>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Socijalizam je nužan, ako ga hoćemo

Ako je točno da se pitanje jednog novog socijalizma, nasuprot jalovosti ovakvog kapitalističkog 'razvoja', polako probija u svijest ljudi, onda se ono suočava s kritičkim i dijalektičkim 'utemeljenjem' naše vlastite egzistencije, za koju još od Kanta vrijedi da ako nešto dobro možemo, onda to i trebamo učiniti

Pitanje jednog novog socijalizma, nasuprot jalovosti ovakvog kapitalističkog 'razvoja', polako se probija u svijest ljudi. A to onda znači i povratak mnogih društvenih problema o kojima se u nas već mnogo puta mislilo, ali su onda 'riješeni' tako da ih se nasilno maknulo iz horizonta društvene problematike. Kao da se potisnuto neće 'samo' vraćati! Pritom ne mislimo samo na ekonomiju, tu posebnu znanost, koja bi s pravom bila u centru interesa kada bismo bili svjesni da onaj tko govori primjerice o novcu, govori takoreći o svemu, svjesnom i nesvjesnom, u društvenim, pa i državnim odnosima. Mislimo tu na mnoge probleme filozofskog, znanstvenog i svakodnevnog života, kako se oni prelamaju i u ekonomiji, a bitno utječu na naše stavove spram organizacije društva s jedne i totaliteta ljudskog života s 'druge' strane.

Uzmimo samo jedan tako naoko apstraktan problem kao što je filozofsko utemeljenje pojedinih znanosti i odmah ćemo se suočiti s gromadama ili plinovima (zavisi kako si predstavljamo različite materijalizme, odnosno idealizme) mnoštva, često i međusobno isključujućih, pogleda na svijet. U vremenu koje je od modernog reteriralo na puko 'neutralnu' suvremenost, takva se zastarjela pitanja – pa i zbog 'reforme' obrazovanja koja je u toku i one već provedene nad medijima – sve rjeđe postavljaju. Naše vrijeme je dakle možda ponovno sklono socijalizmu, jer sve više ljudi uviđa da ovako neće moći još dugo trajati. Ali naše vrijeme i, nadajmo se privremeno, nije sklono filozofiji. A bez filozofije, koju bi se moglo 'realizirati', nema autentičnog socijalizma. Uzmimo recimo smisao pojma humanizam, ne tako davno lajtmotiva tolikih akademskih govora, da je on izazvao, isto tako akademsku, protureakciju u formi teorijskog antihumanizma. Danas su teme – humanizma i antihumanizma jednako – nestale s glavnine znanstvenih horizonata, zajedno s tolikim drugim dugotrajnim pitanjima humanistike, koja posvuda (pro)pada kao prva žrtva 'mjera štednje' na univerzitetima. Dok ju je u medijima zamijenio ogavni moralizam.

Pa otkuda da onda mladi nauče kako se o humanizmu u filozofiji može govoriti na barem tri načina, o čemu je pisao beogradski praksisovac i srpski akademik Mihajlo Marković, prije no što je postao Miloševićevim ideologom (i to kao desnoliberalni antikomunist, a ne kao marksist, što je prije bio!). Postoji, pod jedan, kaže Marković, skup filozofskih problema za koje kažemo da su humanistički. To su problemi utvrđivanja biti ili suštine čovjeka, njegove egzistencije i slobode, smisla njegovog života, ocjene društvene stvarnosti u kojoj živi, kritike suvremene kulture i perspektive budućnosti. Šire od ove humanističke problematike postoji, kao drugo, i humanistička orijentacija. U filozofiji to znači da se problemi čovjeka ne tretiraju kao nešto odvojeno i različito od problema bića, mišljenja, jezika itd., već se svi oni sagledavaju u jednoj određenoj perspektivi. Reći za neku filozofiju da je humanistički orijentirana znači da govorimo o općoj filozofskoj teoriji ili pogledu na svijet, u kojoj je za polaznu točku uzet čovjek i svi problemi rješavaju se u relaciji spram njega. No pored ova dva, termin humanizam može imati i treće značenje. Kada govorimo o humanističkoj aktivnosti pojedinih pisaca, umjetnika i filozofa, taj pojam više nema deskriptivni ili klasifikacijski karakter. On sada postaje vrijednosni sud i upotrebljavamo ga da izrazimo naš idejno-emotivni stav, da izrazimo ocjenu stavova drugih s našeg stajališta. U ovome trećem smislu možemo govoriti i o socijalističkom humanizmu!

Marksizam je, za praksisovce na Markovićevom tragu, humanizam u sva tri navedena smisla. Filozofija koja pretendira da mijenja svijet, a to znači prije svega ljudsko društvo, mora se zanimati za uvjete toga mijenjanja. Kritičari marksizma, a njih ima otkada i ovoga, žele dokazati kako je on nehumana i nemoralna filozofija. Argumentacija može ići u smjeru da on nema neku koncepciju o čovjeku uopće, jer zna samo za kapitaliste i proletere, feudalce i kmetove, robovlasnike i robove. No ne postoji čovjek uopće, kao što ne postoji ni materija uopće, pa ni kapitalist i proleter uopće. Opće ne možemo uzeti kao entitet odvojen od posebnih manifestacija. Želimo li pak pod općim razumjeti invarijantne karakteristike koje se ponavljaju tokom vremena u različitim specifičnim oblicima, onda možemo govoriti i o na primjer marksističkoj općoj antropologiji. Sam Marx razlikovao je stalne ljudske nagone, koji postoje pod svim okolnostima, od relativnih nagona, koji su uvjetovani određenim tipom društvene organizacije. Suprotstavljajući se Benthamovom utilitarizmu, on u 'Kapitalu' kaže (prijevod u srpskoj varijanti zajedničkog jezika): 'Onaj ko želi da kritikuje sve ljudske akcije, pokrete, odnose itd. sa stanovišta principa korisnosti mora se prvo baviti ljudskom prirodom uopšte, a zatim ljudskom prirodom modifikovanom u svakoj historijskoj epohi.'

Pristanemo li na tezu da se u okviru marksističke filozofije u naznačenom smislu može govoriti i o čovjeku uopće, te ako vjerujemo da je čovjek u svojoj biti aktivno i relativno slobodno biće koje, u najmanju ruku, bira između različitih, pa i povijesnih, mogućnosti svoga djelovanja (a čiji okviri su određeni društvenim zakonitostima datog vremena), date su nam sve teorijske mogućnosti za raspravljanje svih ostalih humanističkih problema. Sjetimo se samo nekih od velikih problema danas ugrožene humanistike: odnos između pojedinca i društva, stvarnosti i ideala, znanosti i ljudskih odnosa, konformizma i voluntarizma, racionalnosti i spontanosti, revolucije i morala, perspektiva umjetnosti i, ne na kraju, smisla života.

Humanistički problemi u suvremenosti zahtijevaju dakle filozofsku metodu, a takva metoda koja zadovoljava sve ove zahtjeve već je pronađena i zove se dijalektika. Kritičnost prema postojećoj stvarnosti i nastojanje da se ona promijeni bitne su karakteristike autentičnog marksizma. 'Apologetski i dogmatski marksizam', koji mogu postojati i postojali su, ipak su, baš u dijalektičkom smislu, apsurdni izrazi, jer apologetska i dogmatska doktrina ne mogu biti u duhu Marxove misli.

Ako je točna naša početna tvrdnja da se pitanje jednog novog socijalizma, nasuprot jalovosti ovakvog kapitalističkog 'razvoja', polako probija u svijest ljudi, onda se ono suočava s kritičkim i dijalektičkim 'utemeljenjem' naše vlastite egzistencije, za koju još od Kanta vrijedi da ako nešto dobro možemo, onda to i trebamo učiniti. Socijalizam za nas postaje nužan, ako ga hoćemo.