>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Degutantni igrokaz

Upravo u trenutku kada mostovci drže propovijed o novoj, čišćoj i moralnijoj politici, ona je postala prljavija nego ikad. Za to direktnu odgovornost snosi HDZ (vrbovanje SDSS-ovog zastupnika), a Most indirektnu, jer je sotoniziranjem ideoloških razlika upalio zeleno svjetlo da se politički antagonizmi pojave u polju kriminala

Pojavili su se kao barjaktari potpuno nove politike, oslobođene ideoloških ostrašćenosti, foteljaštva i sličnih stranputica. A politika se baš sada pokazala kao nešto najprljavije i najjadnije što smo dosad imali. Da, to je saldo ovih nekoliko tjedana otkako je Most nezavisnih lista ušao u žižu javnog interesa. Doduše, nije on uvijek kriv za to, iako je, hm, daleko od toga da je nedužan, što ćemo, uz najvišu moguću skrupuloznost, malo poslije i pokazati. Na prvom mjestu, nije Most kriv što se u ovom postizbornom šaketanju koriste metode bušenja nekih stranaka (SDSS), u čemu je sumnjiva zvijezda postao čovjek (Mirko Rašković) za kojeg je prije malo tko čuo. Ali se, bogami, itekako pročuo kada su Pupovac i Milanović s jedne, a Karamarko s druge strane počeli razmjenjivati teške, sumo-optužbe da je ovaj zastupnik srpske manjine pod silnim pritiskom da se opredijeli za jednu ili drugu stranu. Pale su i optužbe za zloupotrebu obavještajnog podzemlja, u što se, gle čuda, upustio i Karamarko, iako o tome postoje neke granitno čvrste činjenice. Ne jako dobre po SDP, ali, bogami, gore, puno gore po HDZ.

I jedni i drugi sudjelovali su u bušenju i podrivanju drugih stranaka, pri čemu se lako sjetiti primjera HSLS-a koji se nakon svađe Ivice Račana i Dražena Budiše raspolutio na dvije stranke: jedna je ostala u Račanovoj vladi, druga se odvojila. Bio je to jedan od najvećih raskola na hrvatskoj stranačkoj sceni, ali se mnogo gore dogodilo kada je prije toga HDZ klasičnim paraobavještajnim metodama razvaljivao isti taj HSLS, a još prije pomeo Paragin HSP. Bile su to brutalne špijunske sačekuše koje su hrvatsku političku scenu izručile, uz već uhodani lopovluk, još gorim oblicima kriminala. Ipak, posljedica po počinitelje nije bilo, kao što ih najvjerojatnije neće biti ni u ovom Raškovićevom slučaju, mada se time tektonski mijenjao odnos snaga na stranačkoj pozornici.

E sad, što s tim ima Most? Direktno, kao što rekoh, ništa. Indirektno, jako puno, previše. Pojavio se kao neka vrsta pobožnog mirotvorca koji za sva zla i nesreće koji su snašli ovu zemlju okrivljuje prevelike ideološke razlike, čak navodni ideološki rat koji je poguban za njenu sadašnjost i budućnost. Tu se obično spominju ustaše i partizani, što jeste nekakav argument za to, ali i optička varka koja izokreće sliku realnog stanja stvari koja kazuje nešto drugo. Nikakvog ideološkog rata nema, naprotiv, ideološke razlike su tako male da bi ih prije trebalo produbljivati nego premošćivati, o čemu jasno govori sljedeći niz ključnih tema o kojima nema nikakvih sporova. Suglasnost postoji oko osamostaljivanja Hrvatske, bez obzira na to što HDZ stalno inzistira na nekakvim pukotinama u monolitu od kojih pravi tobože sudbinske jazove. Konsenzus postoji i oko uvođenja kapitalizma, pa i njegovog modaliteta, koji nije sasvim predatorski, ali je krajnje lojalan novom kapitalističkom ‘dijamatu’. Napokon, puna suglasnost postojala je i još postoji oko ulaska u Evropsku uniju i prije toga u NATO. Oko ovog svetog trojstva hrvatske državne politike postignuto je toliko jedinstvo da ne samo što mu ne treba nikakvo novo popovanje, nego su oni sasvim rijetki koji su protiv njega gurnuti na gluhu marginu. Njih nitko ništa ne pita, niti imaju svoje političke predstavnike i efektivno su građani drugog reda.

Most ne pokazuje nikakve ambicije da tu nešto promijeni, još manje da on bude reprezentant te marginalizirane skupine, potpuno obratno, diže moralnu uzbunu da je i ovo mizerno malo ideoloških razlika previše i pogubno za zemlju. I onda se pojavljuju ova prljava vrbovanja i ‘otmice’ zastupnika nacionalnih manjina, a to je, treba li objašnjavati, još gore nego kada se događa među hrvatskim strankama. Za to se, naravno, ne može optuživati Most, nego jadnu političku kulturu koja se s vremenom ne popravlja nego samo dalje propada. Ali kada mostovci i sadašnje kržljave ideološke razlike proglašavaju nepoželjnim, malne gubavim, zar se time ne otvara prostor da se prirodni i logični politički antagonizmi pojavljuju ne u ideološkom polju, gdje im je mjesto, nego u polju kriminalizirane politike, ili politiziranog kriminala, svejedno?

Eto, to je ono u čemu Božo Petrov i njegova pseudopolitička družina, zagrcnuta frazama o novoj, moralnijoj i poštenijoj politici, postiže točno suprotno od toga. To je politika u kojoj više ništa ne znače ideje, svjetonazori i slično, ali zato bujaju ‘ideje’ kako nasanjkati, pokrasti i devastirati političkog suparnika. Pritom se granice nedopustivog stalno olabavljuju i šire, štoviše, šire ih baš miropomazani čistunci koji skaču na stražnje noge zbog toga. Pa kada mostovci šute, s izuzetkom Stipe Petrine, o HDZ-ovom špiclovskom svrdlanju SDSS-a, morali bi znati da je to mnogo, mnogo gore od vrludanja Drage Prgometa koji je zbog susreta s Milanovićem izbačen kao kufer iz Mosta. Ali, evo, ne znaju, točnije prave se da ne znaju. Treba imati želudac od rostfraja za takvu vrstu glume. Jer HDZ je izveo degutantni igrokaz u kojem je najprije odbacio kao sramotno svako koaliranje sa Srbima. A onda je jednog od njih privukao sebi u nekoj vrsti stimuliranog odmetništva, ili čak ‘otmice’, to bi tek trebalo vidjeti. Dakle spojio je dvije gadarije u jednu, bez obzira na to što se logički sasvim isključuju, i još to smatra legitimnom podlogom da zatraži ključeve Banskih dvora.

Što sada čeka Most? Ako se već izjašnjava za nadideološku stručnost u politici, morao bi inzistirati na hitnoj ekspertizi – pravnoj, kriminalističkoj i etičkoj – kako se takva sramota smije dogoditi. I prekinuti pregovore o formiranju nove vlasti dok god se to meritorno ne rasvijetli. Jasno, ovo kažem s ironijom, ali zapravo ne prevelikom. Jer bez obzira na to kako ti pregovori završili, pa čak i dolaskom HDZ-a na vlast, Karamarkovu konzervativnu kontrarevoluciju treba smatrati propalom. A tu važnu ulogu može imati, ili je već ima, pojava relativno umjereno konzervativnog Mosta, koji bi trebao ući u ispražnjen prostor te urušene kontrarevolucije. On nije odobravao nasrtaje na ćirilicu, čak nije sudjelovao, bez obzira na nabrijanu religioznost mnogih u njemu, u dijaboliziranju istospolnih brakova. Ali nije bio ni izrijekom protiv, što znači da je ulogu omekšivača HDZ-a igrao samo pasivno, tj. s distance, ne i aktivno. To više nije dovoljno. Socijalne, migrantske i druge prilike u okruženju Hrvatske, pa i u njoj samoj, danas izrazito rade u korist krajnje desnice, što znači da nije isključeno da novi val retrokonzervativizma zahvati i nas i u sebe uvuče kao pero i Most. Ako se to već ne događa.

1/1