Vedrana Ibrahimović je majka dvanaestero djece. Do početka ove godine živjeli su u Njemačkoj, gdje su, kako ona kaže, "bili na azilu". Šest godina su živjeli ondje, a onda joj je umro suprug, otac njene djece, pa su nekoliko mjeseci nakon toga vraćeni u Bosnu i Hercegovinu. Prisilni povratak bio bi udarac za svaku obitelj, a gdje neće biti za onu mnogobrojnu romsku koja nema ni blizu šanse za normalan život kao ostali, "konstitutivni" narodi.

U Stocu, odakle je Vedrana sa djecom i mužem krenula u Njemačku, zatiče ih Demir Mahmutćehajić, zemljoradnik, aktivista i antifašista, koji za sebe najviše voli reći da je – seljak. Zajedno sa suprugom Nermom upoznaje obitelj koja živi u trošnoj baraci i odlučuje se da im pomogne. Podiže kredit za kupovinu kuće u koju ih smješta, ali odakle brzo odlaze jer se komšiluk pobunio. Nisu željeli romsku porodicu u svom okruženju.

- Imali smo probleme. Ljudi su se bunili i ja nisam htjela više tamo da idem. Danas-sutra da mi neko udari dijete - objašnjava nam Vedrana.

I Demira je, priznaje nam to, poprilično nasekirala reakcija komšija.

- Djeca su se isprepadala i majka je rekla da ne mogu tu živjeti. Ta kuća stoji, a opcija koju sad razrađujem je da od nje napravim dva apartmana za iznajmljivanje. Jeste mi opterećenje, ali samo privremeno. Više me nasekirala reakcija komšija - razočarano će Mahmutćehajić.

Sa Romima radim već 15 godina i mi se svi kolektivno možemo izliječiti od predrasuda, fašizama i nacionalizama tako što ćemo se okrenuti oko sebe i vidjeti da među nama žive ljudi koji se ne vide – kaže Demir

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja kupovine kuće, jer bi vlasnici podizali cijenu nakon što bi čuli za koga je, kao i ove kupovine, Demir i Nerma odlučuju da će im na svom imanju, nadomak Stoca, sagraditi kuću, odnosno kontejnersko naselje. Do novog preokreta dolazi nakon medijskog istupa i gostovanja na televiziji N1. Slučaj dolazi i do Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i bivšeg Visokog predstavnika OHR-a Miroslava Lajčaka, a preko njega do slovačkog ambasadora, koji odlazi do načelnika Općine Stolac Stjepana Boškovića, objašnjava nam sve to Mahmutćehajić.

Dodaje da je Vedrana tražila od njega da se smještaj ne pravi na njegovoj zemlji pa "sad nakon pritiska slovačkog ambasadora čekaju da Centar za socijalni rad izradi socijalnu anamnezu porodice, po zahtjevu Ministarstva za ljudska prava, kako bi na državnom nivou donijeli preporuku prema gradu Stocu".

- Idemo prema tome da ta preporuka bude takva da se majci dodijeli plac za gradnju stambenog objekta, ali ne tamo gdje se kroz projekat integracije Roma gradi geto. Postoje tri kuće gdje je sve nepristupačno, gdje nema autobusa za školu, gdje se ne može ništa. To je totalna diskriminacija - razočarano će naš sagovornik.

Ističe i da sama Vedrana ne želi da ide jer smatra da će ondje biti još gore. Napominje da te kuće koje se grade nisu održive jer su male, nemaju tekuće vode, nego se ona mora dovlačiti cisternama.

- Svaka cisterna je 60 maraka, što bi oni morali plaćati. To je jedno veliko pranje para, kriminal na koji majka ne želi da nasjedne. Ona traži plac na kom će biti sve dozvole od strane opštine i koji će biti minimalno blizu puta autobusa za školu - dodaje Demir.

- Željela bih da to bude jedan kroz jedan moj plac, da ne tražim sutra da budem kod nekoga i da mi otjera djecu. Ja nemam kamo. Voljela bih što prije da se to riješi, jer samo želimo da živimo kao ostali ljudi - govori nam Vedrana.

Očekuju da će to biti riješeno već do jeseni, a ako bude tako, krenuli bi u izgradnju objekta. Demir naglašava da je on kontejnere za njih već kupio.

- Šest kontejnera je došlo na moje imanje i to im mogu napraviti od roku od pet dana. Dogovor je da oni zimu neće dočekati u trenutnom objektu - kaže.

A trenutni objekat je ista ona baraka u kojoj su živjeli i prije no što su naletjeli na njega i prije no što su krenuli u rješavanje stambenog pitanja. Situacija ipak nije ista.

Najstariji članovi ove obitelji su dva punoljetna sina, Dejan i Kemo, koji su u međuvremenu dobili posao u komunalnoj službi, dok je Vedrana ostvarila pravo na dječji doplatak.

- Najveći fokus mi je bio na ovoj dvojici momaka koji su punoljetni, jer sam prepoznao priliku da mogu početi raditi i doprinositi, pa sam Dejanu kupio auto i dao mu zadatak da ide po hranu, da voza. Imao je nedavno kaznu jer se nije vezao, pa sam mu ukazao na slučaj u Sarajevu gdje je bahati vozač ubio mladu ženu. To je jedan proces, oni žele da uče, prihvatili su me. Ja ne želim da im budem otac, ali nisam tu privremeno - objašnjava Mahmutćehajić.

Napominje da su ih prihvatili kao djecu i da ne dozvoljavaju da im neko pravi probleme zbog toga što su Romi. Ističe i da mlađi, Kemo, ima probleme sa vidom pa će najvjerovatnije u Zagreb na operaciju očiju. On, kao i brat mu, ima afiniteta prema motornim vozilima, ali ne može dobiti ljekarsko uvjerenje za polaganje vozačkog ispita bez operacije.

Djeca se postepeno vraćaju i u školu. Neki će morati da polažu zaostalo gradivo, a među njima i najstarija kćerka, Stoja, za koju Demir kaže da je prije par mjeseci bila na prodaju.

- Računica je bila da će dobiti nešto para za nju i da će biti jedna usta manje. Sad Stoja ne samo da ne pristaje na to da je roba, nego zna da treba da završi školu da bi obezbijedila sebe i da ako odluči da se uda, to će biti za nekoga koga će ona da izabere. Nakon samo tri mjeseca rada potpuno se promijenio odnos - zaključuje Demir.

Prvi koraci ka normalnom životu su načinjeni. Demir ističe da mu je važno da se ovim slučajem skrene pažnja na status Roma u BiH, ali i regionu, jer oni mole da "im se olakša da pomognu sebi". Zato smatra da je obrazovanje važno. Reakcije sugrađana ga pogađaju, ali ne dozvoljava da ga to spriječi u namjeri da ovoj obitelji pomogne.

- Ne interesuje me ničija reakcija, ova porodica će biti zaštićena, biće dobro, ići će u školu. Meni u Stocu i danas nakon gostovanja na N1 prilaze ljudi koji su se prije toga plašili da pričaju sa mnom. Koliko god da ima negativnih, ipak je mnogo više pozitivnih komentara. Juče mi reče čovjek da naša čaršija prolazi kroz katarzu, da se i sami Romi i ljudi prema njima ponašaju drukčije - ističe Demir.

U ovome i sam vidi mogućnost za katarzu u podijeljenom društvu, kakvo je ono u Stocu.

- Sa Romima radim već 15 godina i mi se svi kolektivno možemo izliječiti od predrasuda, fašizama i nacionalizama tako što ćemo se okrenuti oko sebe i vidjeti da među nama žive ljudi koji se ne vide. Mi ćemo se izliječiti ako im pomognemo. Lakše bi mi bilo da nam nisu došli, ali kad su došli, postali su mi obaveza. Obaveza i primjer da ukazujemo kako žive ostali Romi - govori Demir.

Kako žive otkako su upoznali Demira, Nermu i njegovu obitelj, pitali smo Vedranu Ibrahimović.

- Bogami, kad smo sreli ovog Demira malo je lakše nego što je bilo - kaže nam Vedrana.