>

novosti logo

SUBNOR-om protiv udruga

Mora li baš svaka rasprava o fenomenima kapitalizma završiti u - socijalizmu? Ritualna usporedba kriminogene današnjice s konceptima izvučenima iz tradicije socijalizma uvijek je dobrodošla

Ne može se u domaćim medijskim raspravama ni krenuti u neku ozbiljniju analizu problema, a da se autor pritom obavezno ne potpomogne aluzijom ili direktnom referencom na neki fenomen iz bivšeg režima. Time kao da se unaprijed pred čitaocima legitimira zato što se, eto, uopće drznuo kritizirati političku sadašnjicu. Taj bivši režim kao uklet lebdi nad praktički svakim ozbiljnijim naporom današnjeg novinarskog radnika da objasni ovo ili ono, domaće ili strano aktualno iščašenje.

Neki dan se tako pojavio tekst u kojemu je krenulo propitivanje dvojbene uloge domaćih veteranskih organizacija, pa nakon što je konstatirao da one nisu ništa drugo doli čuvarice nacionalističke ognjice i da iz te uloge izvlače nemale socijalne benefite i postavljaju se kao glavni društveni arbitri, autor je valjda već u drugoj ili trećoj rečenici uvoda zaključio kako je to bila glavna odlika i bivšeg, i kako pretpostavlja takva logika, mrskog nam SUBNOR-a. Ta nesretna i davno upokojena organizacija veterana iz slavnog partizanskog rata tako redovito – jer nije to bio slučaj samo u tom tekstu – postaje negativna poštapalica za sve loše s današnjim veteranskim organizacijama.

Što bi bio pravi uzrok redovitog prakticiranja takve prvoloptaške komparatistike kojom se ne uspoređuju samo društvene uloge bivših i sadašnjih boračkih organizacija, nego u usporedbu ulazi i cijela simbolička popudbina dvaju ‘režima’, ondašnjeg i sadašnjeg? Tu se recimo uredno nadgornjavaju bivši i sadašnji rat, takmiče se Tito i Tuđman, paralelni slalom voze sletovi i štafete protiv jarunskih mimohoda, vukovarskih komemoracija i tome slično. Dakle pravo je pitanje što zapravo stoji ispod takvih permanentnih niveliranja kojima se hoće reći da su sve današnje društvene patologije nužno proizašle iz prošlosti – nije čudno da nam ne ide kad se, eto, ne možemo riješiti stalno prisutne povijesti koja nas uporno vuče nazad…

Takva svakodnevna žurnalistička lustracija, kojoj ne odolijevaju ni tzv. lijevo-liberalni mediji, zapravo je brana da se korektno propitaju razlike i ustanove neusklađenosti ta dva sistema. Možda bi se, tko zna, došlo do neugodnih zaključaka. Recimo onih koji bi pokazali da su ciljevi za koje su se dvije vojske borile, a čiji se veterani danas povlače po novinskim stranicama, jednostavno nesumjerljivi. Možda bi se, tko zna, zaključilo da nam današnje politike, ne samo u nas nego i u Evropi, već poodavno skreću udesno, između ostalog baš zato jer iz javnog govora, s televizije i iz kurikuluma blijede antifašističke teme. Štoviše, ne samo da blijede, nego se revizionistički nastoje rastočiti, namjeravaju se iznivelirati sa zlom protiv kojega su te iste antifašističke snage onomad ustale.

Jer dokle god svaki javni govor o dva rata završava tako da se zaključuje da su obje strane, eto, činile zločine, pa da ih se onda manje-više ima smatrati za gotovo pa identično zlo, to će biti dio onog istog revizionističkog nastojanja što ga desna štampa neskriveno preferira, a lijevo-liberalni novinari švercaju pod stilskim lukavstvima, da se kriminaliziraju tekovine na kojima se još uvijek, makar danas sve teže, utemeljuje današnji svijet.

Ritualna usporedba kriminogene današnjice s konceptima izvučenima iz tradicije socijalizma, vječna moralna indignacija nad dvjema stranama iste medalje, uvijek je dobrodošla. Lakši je to žanr od ozbiljnije analize, a i pogodan da zamijeni jasnu političku konfrontaciju između lijevog i desnog. Uporno brisanje granice između dvaju blokova, prema logici da su oba ista, komplementarno je stalnim pozivima da se okanimo više ustaša i partizana i da se konačno okrenemo budućnosti, kao da je takva futurološka usmjerenost nepogrešiv recept za društveni napredak. A riječ je, zapravo, samo o novom obliku konformističkog mišljenja.

1/1