>

novosti logo

Kolumne Kolumne

SDP u potrazi za sobom

Hrvatski socijaldemokrati napokon bi se trebali okrenuti vlastitoj idejnoj baštini, dovoljno bogatoj i inspirativnoj i za današnje vrijeme, umjesto što ponižavajuće kaskaju za stranim uzorima, toliko lošima da su u međuvremenu propali

Kada je svojedobno Ivica Račan izjavio da će SDP biti najveća i najtvrđa brana povratku komunista na vlast, kao da je dugom olovkom ispisao smiješan scenarij koji sada gledamo. Komunista nigdje nema, osim u ludim glavama neliječenih ustašonostalgičara, pa ispada da se svih ovih desetljeće i pol od prvog dolaska na vlast SDP nije bavio ničim. To ne znači da je ovo bilo vrijeme zrakopraznog prostora. Ako nije bilo komunista, itekako je bilo radikalnih antikomunista, štoviše, stalno su jačali, umrežavajući se u sve brojnije ultrakonzervativne, ultraklerikalne grupacije i sve otvorenije ustaške falange. I to je, paradoksalno, spasilo SDP. Iako se ponudio kao brana protiv komunista, bio je jednostavno prisiljen okrenuti grudobrane i štitnike na suprotnu stranu, prema militantnim antikomunistima. Ipak je on stranka koja nominalno baštini antifašizam, sjećanje na socijalnu pravdu u bivšoj državi i liberalne vrijednosti koje su prihvatili evropski socijaldemokrati u prošlom stoljeću. Doduše, sve to, osim ovog posljednjeg, već su uvelike isprane ideološke i identitetske krpice, ali je bilo dovoljno da se uspostavi i ustali sljedeće stanje. Hrvatska je danas jedan od bastiona konzervativne (kontra)revolucije koja hara kontinentom i izvan njega, ali je i stranka hrvatskih socijaldemokrata jedna od najsnažnijih i najstabilnijih u Evropi.

Dakle kada se govori o potopu SDP-a nakon gubitka posljednjih izbora i dolaska novog potkapacitiranog šefa stranke Davora Bernardića, stvari sigurno nisu toliko dramatične. Ne, neće on propasti, ali najviše zbog stjecaja okolnosti koje smo ovdje natuknuli, a ne zbog unutrašnjeg potencijala i dinamizma, što otvara i ključni problem. Od stranaka ljevice očekuje se da proizvode nove ideje, neće to valjda konzervativne stranke koje se i svojim imenom toga odriču, a hrvatska (jugoslavenska) ljevica tu je bila među najplodotvornijima. Ali od toga danas nije ostalo ništa. Idejna rijeka hrvatskih socijaldemokrata presušila je, poneku čuturu novog donesu povremeno samo Antun Vujić i u novije vrijeme Karolina Leaković, ali to nije dovoljno da se tok obnovi. Glavna stranka hrvatske ljevice danas je smušeni zagovornik blair-giddensovog tzv. trećeg puta, u kojem se spajaju kapitalizam i socijalizam, ali s jasnom i nepobitno potvrđenom odredbom da je tu gazda ovaj prvi, koji je poodavno propao čak i u Velikoj Britaniji (danas tamo dominira izvorni laburist starog kova Jeremy Corbyn). Štoviše, vrijeme tako brzo ide da su u krizu dospjeli i neki oštri protivnici ‘trećeg puta’ (Siriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj), ali hrvatski SDP ne da se impresionirati stvarnošću. Za njega je ona zamrznuta slika, pa ćete njegove istaknute predstavnike i danas ponekad čuti da im je uzor Tony Blair. Čovjek koji je grobar novije evropske ljevice, a zbog ‘pudlavog’ podilaženja američkim izmišljotinama koje su prethodile tragičnom ratu u Iraku čak je bilo inicijativa da ga se pošalje u Haag.

Prevelika je, vidimo, lista fatalnih promašaja SDP-a, ali njoj ni tu nije kraj. Hrvatski socijaldemokrati vjerni su ili, ako hoćete, puzavo odani današnjem neoliberalnom kapitalizmu, koji polazi od ‘navodno jednakih mogućnosti’, iako im se pred očima svijet raspada na ‘jedan posto’ onih koji imaju daleko previše i ‘devedeset devet posto’ onih koji imaju daleko premalo. To je, uostalom, ugrađeno i u najnovije porezne reforme kojima je SDP-ova vlada dala više onima koji imaju nego nemaju, a sada Plenkovićeva, dakako, ide korak dalje. No važnije je da je ovaj sadašnji kapitalizam, kojem se daje značenje malne božjeg poslanja, u teškoj krizi, zapravo se raspada, zato što kapitalizam s previše siromašnih (koji nemaju čime kupovati kapitalističke proizvode, pa oni ostaju na policama, stvarajući i povremene sanitarne afere koja sada gledamo) funkcionira po principu karcinoma. Ubija ne samo organizam u kojem se pojavio nego i samoga sebe. Osim toga, ni izbliza se nisu razvile političke snage ljevice i lijevog centra koje bi to zaustavile, tako da bijeda hrvatskog SDP-a odgovara bijedi i drugdje u svijetu, s izuzetkom Latinske Amerike.

No onda se pojavio netko tko je odlučio stati pred tog zapadnokapitalističkog Minotaura, kako ga je nazvao Janis Varufakis. Bio je to Donald Trump. I sam sliči čudovištu, jer nitko kao on nije zapadne demokracije inficirao s toliko odrednica fašizma, i tko zna hoće li se više ikada moći popraviti. Zato ga horski obožavaju radikalni, uključujući rasističke desničare širom svijeta, štoviše, gledamo kako zbog njega padaju jedni drugima u naručje srpski i hrvatski ekstremisti, rusko-ukrajinski… Ali voli ga, ili joj barem nije mrzak, i ljevica, podrške stižu iz najvećih njenih utvrda (Kuba, Venecuela…), a simpatiziraju ga i neki hrvatski lijevi komentatori. Privuklo ih je novom američkom predsjedniku njegovo popuštanje u nerazumno napetim odnosima s Rusijom, odustajanje od američkog vojnog intervencionizma u arapskom svijetu, obuzdavanje velikih banaka koje su i kreirale posljednju krizu… Lijep niz, mora se reći, a Trump mu dodaje i odustajanje od globalizma, iz jednostavne računice da on više ne radi u korist najbogatijih nego i manje bogatih, ali u zbiru još bogatijih, što je počelo donositi direktnu štetu SAD-u. Odande više ne odlazi u svijet kapital koji će se oploditi i zatim se vratiti kući, nego odlaze i radna mjesta, stvarajući prvi put fenomen osiromašene američke radničke klase.

Nije dakle Trump uskočio zato da ispravi nepravde kapitalizma, nego da ga, uklanjajući njegove deformacije, čuva od samoga sebe, i oko toga je glupo imati iluzija. Zato hrvatski socijaldemokrati ne bi smjeli ponoviti podinteligentnu opijenost Blairom, nego se okrenuti vlastitim izvorima, a ima ih (umjesto Trumpovog međunacionalnog pokazivanja zubi težnja prema skladu, umjesto premoći kapitala jednakost na novim osnovama, umjesto izolacionizma internacionalizam). Ukratko, hrvatska ljevica ima vlastitu idejnu baštinu i ne mora je podvijenog repa tražiti po bijelome svijetu, a ako tu baštinu treba u nekoj mjeri preurediti i prilagoditi vremenu, zašto ne i to. Ovo se odnosi i na najvruće pitanje koje sada razdire zemlju, a to je Tito. Njega treba čuvati od zagrižljivih antikomunista, ustaških, četničkih, klerikalističkih i drugih jurišnika, ako ništa drugo, zato što oni zorno pokazuju s kakvim je ološem on imao posla. Ali treba priznati i njegove demokratske deficite, pa i slijepu odmazdu koja je poslije rata napravljena. Ljevica jedina ima moralno pravo na to, a ne oni koji su napravili puno veće i gore zločine.

1/1