Franjo Tuđman je u deset predsjedničkih godina tragao za svojim Svetozarom Pribićevićem i nije ga našao. Puno je razloga zašto se nitko među Srbima iz Hrvatske i srpskim političkim predstavnicima nije uklopio u prototip idealnog srpskog predstavnika koji je Tuđman zamislio. Jedan od njih je i notorno pravilo koje je ovih dana izgovorio nesuđeni ministar hrvatskih branitelja Milijan Brkić: ‘Demokracija podrazumijeva pluralizam i na manjinskoj političkoj sceni.’ No Tuđmanov i Brkićev problem je u tome što taj pluralizam i na manjinskoj političkoj sceni podrazumijeva da Srbi imaju pravo sukladno Ustavu i zakonima sami izabrati tko će biti njihovi politički i ini predstavnici u tijelima vlasti i drugim institucijama.
Ustav i zakone koji propisuju pravila po kojima Srbi biraju svoje predstavnike definirala je hrvatska većina, poštujući međunarodne norme i obveze koje je preuzela kad se odlučila biti dio demokratski razvijenih međunarodnih asocijacija. Pravila su dakle jasna i Srbi ih poštuju kad biraju svoje predstavnike na svim razinama vlasti i kad se organiziraju i djeluju u svojim manjinskim udrugama i organizacijama. Ako i kad ih prekrše, zna se tko ih i zašto može sankcionirati i vratiti u zakonite okvire.
Srbi su i na netom održanim parlamentarnim izborima iskoristili svoje izborno pravo i izabrali svoje predstavnike u posebnoj izbornoj jedinici, ali i na općim izborima u deset izbornih jedinica. Birajući između više kandidata u manjinskoj izbornoj jedinici izabrali su SDSS-ove kandidate Milorada Pupovca, Milu Horvata i Mirka Raškovića. Tomislav Karamarko je kao najnoviji HDZ-ov lider godinama prije izbora poručio da ga srpski parlamentarni predstavnici ne zanimaju i da s njima nema namjeru surađivati i koalirati jer je koaliranje Sanaderova i HDZ-a Jadranke Kosor sa SDSS-ovim zastupnicima, po njegovu sudu, bilo ponižavajuće. No izborni podbačaj natjerao je Karamarka i HDZ da koalicijske partnere traže na sve strane, pa i među srpskim zastupnicima. Morali su se ‘poniziti’ i u svoju koalicijsku parlamentarnu većinu, silom ili milom, prigrabiti barem jednog od trojice srpskih zastupnika. Karamarko je u Mirku Raškoviću pronašao svojeg Pribićevića: po HDZ-ovoj mjeri je ‘pluralizirao’ srpsku manjinsku scenu, ali i ‘svojeg’ Srbina počeo nametati kao uzor svim drugim srpskim predstavnicima.
Onima kojima se nametanje HDZ-ova tipa idealnog srpskog predstavnika ne sviđa i u tome vide još jedan dokaz ugrožavanja njihovih prava i sloboda, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić je poručio da odu tamo gdje neće biti ugroženi. Demokracija podrazumijeva i pluralizam na manjinskoj sceni, ali kad se rezultat srpskog manjinskog pluralizma ne uklapa u Karamarkove i Brkićeve računice i prototipove, onda su oni ti koji će odrediti tko je dobar, a tko loš srpski saborski zastupnik: Rašković je idealan srpski zastupnik, a Pupovac i Horvat su ‘etnobiznismeni koji nacionalnu pripadnost koriste za promicanje svojih političkih i materijalnih interesa’. Štoviše, Pupovac ‘živi u iluzijama jugoslavenštine koja se hrani proizvodnjom međunacionalnih sukoba’, zaključuje Brkić.
Pupovac i Horvat, odnosno SDSS, nisu pristali šutke preći preko maratonske predizborne kampanje Karamarkove Domoljubne koalicije u kojoj je značajno mjesto imalo zagovaranje derogiranja srpskih manjinskih prava i sloboda te se poput Raškovića ušuljati u njezinu postizbornu koaliciju s Mostom, nego su nastavili ukazivati na posljedice antisrpske kampanje, pa ih se nastoji ušutkati prozivkama da su etnobiznismeni i proizvođači hrvatsko-srpskih etničkih sukoba, kao i optužbama da su glavni krivci za sve brojnije etnički motivirane napade na Srbe i njihove institucije. Logika je naopaka: problem nije HDZ-ovo predizborno proklamiranje da neće surađivati i koalirati sa srpskim političkim predstavnicima, ali je problem kad srpski predstavnici odluče postizborno podržati SDP-ovu koaliciju; problem je kad u SDP-ovoj koalicijskoj vladi ima i Srba, ali problema nema kad u koalicijskoj vladi Domoljubne koalicije i Mosta nema Srba; problem je kad u ‘Novostima’ pišu novinari različitih nacionalnosti, a pogotovo što među njima ima i Hrvata, ali problem nije to što sve manje Srba ima u drugim medijima…
Kad se i Srbi slože i pomire da su hrvatski i srpski jezik dva različita i odvojena jezika, onda je to ostvarenje starog hrvatskog sna, ali kad to u praksi znači da i Srbima treba organizirati nastavu na tom sada navodno posebnom njihovom jeziku i pismu, onda nastaje belaj i čuđenje zašto djecu odvajati u posebne razrede i škole, a kreće i lupanje čekićima po ćirilici i drugim srpskim posebnostima. Najčitaniji komentator nikad manje čitanog ‘Večernjeg lista’ zgraža se što u ‘Novostima’ novinarski kruh zarađuje ‘Feralova siročad’, a grozno je zapravo što su davno protjerani iz svojih matičnih redakcija i što ih se državnom represijom i ‘domoljubnim’ progonom gazilo i zgazilo, iako su ponajprije o svom trošku i vlastitim trudom godinama opstajali na medijskom tržištu.
Tuđmanovom HDZ-u je omiljena politička zabava bilo prebrojavanje Srba u politici, policiji, vojsci i medijima, ali ne i u znanosti, drugim elitnim zanimanjima ili visokoprofitabilnim poduzećima u kojima se također kreirala i određivala sudbina zemlje i njezinih građana. Prekobrojna zastupljenost Srba u policiji i vojsci bila je argument za ‘čišćenje’ diljem državnih institucija i poduzeća, ali i tamo gdje ih je bilo puno manje nego u ukupnom stanovništvu. Na koncu su i u ukupnom stanovništvu svedeni sa 12-13 na oko četiri posto stanovništva.
Sljedbenici Tuđmanove nacionalističke revolucije danas više ne prebrojavaju Srbe u državnom aparatu, medijima, javnim i drugim službama, osim ako ne iskoče na neko od visokopozicioniranih mjesta, ali su počeli prebrojavati Hrvate u srpskim medijima. Iako uglavnom nemaju puno toga za izbrojiti, još uvijek im je povremeno zabavno to činiti. Pritom ne razbijaju glavu time što je Srbima Ustavom i zakonima definiran status nacionalne manjine te određena prava i slobode koje imaju kao pripadnici manjine, pa tako i da u posebnoj izbornoj jedinici biraju svoja tri saborska zastupnika, osnivaju svoje manjinske udruge i organizacije, obrazuju se na svojem jeziku i pismu, izdaju svoje novine, odnosno da budu to što jesu kao ravnopravan dio hrvatskog društva. Granice i njihove slobode zapisane su u Ustavu i zakonima i sve dok ih poštuju i po njima se vladaju, nitko im nema pravo uskraćivati ih i određivati im kako da svoja prava ostvaruju, a pogotovo ih proganjati i kažnjavati zato što ustraju na njihovu ostvarenju.
