>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Strofa na kući

Natpisa po drvenim kućama u Švajcarskoj ima sila jedna, mnogi se ponavljaju, neki su dosadno isprazni, a ovaj sa stare, lijepo obnovljene kuće Gottliebenu nisam nigdje drugdje našao. Zato hoću da kažem šta ja vidim u njemu i zašto on stoji baš na toj kući

Ni sto koraka od kuće u kojoj stanujem u Gottliebenu, s lijeve strane seoskog potoka, ima stara, lijepo obnovljena kuća sa pročeljem od mnogo onih greda koje u njemačkom graditeljstvu imaju naziv Fachwerk, a u švajcarskom Riegelhaus. Na najdužoj vodoravnoj gredi koja dijeli prvi i drugi sprat piše ovako: Wenn’s also wär auf dieser Welt/ Daß Tod und Tüfel nähmen Geld/ Da müßt’ so manche arme Seel/ Für einen Richen in die Höll. Ovo sve ovako, s alemanskim tragovima, stoji u jednom redu na toj gredi, a ove kose crte su moje, na gredi se umjesto njih vide jasni razmaci. Prevesti bi se natpis mogao ovako:

Kad bi u svijetu bilo i to

Da smrt i đavo primaju mito

Tad bi i mnogi siromah lako

Za bogataša išo u pako

Kuća na kojoj ovo stoji velika je i grede su joj crvene. Da su nekadašnji kriteriji na snazi, crvena boja greda značila bi da je to bogataška kuća. Bogataši su svoje grede znali premazivati i volujskom krvlju e da im se jasnije crvene. Kuće siromaške imale su grede pepeljaste, od pepela razmućenog u vodi pravila se boja za te grede.

Ali stihove gornjeg katrena nije sastavila bogataška nadmenost. Oni su sama solidarnost sa sirotinjom. Već sedamnaest godina ti me stihovi sretnu svaki put kad dolazim u Gottlieben, rekoh da stoje na prvoj kući sela s lijeve strane, čim se pređe jedva primjetan mostić na potoku.

Pitao sam ljude iz mjesta, pitao i pjesnika Jochena Keltera, niko mi nije znao reći ime autora toga katrena. Ni google ne pomaže, nikakva traga, pa nema druge no zaključiti da je pjesnik neznan, i da se njegov stihotvor po naški može zvati narodnim. Natpisa po drvenim kućama u Švajcarskoj ima sila jedna, mnogi se ponavljaju, neki su dosadno isprazni, a ovaj sa ove kuće u Gottliebenu nisam nigdje drugdje našao. Pa sam pokušavao, više puta, da doznam zašto on stoji na toj kući. Utvrdio sam da ga u knjigama nema, pa mi izgleda vjerovatno da nema o njemu ni radova. Zato hoću da kažem šta ja vidim u njemu i zašto on stoji baš na toj kući.

Desetak koraka od te kuće, kojoj iznad ulaznih vrata piše Zur Brugg (Do mosta), preko ulice nalazi se ograda velikog zamka (ili dvorca) Gottlieben. Od kuće gdje stanujem do najbližeg dijela te ograde ima ravno trideset mojih koraka.

Iza te ograde od drvenih dasaka nad kojima je žičana mreža, zaklonjen visokim i krošnjatim drvećem nalazi se, dakle, zamak Gottlieben. Ogromna građevina sa dva bočna tornja, visoka preko 30 metara. Godine 1950. zamak je kupila velika operska pjevačica Lisa Della Casa i u njemu je živjela sa svojim mužem i kćerkom sve do smrti 2012. Mnogo puta sam prošao i mnogo puta i sada prođem pored duge trouglaste ograde zamka (jedan krak je uz ulicu, drugi uz potok, a treći je rijeka Jezerska Rajna), a samo sam dvaput vidio trag života u njemu. Bilo je to u zimu prije šest godina, kroz granje bez lišća vidjelo se da onamo gori svjetlo u sredini zamka.

Taj je zamak podignut 1251. godine i, kako to već biva sa zamkovima, imao je raznih faza, bio rušen, dograđivan, osvajan. O tome postoje više ili manje podrobni opisi i izvještaji. Ono što je važno za ovaj tekst, jeste da je u jednom od tornjeva u srednjem vijeku bila zloglasna tamnica. U toj tamnici je, tri mjeseca prije no što će biti spaljen na lomači, bio zatočen i češki profesor i vjerski reformator Jan Hus. Tamnicom je upravljao biskup od Konstanza. Prema tvrdnjama nekih historičara, ona se nalazila u potkrovlju zapadnog tornja. Budući da je ondje tamnovalo više ljudi istovremeno, očito je da je u tornju, a možda i u tornjevima, bilo više ćelija samica. Od četiri poslanice koje je Hus za vrijeme svoga tamnovanja slao Česima, možda je neka nastala i u tornju koji gledam svakog dana. (Druga tamnica Husova bila je u Konstanzu, u tornju koji se zove Inselturm). U prvoj Husovoj poslanici stoji i kako je on, nakon što je sve živo protiv njega ustalo i diglo galamu, rekao kardinalu kako su njegova očekivanja bila takva da će stvari na koncilu u Konstanzu biti poštenije, bolje, pristojnije i urednije no što jesu. Na to mu je kardinal kazao: ‘Ovdje dižeš glas, a u zamku si zborio pokornije!’, našta mu je Hus uzvratio: ‘U zamku na mene nije niko vikao, a ovdje na mene vičete svi koliko vas ima!’

Hus je osuđen na smrt, pa je 6. jula 1415. zajedno sa svojim knjigama izgorio na lomači u Konstanzu, na mjestu udaljenom manje od tri kilometra od zamka u Gottliebenu. Istu sudbinu, na istom mjestu okusio je i Husov student i sljedbenik Jeronim od Praga, ni godinu kasnije, 30. maja 1616. I Jeronim je bio zatočen u tornju zamka u Gottliebenu.

Istovremeno kad je u Gottliebenu tamnovao Jan Hus, u istom tornju je nekoliko dana bio utamničen i jedan od trojice papa Giovanni XXIII, Napolitanac građanskog imena Baldassarre Cossa. On je u Konstanz došao s nadom i uvjeren da će veliki koncil potvrditi njegovo papinstvo, koje je bio dobio u Bologni. U doba velike zapadne šizme bila su trojica papa, jedan iz Rima, drugi iz Avignona, i treći, Cossa, jedini koji je došao u Konstanz. Koncil je izabrao četvrtog čovjeka za papu, Martina V. Baldassarre Cossa je, kad mu je koncil zapovjedio da se odrekne svoga papinstva, pobjegao iz Konstanza, ali su ga goniči stigli u Freiburgu i vratili natrag. Tada je utamničen u biskupskoj tamnici u Gottliebenu. Nakon toga se morao pomiriti sa zvanjem pseudopape.

Ostala je priča, ostalo je i dokumenata da je taj lažni papa svoje puštanje iz tamnica otkupljivao novcem, da bi najzad bio pušten da ode u Italiju, gdje će i umrijeti, što se rekne, prirodnom smrću. Na koncilu u Konstanzu raspravljalo se dakako i o jedinstvu vjere, ali i o poslovima oko novca, u čemu su glavnu ulogu imali firentinski bankari koji su, budući u ortakluku sa Crkvom, određivali tokove novca u Evropi.

A u narodu na Bodenskom jezeru, nakon smrti dvaju čeških reformatora u Konstanzu, te nakon strašnih husitskih ratova, ojačala je naklonost prema reformiranju crkve, ukidanju indulgencija i korupcije svećenika. Švajcarski protestantizam (načelno dalek luteranizmu) u liku Calvina, Zwinglija, a u kantonu Thurgau Ambrosiusa Blarera dao je presudan doprinos jačanju toga kolektivnog osjećaja. U vrijeme kad je protestantizam već bio učvršćen, a Thurgau uvelike bio švajcarski kanton, u Gottliebenu je izgrađena i rečena kuća koja nosi ime Do mosta, jer stoji uz seoski potok koji se trista metara dalje uliva u Jezersku Rajnu. Kuća je izgrađena oko 1600. godine, kad je za većinu Čeha i za golem dio protestantskog svijeta Jan Hus već uvelike imao status nacionalnog, odnosno vjerskog sveca, a mučenička smrt njegova i Jeronimova bile aksiomatski dio otpora prema Svetoj stolici i njenoj korupciji. Jan Hus je bio seljačko dijete, raslo u oskudici, i vjerovatno je to pjesniku našega natpisa bilo zgodno da ga u katrenu nazove sirotom dušom ‘arme Seel’. U katrenu, kao što se vidi, stoji ‘manche arme Seel’, dakle više njih, ‘poneka bidna duša’. U tom pjesnikovom ‘singularnom pluralu’ ja vidim dvojicu Čeha, a bogataša vidim u pseudopapi, koji se otkupljuje novcem, kao što njegovi sljedbenici novcem kupuju indulgencije za počinjene grijehe. Sirote duše su sirote, dakako, i u empatijskom značenju, zato se sastavljač natpisa ne bavi vjerovanjem tih duša u ispravnost njihova propovijedanja, niti njihovom nepokolebljivošću koja čini da potpuno vladaju svojim tijelima kad ova budu okovana u teške lance i kad se krenu penjati na grede lomače s papirnom kapom na glavi, a na kojoj piše najgori heretik.

Eto, za dva mjeseca će isteći i 600. godina od završne godine koncila u Konstanzu, gradu od ondašnjih sedam hiljada duša. U taj grad je, radi toga koncila, došlo sedamdeset hiljada gostiju i osam stotina prostitutki. Neka mi se ne sudi prestrogo što javljam da mi se čini kako ona strofa na onoj gredi kuće u mom susjedstvu stoji zato, zato i zato.

1/3