>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Strah od poljubaca

Ne čini se izgledno da bi moglo biti istraživanja po pitanju restrikcije u ljubljenju za vrijeme pandemije virusa nazvanog corona. A bilo bi zanimljivo istražiti smanjivanje količine ljubavničkih poljubaca usta na usta, koji evo preko dva mjeseca trpe manjkove i gubitke, zbog zatvorenosti granica, zabrana kretanja i putovanja

Ne čini se izgledno da bi moglo biti istraživanja po pitanju restrikcije u ljubljenju za vrijeme pandemije virusa nazvanog corona. A bilo bi zanimljivo istražiti smanjivanje količine ljubavničkih poljubaca usta na usta, koji evo preko dva mjeseca trpe manjkove i gubitke, zbog zatvorenosti granica, zabrana kretanja i putovanja. Sposobniji i darovitiji istraživači bi, uz nužne aproksimacije, mogli ponuditi i statistiku tajnih ljubavnih veza. Savjetnik britanskog premijera, epidemiolog po struci, ovih je dana morao odstupiti sa svoje funkcije, jer se saznalo da se viđao sa jednom udatom Njemicom, čime je prekršio social distancing propis. Bilo bi zanimljivo istražiti i gubitke na količinama neljubavničkih poljubaca, onih prijateljskih i rođačkih, u obraz, u kosu, pa i onih u ruku. U vrijeme pandemije manje cjelova primili su skuti popova i kardinala, manjak imaju i javne ikone, oltari i pragovi bogomolja. Možda je gubitaš i nožni palac statue Grgura Ninskog u Splitu. Poljubac, koji su pjesnici uzdigli do susreta najljepšega na svijetu, u vrijeme epidemije postaje opasan po čovjeka. Opasnosti poljupca, naravski, time nisu iscrpljene. Ljubavni poljubac je možda najljepši susret na svijetu, ali je i susret dramatičan, izaziva bururet u glavi i duši, para i opet zašiva, gradi, a bogme i ruši, i mir je i rat duše i tijela.

Poljubac u oko: Plinije Stariji kaže da ako od srca poljubimo nekome oči, čini nam se da smo mu dodirnuli samu dušu. Katul, u falečkim hendekasilabima, na povratak svoga prijatelja Veranija klikće kako će grliti njegov vrat a ljubiti mu usta i oči. (Republikanski Rim neće imati naklonosti za muško ljubljenje u usta). Isto kod Katula, Akme svojim rumenim usnama ljubi zamagljene oči svoga momka. Katul poznaje i proširenje poljupca u usta: u jednom holijambu, on rezigniran i rastrgnut mučenjima rastanka pita koga li će njegova draga ljubiti i kome li će usnu gristi (Quem basiabis? Quem labella mordebis?). Lirski neoterik Katul je pjesnik poljubaca, evo kako je falečke jedanaesterce njegove pjesme broj 5, ponašio vječni Dubravko Škiljan:

Život, Lezbijo, ljubav neka bude

za nas staraca strogih zlobni šapat

niti prebite pare ne vrijedi!

Sunce zalazi pa se opet rađa;

a kratkotrajnu našeg dana svjetlo

vječna smjenjuje noć i san bez jave.

Daj mi tisuću poljubaca, još sto,

drugu tisuću, zatim daj mi još sto,

opet tisuću novu, zatim još sto,

a kad tisuće mnoge prebrojimo,

tad ih pomiješajmo kako sami

znali ne bismo – niti zavist čija

zla – koliko smo poljubaca dali.

I tako dalje. U Rimu je poljubac doveo do poljubačkog prava (ius osculi) koje je reguliralo opseg muškog ljubljenja žena u svojti.

Stvari s poljupcem su zahtjevne i takve nisu od naših dana, takve su odavno i oduvijek. Homer ne poznaje poljubac kao ljubavni akt, a poljubaca ima i u Ilijadi i u Odiseji. Odisej ljubi i Penelopu i sluge i pastira, Prijam ljubi Ahileju ruke, a Tetida koljena Zeusu.

Poljubaca muškaraca u usta nema u homerskim pjesmama, oni nisu ni ljubavni ni pozdravni čin. Herodot svjedoči da se Persijanci pri susretu ljube u usta. To čine oni koji su istoga staleža. Ako su različitog staleža ljube se u lice, a ako je neko prostog porijekla, a sretne nekoga iz višeg staleža, poljubac izostaje svaki, jer prvi pred drugim pada ničice i klanja mu se do zemlje. Današnji po svijetu rašireni poljubac usta-na-usta nije evropski izum, uvezen je iz Persije.

Platon, u slavnom epigramu iz pete knjige Palatinske antologije, kazuje kako mu je pri Agatonovu poljupcu duša sa usana otišla Agatonu:

Duša mi bješe na usni dok ljubljaše Agaton mene,

Pa u pijanstvu se tom preseli ona u njeg.

Distih neki uzimaju kao primjer u prilog Katonovoj tvrdnji da duša zaljubljenoga živi u tuđem tijelu. Dvije i po hiljade godina poslije Platona, motiv će se naći u čudesnoj zbirci epitafa američkog pjesnika Edgara Lee Mastersa, u pjesmi naslovljenoj ‘Francis Turner’:

Nisam mogao trčati niti se igrati

U djetinjstvu.

Kao mladić mogao sam samo srkati iz čaše,

Ne i piti –

Jer mi je šarlah oštetio srce.

Sad ležim ovdje

Umiren tajnom koju samo Mary zna:

Ima jedan vrt sa bagremima,

Katalpama i brajdom pod lozom.

Ondje u junsko popodne

Kraj Mary –

Ljubeći je s dušom na usnama,

Duša mi je samo odletjela.

I tako dalje. Katalog pjesnika poljupca jako bi bio dug, a na njemu bi počasno mjesto imao Jan Sekund (Johannes Secundus), novolatinski pjesnik iz Holandije, umro mlad, autor i danas rado prevođene zbirke ‘Basia’ (Poljupci), devetnaest pjesama u različitim metrima. Teoretičari su iz tih pjesama izveli ‘aritmetiku poljupca’. O povijesti poljupca u Antici mjerodavan članak je sastavio Wilhelm Kroll, nalazi se u velikoj Pauly-Wissowa enciklopediji. Teoretičar poljupca Massimo Recalcati kaže da je jezik ono što odvaja ljubavni poljubac od drugih vrsta poljupca. U antičkih teoretičara ljubljenja jezik je smatran unutrašnjim mandalom ograde zubne.

Da poljubac može biti opasan ne samo kao bururet u glavi, nego i kao opasnost od bolesti drukčijih no što je bolest ljubav, znalo se od starih vremena, kad se još nije znalo za mikrobe. Plinije Stariji, na početku 26. knjige svoje ‘Naturalis historia’ kazuje kako se jedna strašna bolest, bradobolja (latinsko ime joj je mentagra, grčko λειχήν, leichen ) prenosi poljupcem, i to se njome zaraze samo muškarci, i to samo oni iz otmjenijih staleža. Robovi, niži i srednji stalež ne obolijevaju, žene nikako. Komentatori toga mjesta, filolozi, dermatolozi, infektolozi nisu složni po pitanju koja bi to bolest bila. U obzir dolazi neki lišaj ili lepra, ali koji tip, to se zbog nedostatka važnih podrobnosti ne može odrediti. A slika bolesnika koji se zarazi poljupcem je strašna. Ovako piše Plinije: bolest je nova, nije je bilo kod predaka, a u Italiju ju je, za vrijeme vladavine cara Tiberija Klaudija (oko 26. god. n. e.), donio neki plemić rodom iz Perusije, koji je radio kao pisar kod kvestora. Zarazio se za vrijeme boravka u Aziji. Bolest napada lice, počinje na bradi, to jest na podbratku, pa se širi nagore, zahvata cijelo lice, osim očiju, a ide i nadolje, na vrat, na grudi i ruke, svuda ostavlja kraste i perutanje. Mnogima koji su izdržali su teško liječenje spaljivanjem oboljelog mjesta, ostajao bi upadljiv ožiljak još ružniji nego sama bolest, a ako se pri liječenju ne bi spalilo meso do same kosti, odvratna bolest bi se vraćala. Bolest poznaje i pjesnik Martijal, spominje je sedamdesetak godina po prvom zaraženom. I on je povezuje s poljupcem: u dugom epigramu o pošasti ljubljenja, kojoj je izložen neki tribun Flak, kaže kako je nemoguće pobjeći od ljubljača (effugere non est, Flacce, basiatores) koji ga zaustavljaju, prate u stopu, presreću, ljube ga po hladnoći, po vrućini, kad se sprema da poljubi svoju mladu ženu, i da ga od njih ne može spasiti ni nos iz kojeg mu curi, ni masna pomada na usnama, niti žalosni podbradak pogođen lišajima (nec triste mentum sordidique lichenes).

I tako dalje. Ovoga proljeća ne važe posve, a važe potpuno stihovi Brane Petrovića, devetnaest stoljeća mlađeg brata Katulova:

Proleće je opet!

Kiša poljubaca!

Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca.

O reci mi reci

da li si u stanju

da zamisliš moju

glavu ko lobanju?…

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2