>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Snovi pod Pavelićem

Čitali smo ratni dnevnik Miroslava Krleže: Čini se da je upravo uranjanje u snove, čak izvjesno uživanje u obilju bizarnosti koje je podsvijest u mračnim vremenima u stanju iznjedriti, za Krležu predstavljalo jedan od načina nošenja sa samoćom i strepnjom

Postoji niz značajnih pisaca dvadesetog stoljeća čiji je život i rad duboko obilježilo iskustvo beskrajne, sveprožimajuće samoće. Nije posrijedi floskula o vječitoj usamljenosti genija među suvremenicima: samoća o kojoj je ovdje riječ svakodnevno je življena egzistencijalna činjenica. Na pamet mi padaju Pier Paolo Pasolini u godinama polemičke zavade s cjelokupnim talijanskim kulturnim poljem, uključujući i donedavne drugove s književne ljevice, ili pak Yukio Mishima u razdoblju kad planira svoj samoubilački projekt državnog udara u Japanu. Upravo takvo iskustvo fundamentalne samoće proživljava i Miroslav Krleža u endehazijskom Zagrebu; upravo o takvom iskustvu i iz takvog iskustva tih godina piše.

Podsjetimo časkom na društveno-povijesne okolnosti uslijed kojih se budući prvi literat socijalističke Jugoslavije zatekao u srcu Pavelićeve kvislinške tvorevine. Objavljivanje ‘Dijalektičkog antibarbarusa’ 1939. Krležu dovodi u otvoreni sukob s tada dominantnom linijom u kulturnoj politici Komunističke partije, čiji ga organi konzekventno denunciraju svim raspoloživim sredstvima. Jedva dvije godine kasnije, rat stiže i u naše krajeve: podkapacitirana Jugoslavenska kraljevska vojska brzo je desetkovana, Kraljevina proglašava kapitulaciju, kraljevska vlada bježi u London, a diljem okupirane jugoslavenske teritorije proglašeni su novi, kvislinški i marionetski režimi. Ustaške vlasti isprva hapse Krležu, da bi ga ubrzo pustile, ali i donijele zabranu objavljivanja njegovih djela. U međuvremenu, njegovi nekadašnji partijski drugovi pozivaju na ustanak: počinje Narodnooslobodilačka borba. Premda mu se otvara mogućnost da izbjegne na slobodnu teritoriju i priključi se partizanima, Krleža ipak ostaje u Zagrebu – po svoj prilici dijelom zbog zdravstvenih problema, a dijelom stoga što se boji dočeka koji bi mu nekadašnji polemički oponenti tamo mogli prirediti. On uživa zaštitu Đure Vranešića, uglednoga liječnika i visokog političkog funkcionera NDH, no to mu jamči tek goli život. Simbolički, pisac je ubijen ili još gore – suspendiran u limbu.

Milan Begović uporno ga nagovara da dade intervju nekom talijanskom publicistu, dok Krleža nepopustljivo odbija, bez obzira na to što Begović insistira da će se govoriti ‘isključivo o književnosti’

Eto situacije u kojoj Krleža piše svoj ratni dnevnik, izbor iz kojeg je pod naslovom ‘Zagreb 1942.’ nedavno ugledao svjetlo dana u biblioteci Tôk zagrebačke kuće Sandorf. Tôk je džepna edicija orijentirana na, široko govoreći, ratne teme – uključujući recimo zapise Roberta Gravesa iz Prvoga svjetskog rata i roman o holokaustu ‘Gec i Majer’ Davida Albaharija – koju uređuje pisac, bloger i dugogodišnji Sandorfov lektor i suradnik Darko Milošić. Izbor iz Krležinih dnevničke proze Milošić je priredio po znatno opsežnijem izdanju sarajevskog Oslobođenja iz 1981., u okviru piščevih sabranih djela. S tim je zahvatom u vezi u svom osvrtu na Sandorfovo izdanje Miljenko Jergović istaknuo i jedan njegov propust: spletom (tehničkih) okolnosti, izostalo je nekoliko bilježaka koje pojašnjavaju identitete pojedinih (često znamenitih) osoba na koje se u tekstu referira tek imenom ili inicijalom. Ipak, ovaj propust ne utječe u znatnoj mjeri na doživljaj knjige – dokumentarna dimenzija Krležinih zapisa, dakako, i više je nego zanimljiva i važna, no njihov literarni naboj gotovo je potiskuje u drugi plan.

‘Dojmovi u snu i na javi razlikuju se bitno. Sneni mnogo su dekorativniji, a moralne spoznaje mogu da budu neuporedivo preciznije od onih koje nam se javljaju kad razumno razmišljamo o stvarnosti’, čitamo u tekstu datiranome 29.VI.1942. Značajan dio Milošićevog izbora čine Krležina razmišljanja o vlastitim snovima, kao i transkripcije njegovih snova, impresivne u svojoj slikovitosti i elokvenciji. Pokušaj prepričavanja bizarne, halucinantne oniričke motivike čiju ‘ekfrazu’ Krleža ispostavlja sveo bi se na drugorazrednu destilaciju; reći ću samo da sam kroz cijelo čitanje knjige pomišljao na fascinantnu (u Hrvatskoj nedavno prevedenu i objavljenu) studiju Charlotte Beradt ‘Snovi pod Trećim Reichom’, te na prvorazredni materijal koji bi joj Krležine endehazijske sanje mogle priskrbiti. Koliko se sjećam, Krleža o Freudu nije baš imao laskavo mišljenje; u ‘Zagrebu 1942.’ nećemo pak naći nikakvu referencu na psihoanalizu. Pa ipak, on će zaključiti: ‘Izgradnja pojedinog sna ima svoju sakrivenu unutrašnju logiku’ (29.VIII.1942). Čini se da je upravo uranjanje u snove, čak izvjesno uživanje u obilju bizarnosti koje je podsvijest u mračnim vremenima u stanju iznjedriti, za Krležu predstavljalo jedan od načina nošenja sa samoćom i strepnjom.

Onda kad ne mapira snove, Krleža se, dakako, bavi krležijanskim temama: ništavnošću ljudskog bića, bijedom hrvatske i balkanske prošlosti i sadašnjosti, suvremenicima. Pojedine dionice svjedoče o njegovom odbijanju da sudjeluje u kulturnoj javnosti i onda kad bi za to dobio priliku: Milan Begović ga, tako, uporno nagovara da dade intervju nekom talijanskom publicistu, dok Krleža nepopustljivo odbija, bez obzira na to što Begović insistira da će se govoriti ‘isključivo o književnosti’. Pritom, zločinačku narav režima pod kojim je prisiljen živjeti Krleža u ovim zapisima ne razmatra eksplicitno – čemu možemo naći barem dva razloga. Prvi bi bio banalan i ljudski: premda je službeno pošteđen direktivom ‘odozgo’, svakodnevno strahuje da bi mu ustaše mogli pokucati na vrata. Drugi je razlog suptilniji: svakodnevni život oko Krleže do te je mjere impregniran rasističkom i fašističkom ideologijom da je ona neraspoznatljiva od (malo)građanske kolotečine. Notorna banalnost zla bila je te tmurne zagrebačke 1942. postala egzistencijalno stanje, koje se u podjednakoj mjeri može manifestirati kroz ‘bezlično’ masovno ubijanje, kroz normalizirani novogovor ili kroz salonski kič. ‘Muzika sfera danas: Minorsendeha [Ministarstvo oružanih snaga NDH]. Čisti, najsublimniji dadaizam, kao Wordsworthova fraza o ‘zbrkanim teretima stiha’ ili ona Keatsova o ‘svetoj vatri”, zapisuje Krleža, samotni i očajni svjedok ustaške nove normalnosti.

1/2