>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Soul lifting

Promjena ambalaže još se i može obaviti, ali soul lifting teško da je moguć, pa će HDZ ostati krvav i ispod Plenkovićeve centrističke kože. Umjesto vođe koji je zametao kavgu, dobit će vođu koji zameće tragove

Rado bih se kandidirala na sljedećim izborima. Imam energije, imam iskustva, mogu doprinijeti, ali nemam prostor – zavapila je u Novom listu bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor, uz napomenu da rečeni ‘prostor’ nije stambeni – za to je gospođa Kosor odavno našla trosobno rješenje iz kojeg su prethodno izbačena dva dječaka srpske nacionalnosti – nego se stvar odnosi na činjenicu da ona ‘nema stranku’ kroz koju bi mogla kapitalizirati svoje vrline i raditi za društvenu dobrobit.

Kako je to tužno! Političarka u najboljim godinama, u dobi kada smoždene prodavačice iz Konzuma zahvaljuju Svevišnjem što su uspjele žive dočekati penziju, ostala je bez elementarne partijske infrastrukture, a pršti od energije, znanja, iskustva i preporoditeljskih vizija.

Hoće li trenutni politički kaos u zemlji ipak imati konstruktivan ishod? Hoće li se scena rekonfigurirati tako da i politički otpad pronađe zasluženo mjesto pod stranačkim suncem? Naime – hoće li otpad dobiti pristup ostatku šljama?

Pojava u koju gospođa Kosor polaže nade zove se Andrej Plenković i najizgledniji je kandidat za budućega vođu HDZ-a. Bivša premijerka osobno mu je uručila partijsku iskaznicu 2011. godine, pa sada očekuje da se na tu gestu milosrđa uzvrati istom mjerom, štoviše, smatra to ‘politički važnim pitanjem’.

‘Politički je važno pitanje hoće li mi vratiti člansku iskaznicu HDZ-a ako postane predsjednik stranke’, ispovijeda se Jadranka Kosor u Večernjem listu. ‘On može inicirati da mi se vrati članska iskaznica, a zna se da u HDZ-u uvijek slušaju predsjednika dok mu ne okrenu leđa.’

Za sada, dok se lider giba po uzlaznoj, a ne po silaznoj putanji, on je taj što je leđima okrenut članstvu, a agilni pripadnici stranačkoga mnoštva, jedan po jedan, prilaze tim leđima tako delikatno da su, umjesto s noževima, opremljeni izdašnim zalihama vazelina. Okolnosti su takve da vazelin uopće nije problem, svjedoči gospođa Kosor: ‘Andrej dobro izgleda, dobro govori, pristojan je, uglađen, zastupa europske vrijednosti…’

Eto, dakle, kolektivne nade. Andrej Plenković, vreća fraza pristaloga izgleda i uljuđenih manira, trebao bi biti presudno jamstvo da HDZ napušta svoje autohtono političko divljaštvo i ulazi u čovjekoliku fazu. Razularen i pogubljen čopor, kao izlaz u nuždi, percipira svoju budućnost kroz figuru adekvatna krotitelja, a u finalu kratkoga procesa pripitomljavanja imao bi valjda uskrsnuti nekakav ‘normalan’ iliti ‘pristojan HDZ’.

Čitatelj opremljen zdravim razumom tu će vjerojatno indisponirano uzdahnuti, jer ga podbada utemeljena slutnja da nešto kao ‘normalan HDZ’ spada u paranormalne fenomene. On čak drži kako je ‘pristojan HDZ’ nacereni oksimoron, poput nenasilnog silovanja, humanitarnog zločina ili Milijana Brkića posvećenog vrijednostima demokratskoga društva. Preporuka takvome je da u nastavku teksta uzdiše što tiše, kako ne bi ometao gospođu Kosor u pravednoj borbi za povratak članske iskaznice.

Utoliko je bolje biti oprezan sa sudovima o nagloj promjeni identiteta, makar se stvarao privid kako je politbiro HDZ-a postigao suglasnost oko toga da instalira vođu koji utjelovljuje samu negaciju te stranke, te bi se onda, prema zamišljenoj dramaturgiji, odlučni protivnik ideološki poživinčene partije zatekao na njenome čelu. No Andrej Plenković, kao prirodan proizvod sustava koji ga sada delegira na vrh hijerarhije, takav može biti samo za lakovjerne. Prije je riječ o kadrovskim putem izvedenome marketinškom triku koji će stvoriti iluziju ‘radikalne promjene’ nakon senzacionalnoga političkog debakla.

Nije, naime, pravo pitanje može li HDZ postati ‘pristojan’ pod Andrejom Plenkovićem (jer sasvim sigurno ne može, koliko god se liberalni komentatori upinjali dokazati suprotno), nego može li se ovaj smatrati pristojnim ukoliko pripada HDZ-u, ili – da to formuliramo s primjerenom notom patetike – može li se uistinu biti za slobodnu, demokratsku i prosperitetnu Hrvatsku, a ne biti protiv HDZ-a?

‘Projekt Plenković’ stoga je mnogo manje individualna akcija, a mnogo više kolektivna poza, s ambicioznim europarlamentarcem kao licem koje će dostojno reprezentirati manevar skupne mimikrije. Pripremni radovi su već uzeli maha, započelo je farbanje kaveza i pragmatično dekoriranje standardnoga političkog zvjerinjaka, gdje bi se – umjesto vulgarnoga šovinizma, orkestriranih hajki na ‘jugokomuniste’ i sentimentalnih čuvstava prema ustašama – u idućoj sezoni trebali nositi umjereno demokršćanstvo, obiteljske vrijednosti, ‘košer’ nacionalizam i košulje boljih europskih marki, zakopčane do grla, da prikriju vučje krzno.

O samome Plenkoviću ne znamo ništa više od sažetka što ga je iznijela gospođa Kosor – da ‘dobro izgleda’, da ‘dobro govori’, da je ‘uglađen’, da se umije služiti nožem i vilicom – no kakvoga uopće ima smisla ozbiljno uzimati u obzir dublja uvjerenja osvjedočenog oportunista, dovoljno ispražnjenog od sadržaja da se može adaptirati bilo kakvom političkom zahtjevu, a ‘širu sliku’ sagledava jedino iz rakursa svoga trenutnog karijernog odmorišta? Isto vrijedi i za agitatorski raspoloženu skupinu Hrvata u Bruxellesu.

Je li možda Andrej Plenković, kao nastupni reformator, dosad štogod zucnuo o proustaškoj ‘kulturnoj politici’ Zlatka Hasanbegovića? Je li Davor Stier štogod zucnuo o lustracijama Tomislava Karamarka? Je li Ivana Maletić, u ime ‘uljuđenosti’, štogod zucnula povodom čekićanja ćiriličnih tabli? Je li Dubravka Šuica ikada izustila išta suvislo osim ‘dobar dan’, što je europski prijevod za donedavno ‘ljubim ruke, predsjedniče’?

Zadnje što bi u najavljenu operaciju ‘civiliziranja’ stranke moglo biti uključeno su katarzični momenti. Vladimir Šeks koji je, radi projektiranja ‘pristojnoga HDZ-a’, prvi započeo kampanju za Plenkovića, isti je onaj Šeks što je abolirao ubojice iz Pakračke Poljane i isti onaj Šeks što je pružao nesebičnu podršku kompanjonu Branimiru Glavašu na suđenju za ratne zločine.

Pita li se tkogod – na primjer onaj indisponirani čitalac – kakvim se to preparatom HDZ može oprati od prljave politike koju vodi od svoga osnutka, mora imati u vidu kapacitet mašine koja već dva i pol desetljeća izbjeljuje poslušno članstvo i poslušno društvo: koja radi kao stroj za pranje roblja na unutarstranačkom, a kao stroj za pranje groblja na izvanstranačkom planu. Jedina stvarna originalnost domoljubne partije očituje se u brisanju razlike između politike i zločina – svejedno je li riječ o ingenioznim gospodarskim inicijativama ili o odsudnim bitkama za ‘sudbinu nacije’ – a za to valja imati podatnu sljedbu, koja će se bespogovorno uklopiti u cinične rituale i zborno glumiti što god ustreba ‘za našu stvar’.

To je pravi razlog zbog kojeg je, primjerice, Franjo Tuđman perfektan uzor i takozvanoj radikalno desnoj i takozvanoj građanskoj opciji unutar HDZ-a, pa se stječe dojam da mrtvi utemeljitelj živi u onoliko varijanti koliko je nužno da zadovolji sve stranačke (a bogme i društvene) struje. Čovjek zaista okuplja, tako što svatko uzima onu krišku leša koja mu odgovara, a usput je i krivotvori.

U zadnjem intervjuu ‘programske’ težine – zapravo neizdrživoj naplavini građanski ucifrane demagogije – Andrej Plenković obećava da će ‘čvrsto ostati pri politici pomirbe našeg prvog predsjednika’ koja ‘ostvarivanja zajedničkih društvenih ciljeva stavlja ispred političkih i ideoloških razlika’, i time, najprije, doslovno ponavlja ono što je recitirao i Tomislav Karamarko, kojemu bi imao biti sušta suprotnost, a zatim konceptualno zatire činjenicu da je Dragi Otac problem ‘političkih i ideoloških razlika’ rješavao uz pomoć tajne policije, prisluškujući novinare i nezavisne intelektualce, te priređujući javne egzekucije ‘zelenih i žutih vragova’.

‘Normalnost’ i ‘pristojnost’ u toj priči pouzdano ne stanuju, mada je retorika takva da se od nje ne ledi krv u žilama. Poput Sanadera – koji je s jednakom vjerodostojnošću znao naglašavati da je Mirko Norac heroj i da se pravoslavni ‘Hristos rodi’, a umio je i rukovati priborom za jelo – Plenković je, kao frazer od formata, u tom pogledu izrazito inkluzivan: bilo da ne vjeruje u ono što govori, bilo da govori ono u što ne vjeruje.

Za partiju, iz čijeg se inkubatora novi prorok ispilio, to znači ‘radikalnu promjenu’ radi zadržavanja više-manje istog kursa. Promjena ambalaže još se i može obaviti, ali soul lifting teško da je moguć, pa će HDZ ostati krvav i ispod Plenkovićeve centrističke kože. Umjesto vođe koji je zametao kavgu, dobit će vođu koji zameće tragove.

1/1