo vlastitu efikasnost kao država.
Kako će se percipirati olakotne i otegotne okolnosti? Znamo da je, recimo, učešće u Domovinskom ratu uzimano kao olakotna okolnost u slučajevima nasilja nad ženama.
To je točno i predstavlja lošu sudsku praksu. Sud mora cijeniti i olakotne i otegotne okolnosti kod odmjeravanja kazne. Ali, ako u slučaju silovanja za koje je zaprijećena kazna zatvora od pet do 15 godina, sud uzme počinitelju kao olakotnu okolnost sudjelovanje u Domovinskom ratu i kazni ga s dvije godine i šest mjeseci, tada možemo kazati da nešto ozbiljno nije u redu s izrečenom kaznom i porukom koju ona šalje svima kao vid generalne prevencije.
Nedavno mi je žena ispričala da ju je kaznena sutkinja oštro pozvala na red, u sudnici pred okrivljenikom, u postupku koji se vodi jer otac ne plaća uzdržavanje za zajedničku djecu. Sutkinja joj je održala predavanje jer otac dugo nije vidio djecu, a uopće nije znala da on ima zabranu približavanja djeci
U partnerskom odnosu često fizičkom nasilju prethodi psihološko i ekonomsko nasilje. Kako se ti oblici nasilja kvalificiraju i kako ih dokazati?
Iako su svi oblici nasilja nominalno prepoznati, sustav najefikasnije reagira samo na modrice i frakture, a i tada blago kažnjava. Sjetimo se teškog slučaja ubojstva na Marjanu i niske kazne, gospićkog silovanja, to je bio teški oblik nasilja pa je završilo "rukovanjem", što je bilo sa seksualnim uznemiravanjem policijske službenice na dužnosti... Često u savjetovalištu Autonomne ženske kuće Zagreb pišemo dopune kaznenih prijava ženama koje svjedoče o različitim oblicima nasilja kojemu su bile izložene, iako je samo dio fizičkog nasilja inkriminiran. Iz fragmenata njihovog života vidimo da su kroz duže vremensko razdoblje bile izložene počinitelju nasilja kroz različite oblike ekonomskog i psihološkog nasilja koje premašuje onaj optužni prijedlog na koji država intervenira. Kad vide da država nije ispravno procijenila rizik, da nije "osudila" sve oblike neprihvatljivog ponašanja, počinitelji nasilja budu osnaženi za svoje daljnje nasilne postupke i kroz nove mehanizme prisilne kontrole, najčešće zloupotrebom različitih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju kroz pravosuđe.
Žene žrtve nasilja najčešće loše prolaze i u podjeli bračne stečevine. Iskustvo mi govori da sustav naprosto ne voli žene koje se usude otvoriti pitanje bračne stečevine na koju imaju pravo. Bilo bi ispravno da pitanje stečene bračne imovine otvara sam sustav. To su skupi i dugotrajni postupci koje žene teško financijski mogu podnijeti, a koji im zakomplicira drugi postupak, onaj o skrbi o djeci. Dakle, ostavljaju stečeno jer ne žele "rat" o skrbi za djecu koji se često dogodi ili produbi ako dirnu u bračnu stečevinu.
Nakon prijave zlostavljača sustavu, žene ostaju i dalje nezaštićene, što dovodi i do učestale prakse da mnoge ne prijavljuju nasilje i radije se same nose sa svojim problemom.
Propisi kažu da bi žene koje su žrtve nasilja trebale biti zaštićene. Ako nisu, netko nije primijenio propis, a tada bi taj trebao biti odgovoran i za posljedicu. U slučajevima nasilja susrećemo se s komentarima stručnjaka "nadiđite svoje osjećaje", ili "odite na kavicu i dogovorite se", ili "dogovorite se ili djeca idu u dom", pa čak i komentare "sami ste ga birali". Slušamo i neprimjerene neutralne govore o potrebi međusobnog poštovanja u slučajevima nasilja. Takvim se načinom vrijeđa zdrav razum osobe koja je pretrpjela nasilje, vrijeđa joj se dostojanstvo i to se ne bi smjelo dešavati u sudskim procesima. Ti primjeri ne spadaju u sferu diskrecijskog prava stručnjaka, to je protuzakonit postupak. Kako sustav rješava problem protuzakonitog postupanja tema je kojom smo se trebali baviti odavno, kao što smo odavno trebali uvesti zakonodavne promjene koje uvodimo sada. No ostanimo optimistični radi generacija koje odrastaju i kojima bismo trebali ostaviti u nasljeđe bolju situaciju, a ne vječno propitivati i pokušavati urušavati prava za koja su se borile naše bake.
Obezvređivanje žrtve
U dugotrajnim, iscrpljujućim sudskim procesima mnoge žene bivaju optužene da su psihički nestabilne, labilne, mentalno nesposobne. Kako sud reagira?
S vremenom je došlo do određenih loših trendova u pravosuđu. Sustav nema sluha za iscrpljenost žene i ne prepoznaje vrstu pomoći koja je ženi potrebna nakon što je smogla snage napustiti nasilnu zajednicu. Kroz neefikasan mehanizam pomoći i kroz dopuštanje počinitelju nasilja da obezvređuje žrtvu prikazujući je psihički labilnom, nesposobnom za skrb o djetetu, napada se žena tamo gdje je najranjivija, u njene majčinske porive. Takve namjere počinitelja nasilja pravosuđe mora prepoznati i na njih efikasno odgovoriti, ali to nije uvijek slučaj. Sjećam se vremena kad je pravosuđe efikasno odgovaralo na takve diskvalifikacije žene kao majke.
Danas je praksa da će sud prihvatiti argumente optužbe da je žena nestabilna, a koje dolaze od osobe koja je čak pravomoćno osuđeni počinitelj nasilja. Uvode se dodatna vještačenja, postupak se razvlači, žrtva se dodatno retraumatizira jer mora više puta razgovarati s različitim ljudima o svom nekom traumatskom iskustvu, što se ne bi smjelo događati. Tu dio vještaka uopće ne razumije specifičnu narav rodno uvjetovanog nasilja ili je razumiju, ali pristaju biti nepravedni prema ženi žrtvi nasilja i proglašavaju je hiperprotektivnom ili otuđujućom ili negiraju nasilje ako nije bilo u fizičkoj formi. Djelomični uzrok tog problema je i u edukacijskom procesu koji je trajao dulje vremensko razdoblje i koji je doveo do stvaranja loše prakse. Zamislite, edukacijom smo došli do lošije prakse, a danas novim edukacijama nastojimo ispravljati te loše prakse. Naravno, da bismo ih ispravili treba i vremena i napora. Pritom se ne pitamo tko je za to odgovoran i ima li još uvijek utjecaj na edukacijske procese ili na neke druge procese koji bi trebali dovesti do dobre prakse.
Iskustva razvoda i borbe oko skrbništva lome se preko najslabijih – djece. Sustav često tjera dijete u ruke zlostavljača, stavljajući skrbničko pravo ispred nasilne naravi. Kako da tom sustavu dijete bude prioritet?
Kao društvo dužni smo efikasnom i brzom procedurom zaštititi dijete. Postupci obiteljskopravne zaštite su hitni po svojoj naravi. Europski sud za ljudska prava će reći da mora u razumnom vremenu biti stavljena pravosudna točka. Je li efikasno da postupci traju tri, pet ili deset godina? S druge strane suci kažu da ne stižu, posebni skrbnici ne stižu, socijala je zatrpana spisima... Iz perspektive građana to nije efikasan postupak. Djeca su zaista izmučena u dugotrajnim procedurama koje neefikasno odgovaraju na problematiku različitog tipa. Ako govorimo o konfliktnim razvodima, potrebne su pomoć i intervencija države usmjerena na smirivanje roditeljskih tenzija i usmjerenost na dijete. Ako govorimo o razvodima u kojima je prisutno nasilje, potrebno je zaštititi nenasilnog roditelja jer je to roditelj pod čijim se utjecajem dijete treba nastaviti razvijati i rasti.
Nažalost, događaju se, a ne bi se smjele događati, odluke po kojima dijete odrasta pod utjecajem nasilnog roditelja. Sud također na razne zloupotrebe plaćanja alimentacije odgovara nedovoljno efikasno. Nedavno mi je žena ispričala da ju je kaznena sutkinja oštro pozvala na red, u sudnici pred okrivljenikom, u postupku koji se vodi jer otac ne plaća uzdržavanje za zajedničku djecu. Sutkinja joj je održala predavanje jer otac dugo nije vidio djecu, a uopće nije znala, jer se nije potrudila saznati, da taj otac ima zabranu približavanja djeci, da je žena nedavno izašla iz skloništa i da joj je opisani postupak duboko uznemirujući. Treba li podsjetiti da je paralelno na snazi Vladina kampanja "empatija sada", koja očito nije zaživjela.
