>

novosti logo

Društvo Društvo

Sisak se nema čega sramiti, ukoliko se sjeća

Sisačka priča zahtjeva neku vrstu građanske hrabrosti i razumijevanja da priznanje patnje srpske ratne siročadi u Sisku tokom Drugog svjetskog rata ne čini hrvatski narod kolektivno krivima. Priča o Sisku je i priča o spašavanju te djece od strane Siščana, rekla je Aneta Vladimirov na komemoraciji za žrtve sisačkog Dječjeg logora

Komemoraciju za srpsku ratnu siročad stradalu u sisačkom Dječjem logoru održana je u subotu u Parku Diane Budisavljević u Sisku. Tradicionalno sjećanje na dječje žrtve logora u Sisku, u koji su djeca s područja Potkozarja, ali i s Banije, Korduna i zapadne Slavonije, dovođena od augusta 1942. do januara 1943., organizira Srpsko narodno vijeće još od 2012. godine.

- Praksu komemoriranja s kolegicama iz VSNM-a Grada Siska pokrenuli smo na inicijativu Nevenke Končar, koja je i sama kao dijete bila zatočena i spašena iz sisačkog logora. Te godine smo izradili elaborat za zaštitu dječjeg groblja, te je od 2013. godine ono dobilo status zaštićenog kulturnog dobra te se nalazi u registru kulturne baštine, dok je sisačka Gradska skupština izglasala da Park u kojem se nalazi dječje groblje dobije ime po Diani Budisavljević, čime je Sisak itekako pokazao više od dobre volje i razumijevanja za ovo mjesto sjećanja – rekla je Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika Srpskog narodnog vijeća te zahvalila svim prisutnima na pamćenju zločina i dolasku na dječje groblje, naročito gradonačelnici Siska Kristini Ikić Baniček, delegacijama ambasade Republike Hrvatske i sestrama iz Manastira Jasenovac

Komemoracija je namijenjena prije svega Siščanima i Siščankama, a osobito preživjelim logorašima, no ove godine organizirana je u skromnijem omjeru zbog pandemije, pa kao dosadašnjih godina nisu bili prisutni bivši zatočenici iz udruženja iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije.

Sisački paroh Veselin Ristić održao je parastos za pokoj svih stradalih duša, a stihove pjesme ‘Tulipani’, Grigora Viteza govorila je Sofija Lalić, učenica 6.a razreda ‘Josipa Jurja Strossmayera’ iz Zagreba.

- Građanima Siska ova priča nije strana, ona zahtjeva neku vrstu građanske hrabrosti i razumijevanja da priznanje patnje srpske ratne siročadi u Sisku tokom Drugog svjetskog rata ni na koji način ne čini hrvatski narod kolektivno krivima ili odgovornima. Priča o Sisku je, također, i priča o spašavanju te djece od strane Siščana i Siščanki toga vremena. To je poruka na kojoj ovaj grad može baštiniti svoje razumijevanje tog traumatičnog perioda. Sisačka priča je jako važna i za sve druge jer je logor u Sisku bio jedini takav na teritoriji cijele Evrope. Građani Siska imali su ljudski i moralni odgovor na tragediju te djece. Zato se Sisak nema čega sramiti ukoliko se ovog mjesta sjeća - rekla je Aneta Vladimirov. Pročitala je i odlomak iz knjige ‘Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata’, Nataše Mataušić, predstavljene dan ranije u Sisku:

‘Kako je Prihvatilište za djecu izbjeglica samo formalno bilo u kompetenciji Ministarstva udružbe, a stvarno u sastavu Ustaškog sabirnog logora pod upravom Ustaške nadzorne službe, Dumbović preuzima na sebe brigu o evidenciji i kolonizaciji srpske djece iz logora. Zbog svojih je aktivnosti na udomljavanju djece stalno bio pod kontrolom ustaškog zapovjedništva logora. Dva je puta bio prijavljivan u Ministarstvu udružbe i Ustaškoj nadzornoj službi. Njegovom zaslugom načinjena je dragocjena dokumentarna građa koja svjedoči o pravom karakteru tzv. Prihvatilišta za djecu izbjeglica i bez kojeg bi prava slika bila nepotpuna. Dumbović ju je nakon rata predao socijalnom odjelu gradskog NOO-a u Sisku odnosno Ministarstvu socijalne politike. Njome se služe i mnogi istraživači, ali pritom ne navode autora. Dumbović je kao i mnogi drugi sudionici spašavanja srpske djece iz ustaških logora ostao nepravedno zaboravljen’.

- Sisak i danas ima snažne žene i muškarce koji se znaju nositi s težinom ovakvog mjesta, koji se znaju nositi s odgovornošću sjećanja i koji baštine ljude kakvi su učitelj Ante Dumbović, Diana Budisavljević i svi oni iz akcije Diana Budisavljević, za koje ne znamo niti kako se zovu ali znamo da su sudjelovali u spašavanju ratne siročadi. Jedino strašnije što možemo zamisliti od nečega što zovemo dječje groblje jest dječje groblje na koje nitko ne dolazi, koje se izbjegava i kojeg se stidimo. Hvala zato svima koji dolaze na ovakva mjesta i što činite upravo suprotno, što baštinite dobru tradiciju, što razumijete i učite na greškama svojih prethodnika i što to prenosite to na svoje buduće naraštaje – istakla je Aneta Vladimirov.

- Povodom tužnog događaja iz naše prošlosti iz vremena Drugog svjetskog rata, kad su u teškim uvjetima bila zatočena djeca u logoru u Sisku gdje su izgubila život, a puno njih je već prije toga prošlo kroz neki od logora u kompleksu logora Jasenovac, ovdje smo da se prisjetimo sudbina te djece, da ostanu zabilježene te da sve generacije koje dolaze ne zaborave njihovu priču. Jedna od najvažnijih funkcija Spomen područja Jasenovac i jest edukacija, pa kroz naš rad pokušavamo da mlade generacije kroz posjet SP-u Jasenovac više saznaju o tužnim sudbinama žrtava logora. Posjet takvim mjestima je bitan jer uvijek ostane u sjećanju učenicima, kao i poruke koje se odašilju kroz jedno sjećanje na povijest kroz činjenice a isto tako šaljući time poruku da se ovakva povijest ne ponovi već da gradimo bolju budućnost - rekao je Ivo Pejaković, ravnatelj Spomen područja Jasenovac.

1/7