Kad su posljednjeg dana kolovoza 1980. u Gdanjsku završeni pregovori štrajkaškog odbora brodogradilišta ‘Lenjin’ i predstavnika poljske vlade, jedna od 21 točke oko kojih su se suglasile dvije strane bila je mogućnost legalnog osnivanja sindikata. Stoga se 31. kolovoza 1980. uzima kao datum osnivanja Solidarnosti, prvog nezavisnog sindikata na komunističkom istoku. S radničke strane štrajk je prije 40 godina vodio i sporazum potpisao Lech Walesa, radnik koji je nekoliko godina ranije dobio otkaz zbog sindikalnih aktivnosti.

Inače, štrajkovi tokom 1980. godine i u prethodnom desetljeću nastali su kao posljedica velike ekonomske krize koja je u to vrijeme zahvatila Poljsku. Razlog za krizu ležao je u prekomjernom, a zapravo nenaplativom vanjskom dugu koji je Poljsku poklopio do te mjere da je vlada 1981. javno obznanila da nije u stanju otplatit dug vanjskim kreditorima, što će reći da je proglasila bankrot. Nezavidna ekonomska situacija, koja je uključivala pad plaća i nadnica i porast cijena opće robe i nafte, bila je jedan od presudnih otponaca za val štrajkova i osnivanje Solidarnosti. Poput nekih drugih zemalja u to vrijeme, Brazila, Meksika ili Jugoslavije, i Poljska se okliznula na jeftine kredite zapadnih banaka koji su bili omogućeni brzom zaradom na naftnom šoku 1973. godine. Struktura trošenja posuđenog novca, konkretno u Poljskoj, nije obećavala očekivan rast i razvoj. Samo se 20 posto kredita uspijevalo usmjeriti direktno u investicije, dok je, kojeg li apsurda, čak 65 posto sredstava odlazio u troškove za nabavu opreme i materijala potrebnog da bi se u te iste investicije uopće ušlo. Treba li uopće reći da su glavni suplajeri bili upravo zemlje kreditorice. Da bi krajem 1970-ih uopće nekako uspijevala alimentirati dospjele kreditne obveze, Poljska sve češće pozajmljuju tzv. brze, kratkoročne kredite s visokim kamatama, čime upada u klasičnu dužničku zamku. Hrabri sindikalci, koji su neko vrijeme proveli i u ilegali, a neki i u zatvoru, posebno nakon proglašenja izvanrednog stanja krajem 1981., zatim papa Wojtyla koji ih je podržavao te nezavisni intelektualci poput Adama Michnika i Jaceka Kurona preveli su takvu, ekonomski slomljenu Poljsku, krajem 1980-ih u kapitalistički raj.

Za period poslije 1989. godine obično se zna reći – kad je Solidarnost pobijedila, poljski su radnici izgubili. Uostalom, za većinu vlastodržaca nakon 1989. u istočnoj Europi radnička klasa je predstavljala prepreku uspostavi liberalnih vrijednosti, smetnju dolasku ‘novog Jeruzalema’. Sam Walesa je 1983. dobio Nobelovu nagradu za mir, predsjednik Poljske bio je od 1990. do 1995., a sadašnja konzervativna vladajuća stranka Pravo i pravda u sebi bliskim medijima uporno ga predstavlja kao agenta komunističke državne sigurnosti.