>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Sudska rektorika

Damir Boras započeo je izbornu kampanju za ostanak na čelu zagrebačkog Sveučilišta sudskim tužbama protiv studenata i medija, a najbolja pomoć svima koji mu stoje nasuprot, od tuženih pojedinaca do najšire društvene zajednice, sastojala bi se u provođenju upravnog nadzora nad radom sveučilišnog vrha

Dramaturški gledano, pa i dijalektički, najnovije pravne akrobacije Damira Borasa izgledaju kao da je zagrebački rektor za te potrebe angažirao prvenstveno svog posebnog savjetnika za kulturu, filmskog režisera Jakova Sedlara. Ta znate poetiku kojom naš zaslužni sineast tretira pravosudnu materiju, recimo u filmu ‘Gospa’, a gdje jugokomunistički satrapi procesuiraju Martina Sheena, odnosno međugorskog svećenika fra Jozu Zovka. Kako bi se dalo najjače kompromitirati onodobno antihrvatsko pravosuđe – to se pitanje Sedlaru motalo po glavi uoči seta, jer mu scenarij Ivana Aralice navodno ipak nije bio dovoljno slikovit. Onda se dosjetio i rekvizitere zatražio da suca počaste sendvičem u masnom papiru, kojim će se zlikovac halapljivo gostiti kroz ročište nad asketskim fratrom.

Odlučni 89. rektor zagrebačke univerze uzeo je tužiti sudu koga god se prisjetio kao iole eksponiranog svog protivnika, no u prvom redu one koji mu se čine lakom žrtvom

Tako se nekako suptilno ponio i Boras dok je ove duge jeseni promišljao svoju taktiku ususret izborima za novog rektora Sveučilišta u Zagrebu. Kako ostaviti uvjerljiv dojam o generalnom menadžeru najveće nacionalne akademske institucije koji zaslužuje još jedan mandat? Ali uzimajući u obzir da je upravo taj isti funkcioner vinovnik najcrnje krize u novijoj povijesti te ustanove. Lako, zaključio je Boras, poklonik sedlarovskog fabuliranja, samo treba pokazati hrabrost i nepopustljivost u dosadašnjoj rektorskoj politici, a za to bi veoma praktično mogla poslužiti jedna malo žešća pravosudna kampanja. I uze tako odlučni 89. rektor zagrebačke univerze tužiti sudu koga god se prisjetio kao iole eksponiranog svog protivnika, no u prvom redu one koji mu se čine lakom žrtvom.

Poantu znate samo ako ste posljednjih dana iole pratili medije, jer je većina prenijela kako je Boras tužio čak i studenta Luku Kovača s Hrvatskih studija. Kolega mu se naime usudio javno primijetiti – napadno obzirno, uz više ograda – da iza nedavne provale u prostorije studenata možda stoji širi politički pritisak uprave fakulteta na studentske udruge.

Druga meta rektorova J’accuse! bila je još manje zaštićena negoli student s Borongaja – riječ je o državi, točnije njenim zakonima i pravu koje ne služi samo kao alat za postizanje marketinške napetosti ili privatne osvete. Kao što je poznato, u toku je više postupaka upravnog nadzora nad poslovanjem i financijama Sveučilišta u Zagrebu koje se pod Borasom prometnulo u scenu neusporedive samovolje vodećih struktura. Ali na koncu su se one dosjetile i da sveučilište, uostalom, ima zagarantiranu tu nekakvu svoju autonomiju, što valjda znači da (pro)rektori imaju nedodirljiv placet da čine baš sve što im je srcu drago. Zato su jednostavno podnijeli ustavnu tužbu protiv regula koje nalažu da iznad sveučilišta još uvijek stoji demokratski izabrana zakonodavna vlast, pa i ona izvršna, koja je zadužena za spomenuti nadzor. Zaista, kad bi na Ustavnom sudu, inače politički i pravno krajnje problematičnoj adresi, bilo presuđeno u korist neograničene sveučilišne autonomije, Damir Boras mogao bi se bez većih problema, uz tek malo dodatne procedure, još samoproglasiti i doživotnim rektorom, pa da ubuduće izbjegnemo ove predizborne neugodnosti i zamorno povlačenje po sudskim dvoranama.

Tužbe protiv medija i kolege Kovača predstavljaju doista neprihvatljiv modus ušutkivanja onih koji progovaraju o politici kojom se upravlja Sveučilištem – govori Anja Grgurinović

Treći tuženik Borasov, odnosno sveučilišta koje se istura kao tužiteljski subjekt, jest Lidija Čulo, bivša glavna urednica portala Maz.hr u izdanju udruge Mreža antifašistkinja Zagreba. Sama ta urednica nije lično toliko na udaru, znamo li da se po Zakonu o medijima predmet može prebaciti i na novu glavnu urednicu, dok je ovdje sporan jedan članak u autorstvu druge osobe. No isti članak – ustvari sama tužba protiv njega – zanimljivi su nam još više zbog činjenice da ona, vođena uobičajenom formom pravničkog očitovanja, veoma pregledno donosi većinu kardinalnih momenata iz Borasove vladavine, a nastojeći demantirati novinarske tvrdnje. Sličnog prosedea u Sedlarovim umjetničkim ostvarajima, nažalost, nećemo se baš nagledati, iako jamči uspješno vođenje radnje, pa mu posvjedočimo barem za ovu svrhu uvida u politički slučaj, i da nikoga pritom ne umastimo zbog karikaturalizacije. Umjesto da napominjemo što je sve Boras priredio u svom prvom mandatu, počujmo dakle što tzv. sveučilište kao tužitelj tvrdi da nije istina u članku s MAZ-ovog portala, naslova ‘Propadanje rektorova protektorata’.

Primjerice: ‘Nije točno kako je jedina prava ideologija koja vlada na Sveučilištu u Zagrebu klijentelistička hobotnica koja već godinama buja te ruši ono malo ugleda i kvalitete što je Sveučilištu ostalo.’ Ili malo potom: ‘Nije točno kako se nad Filozofskim fakultetom i Hrvatskim studijima počelo provoditi institucionalno nasilje koje se nikada prije nije pokazalo u ovako čistom obliku.’ I još bolje: ‘Nije točno kako se na Hrvatskim studijima udara na studentska prava u vidu slobodnog izražavanja i obraćanja mlađim kolegama.’ A može i ovako: ‘Nije točno kako se na Hrvatskim studijima u zadnje tri godine nije moglo adekvatno raditi na sadržaju i kvaliteti nastave upravo zbog navedene institucionalne krize i institucionalnog nasilja.’ I tako, shvatili ste već bez problema, pa i bez davljenja likova sendvičima, da ovu tužbu koristimo na mjestu klasičnog medijskog podsjećanja na ukupnu rabotu Damira Borasa i najbližih mu suradnika, poput prorektora Ante Čovića ili Tončija Matulića, posebnog savjetnika rektora za međukulturnu razmjenu i dijalog te bivšeg dekana Katoličko-bogoslovnog fakulteta, onog istog koji je navodno presudno potegnuo za rektorsko ustoličenje Borasa i s kojim je potonji sadio tikve buduće tijesne suradnje između KBF-a i Filozofskog fakulteta, dakako na štetu Filozofskog, a čiji je dekan tad bio Boras, pa je čitava ova storija o njemu i započela upravo tom aferom.

Shvatili ste već da svako tužiteljevo ‘nije točno’ u ovakvoj dramaturškoj razradi znači posve suprotno – baš to je točno. Idemo stoga dalje, s još ponekom stavkom, bez puno selektiranja: ‘(ad 10) Nije točno da je Senat Sveučilišta u Zagrebu potpuno okoštala struktura i dobro podmazana glasačka mašinerija. (11) Nije točno da na razini Sveučilišta u Zagrebu vlada netransparentna i klijentelistička kadrovska politika te potpuno nedemokratsko odlučivanje o istoj. (12) Nije točno da se na Hrvatskim studijima opet počinje raditi na daljnjem gušenju autonomije i pokušaju zaustavljanja studentskog rada i aktivizma.’ Finalno, posljednja među njima, zacijelo najspektakularnija i najpreciznija: ‘Nije točno da je Sveučilište potrebno očistiti od korupcije i klijentelizma.’

Drugim riječima, nije točno da je Damira Borasa potrebno zamijeniti novim rektorom koji će demokratizirati aktivnost sveučilišta i ujedno namjesto privatnog interesa afirmirati društveni. No pisali smo o tome svemu nebrojeno mnogo puta u ovom tjedniku, pa se nećemo vraćati na konkretne slučajeve Borasovog uzurpiranja institucije i gaženja njezinih internih pravilnika. Dajmo radije riječ Anji Grgurinović, autorici utuženog članka na MAZ-ovu portalu, koja također smatra da sudska reakcija sveučilišnog vodstva ima svrhu osiguravanja drugog mandata dotične družine: ‘U tom smislu tužbe protiv medija i kolege Kovača predstavljaju doista neprihvatljiv modus ušutkivanja onih koji progovaraju o politici kojom se upravlja Sveučilištem, a zahtjev za ocjenom ustavnosti zakona o autonomiji pak vrlo vjerojatno cilja prema tome da eliminira mehanizme kojima Ministarstvo može istražiti sve nepravilnosti na Sveučilištu o kojima se dosta govori u posljednjih nekoliko godina. Ukratko, u pitanju je očuvanje pozicije moći.’

‘Tekst sam temeljila na brojnim primjerima nepravilnosti na Sveučilištu o kojima se dosta pisalo’, nastavlja ona, ‘a dijelom i na onome čemu sam osobno svjedočila kao jedan od studentskih predstavnika u Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta, upravo u periodu kad su studentski predstavnici iz tog tijela izbačeni te kad je započela institucionalna kriza na Filozofskom fakultetu. Ti primjeri obuhvaćaju vrlo kreativno tumačenje zakona tijekom institucionalne krize na Filozofskom fakultetu, zatim prisutnost određenih osoba po brojnim ključnim sveučilišnim tijelima i odborima, razne postupke što se tiče kadrovske politike i slično.’

Konačno, eto, došli smo i do nekakve kreativnosti protagonista aktualne sveučilišne vlasti, a koja se sastoji od izigravanja zakona u okolnostima, ruku na srce, gdje se to s pozicija moći ionako dosta nesmetano smije činiti. I sad se, u intrigantnom obratu, ta ekipa od radikalnog antipravnog prezira okreće k pravosuđu radi svojih apanaža, prinadležnosti, časti i lasti. Borasa nije bilo nigdje ni kad je na primjer pučka pravobraniteljica onomad zatražila od njega očitovanje o pritužbama profesorice Branke Galić s Filozofskog fakulteta, i tako već preko godinu i pol dana, bez obaziranja. No dok se u novije doba rektor i njegovi izmotavaju, pazeći da se ne zapletu uslijed prebiranja onoga što bi od zakona uzeli, što ukinuli – između sadržaja sveučilišne autonomije i pravne države – najmanje su nam u osvrtu na ovaj cirkus bitne formalne okolnosti. Nije nam toliko važno, za početak, ni pitanje nominalnog podnositelja tužbe, iako znamo da se iza naslova i legitimacije Sveučilišta u Zagrebu krije osobna korist nekolicine dubioznih individua. Sve te finese i nijanse nisu i ne bi smjele biti irelevantne, ali lako odvlače pažnju prema tehnici slučaja, umjesto da prvo raspravimo njegov istinski, presudan sadržaj. Suština je ovdje političke naravi, gdje se pravom kojekako manipulira u borbi interesnih skupina i pojedinaca oko poluga moći. Naspram potonjih stoji, u krajnjoj liniji, interes čitavog društva, ne jedino akademskih krugova čiji su oni načelno neodvojiv dio.

Taj pak općedruštveni interes ogledat će se u ovom primjeru na zaštiti tuženog studenta, kao i omladinske antifašističke udruge. MAZ je pritisnut da objavi sveučilišni demanti teksta Anje Grgurinović, ali mu povrh toga – u slučaju presuđene krivnje – prijeti i nadoknada sudskih i odvjetničkih troškova tužitelja koji mogu nepredvidivo rasti i u konačnici dovesti u pitanje samo postojanje te nimalo imućne organizacije. Ipak, najbolja pomoć svima ovdje navedenima, od pojedinačnog studenta do najšire društvene zajednice, sastojala bi se u istjerivanju upravnog nadzora sadašnjeg vrha Sveučilišta u Zagrebu do kraja. Razmišljajući o mogućoj cijeni drukčijeg ishoda, nije nam neka velika utjeha saznanje kako u dramatizacije Damira Borasa može povjerovati samo onaj tko mu ionako želi vjerovati zdravo za gotovo, ako se prisjetimo da je i ‘Gospa’ njegova savjetnika ostala do danas najskuplji hrvatski film.

1/2