>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Sustavna korona

Pandemija virusa COVID-19 razotkrila je razmjere štete koju je u razvijenim industrijskim zemljama ostavila višedesetljetna privatizacija i pokazala da su je pojedine vlade spremne iskoristiti za dodatnu implementaciju neoliberalnih mjera koje su dovele do erozije zdravstvenih sustava

Pandemija virusa Covid-19, jednako kao i druge globalne zaraze u prošlosti, najviše je pogodila razvijene industrijske zemlje, a njezin tijek naglasio je ekonomske nejednakosti i razotkrio razmjere štete koju je u nekima od tih zemalja ostavila višedesetljetna privatizacija zdravstvenog sustava. Razotkrio je i potpuni nedostatak solidarnosti zapadnih zemalja, a naročito Evropske unije, ali i pokazao da su neke od tih vlada, iako nesposobne nositi se s javnozdravstvenom krizom, epidemiju itekako spremne iskoristiti za dodatnu implementaciju upravo onih neoliberalnih mjera koje su i dovele do erozije zdravstvenih sustava.

Unatoč tome što je talijanski predstavnik u Evropskoj uniji Maurizio Massari otvorenim pismom zatražio pomoć, na njegov apel nije se odazvala nijedna članica

Nakon Kine, koja je poslije inicijalnog šoka i nesnalaženja poduzela dotad neviđene korake poput izgradnje novih bolnica u roku koji se brojio danima, epidemijom koronavirusa najviše je pogođena Italija, službeno treća najjača ekonomija Evropske unije koja od 1999. godine nije zabilježila ekonomski rast, a u recesiji je praktički cijelo posljednje desetljeće. Iako se talijansko zdravstvo smatra jednim od najboljih, dok je premijer Giuseppe Conte pristup svake osobe zdravstvenoj skrbi nazvao ‘civilizacijskom tekovinom’, u toj zemlji do sredine tjedna koronavirusom je bilo zaraženo više od 30 tisuća ljudi. Umrlo je njih 2500, 700 manje nego u Kini u kojoj je trostruko više zaraženih.

Prema podacima koje je objavila talijanska organizacija Sinistra classe rivoluzione, 30 godina uzastopnih rezova u tamošnjem zdravstvu dovelo je do toga da se ulaganje u taj sektor srozalo na 6,5 posto BDP-a, što je prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) prag ispod kojega država svojim građanima ne može garantirati temeljnu zdravstvenu zaštitu. U periodu između 2009. i 2017. talijanske vlade, bez obzira na njihov ideološki predznak, broj ljudi zaposlenih u zdravstvenom sustavu smanjile su za pet posto, odnosno 46 tisuća radnika, a u deset godina broj kreveta u bolnicama smanjio se za 70 tisuća. Godine 1980., navodi ova organizacija, jedinice intenzivne njege raspolagale su s 992 kreveta na 100 tisuća ljudi, dok taj broj sada iznosi 262, pa se kapaciteti opterete do maksimuma već i u malo jačoj sezoni gripe. Prema podacima Sveučilišta Johns Hopkins, talijanski indeks zdravstvene sigurnosti procijenjen je na 56 od mogućih 100 bodova, a brzina odgovora na pandemiju ocjenom 47.5/100. Stoga ne čudi da su talijanski liječnici već danima prisiljeni provoditi trijaže u kojima se starije osobe, a u Italiji one čine 23 posto populacije, otpisuju bez liječenja, a tijela se gomilaju u bolničkim mrtvačnicama jer su sprovodi zabranjeni.

Talijanska vlada posljednjih se dana služi retorikom kojoj je cilj radnike mobilizirati da se žrtvuju za spas ekonomije, za koji se procjenjuje da će koštati više od 500 milijardi eura. Nepoznato je, međutim, tko će taj spas financirati, s obzirom na to da ni Njemačka danas nije ono što je bila 2008., kada je trebalo spašavati banke i korporacije Grčke, Irske i Portugala, a pritom je od epidemije stradala i ekonomija Kine, zemlje na koju otpada trećina svjetske proizvodnje.

Prije epidemije koronavirusa talijanski liječnici mjesecima su bezuspješno pokušavali ispregovarati kolektivni ugovor, koji im nije ponuđen ni sada, a talijanska vlada zasad se nije odlučila ni za mjeru kojoj je pribjegla Španjolska – nacionalizaciju svih resursa kojima raspolaže privatno zdravstvo u toj zemlji. Talijanska vlada ponudila je mjere za pomoć građanima kao što su privremena suspenzija otplate kredita i režija te mjesečnu financijsku pomoć prekarnim radnicima i onima koji će uslijed krize biti otpušteni. No s druge strane nije zatvorila tvornice niti je radnike opskrbila adekvatnom zaštitom, zbog čega štrajkovi izbijaju u tvornicama automobila, brodogradilištima i lukama.

Unatoč tome što je talijanski predstavnik u Evropskoj uniji Maurizio Massari početkom prošlog tjedna otvorenim pismom zatražio pomoć, precizno navodeći kojim bi se postojećim mehanizmima Unije to moglo realizirati, na njegov apel nije se odazvala nijedna članica, dapače, one koje i raspolažu potrebnom medicinskom opremom zabranile su njezin izvoz. Samo je Kina, iako je i sama tek prebrodila najveću krizu, u Evropu poslala 30 tona zaštitnih maski, reagensa za testove i respiratora. ‘Ovo nije dobar pokazatelj evropske solidarnosti’, komentirao je Massari reakciju EU-a, dok je Matteo Salvini, zamjenik premijera iz desnopopulističke stranke Lega, poručio da je Italija ‘tražila pomoć, a umjesto toga dobila pljusku’.

Salvinijeva izjava ukazuje da bi pandemija mogla rezultirati jačanjem političkih inicijativa kojima bi cilj bila deglobalizacija odnosno fragmentacija globalne ekonomije većim oslanjanjem država na lokalnu proizvodnju i uvođenjem protekcionističkih mjera, daljnjim jačanjem viznih i imigracijskih restrikcija, a shodno tome i većom popularnošću autoritarnih vođa i njihovih nacionalističkih politika.

Za razliku od zapadnih zemalja, primjer koji se u nošenju s krizom naročito izdvaja onaj je Južne Koreje, države u kojoj se već dva tjedna svakodnevno bilježi veći broj oporavljenih nego umrlih

Ekstremni oblik takvog ponašanja demonstrirao je britanski premijer Boris Johnson, koji je šokirao svijet svojom strategijom da se protiv epidemije bori darvinističkim pristupom, puštanjem epidemije da se razbukta kako bi se u narodu stvorio takozvani imunitet krda, stanje u kojemu će zaraza jenjati nakon što se virusom zarazi najmanje 50 posto stanovništva. Britanska vlada zbog toga nije počela provoditi mjere samoizolacije, osim što bi se ljudi stariji od 70 godina trebali zatvoriti u kuće na čak četiri mjeseca. U britanske medije procurio je dokument Agencije za javno zdravstvo iz kojega se vidi da je vlada pomirena s procjenom da ta strategija podrazumijeva i najmanje 300 tisuća umrlih i hospitalizaciju gotovo osam milijuna ljudi, nakon čega je Johnson donekle reterirao, preporučivši ljudima da izbjegavaju masovna okupljanja.

Iako Velika Britanija ima javni sustav zdravstvenog osiguranja NHS, tamo se posljednjih desetak godina intenzivno provodi kampanja kojoj je cilj njegovo rastakanje u korist privatnog zdravstva, uslijed čega se broj kreveta u bolnicama smanjio s 240 tisuća 2000. godine na današnjih 170 tisuća. To je otprilike polovica prosjeka zemalja OECD-a, dok jedinice intenzivnog liječenja imaju oko 4000 kreveta, što je četiri puta manje od Njemačke. Broj kreveta u privatnim bolnicama 2012. godine bio je 11.200, a budući da je sektor privatnog zdravstva u tom periodu porastao za više od 50 posto, procjenjuje se da danas privatne bolnice raspolažu s oko 17 tisuća kreveta. Kada se ti kreveti pridodaju onima u okviru NHS-a, ukupan će se broj povećati za desetak posto, no vlada Velike Britanije nije odlučila privremeno nacionalizirati te resurse, kao što je to učinila Španjolska, već je najavila da će ih unajmiti. Kako javljaju britanski mediji, NHS će za najam 8000 kreveta u privatnim bolnicama trošiti oko 2,4 milijuna funti dnevno, čime će industrija privatnog zdravstva iz proračuna mjesecima izvlačiti enormne profite.

Sjedinjene Države, prema procjeni mnogih stručnjaka, mogle bi doživjeti značajnu krizu iz niza razloga, počevši od onoga da su neki tamošnji mediji ponašanje administracije Donalda Trumpa već usporedili s načinom na koji je sovjetska vlada upravljala nuklearnom katastrofom u Černobilu. Da usporedba nije nategnuta pokazala je i nedavna objava Reutersa da je američka vlada donijela uredbu prema kojoj se informacije o sastancima na temu epidemije proglašavaju klasificiranima, što se u slučajevima javnozdravstvene krize nikada ne radi.

Američki mediji javljaju o posvemašnjem kaosu izazvanom ponajprije činjenicom da 30 milijuna Amerikanaca uopće nema zdravstveno osiguranje pa si ne mogu priuštiti ni testiranje na Covid-19, koje u američkim bolnicama košta 1331 dolar. Usto, radnici s lošim osiguranjem i prekarni radnici, a takvi se također broje desecima milijuna, dodatno su izloženi zarazi jer moraju raditi, dok u SAD-u živi pola milijuna beskućnika, koji su pritom sve stariji i mahom bolesni. U New Yorku je do 12. ožujka bilo testirano manje od 2000 ljudi, a cijela Kalifornija, koja ima 40 milijuna stanovnika, tih je dana raspolagala s tek 8000 testova.

Unatoč tome što su demokrati u Kongresu predložili paket mjera za pomoć građanima, koji uključuje plaćeno bolovanje, doznake za hranu i pomoć nezaposlenima, Trumpova vlada predložila je tek porezne olakšice na premije zdravstvenog osiguranja koje će ići na ruku samo bogatima. Isto tako, ova mjera već se naveliko smatra pripremom za sveobuhvatni napad na socijalno osiguranje, odnosno njegovo ukidanje, nakon što ga se dovede u stanje bankrota.

Do koje mjere ide Trumpov refleks za profitiranjem pokazalo se i kada je nedavno njemačka farmaceutska kompanija CureVac objavila da bi u roku od nekoliko mjeseci mogla razviti cjepivo za Covid-19. Njemački list ‘Welt am Sonntag’ objavio je da je kompanija sa sjedištem u Tübingenu od Trumpa dobila ponudu da za milijardu eura osigura cjepivo ‘samo za Sjedinjene Države’, na što su mu iz kompanije, koja podružnicu ima i u Bostonu, poručili da će cjepivo biti korišteno ‘da se zaštite ljudi cijelog svijeta’.

Posljedice Trumpovog režima ovih dana naročito se prelamaju i na Iranu, gdje je od koronavirusa umrlo više od 850 ljudi. Tamošnja vlada apelirala je kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antonija Guterresa da se ukinu ekonomske sankcije koje je Iranu prošle godine nametnula američka vlada jer zbog njih nisu u mogućnosti trgovati naftom ni adekvatno nabavljati medicinsku opremu.

Za razliku od zapadnih zemalja, primjer koji se u nošenju s krizom naročito izdvaja onaj je Južne Koreje, države u kojoj se već dva tjedna svakodnevno bilježi veći broj oporavljenih nego umrlih. U Južnoj Koreji, koja ima sistem univerzalnog zdravstvenog osiguranja, krivulja zaraze u početku je bila slična onoj Italije, no ta se zemlja odlučila za strategiju što više testiranja, zbog čega nije bilo potrebno provoditi masovne karantene, već samo izolirati zaražene. Od početka epidemije 20. siječnja testirano je 250 tisuća ljudi odnosno 3600 na milijun ljudi, dok je u SAD-u, primjerice, taj omjer pet testiranja na milijun ljudi. Svaka zdravstvena ustanova opskrbljena je testovima, formirano je 50-ak mobilnih timova koji ljude testiraju u njihovim automobilima, čime se onemogućava širenje virusa u bolnicama, a testiranje je besplatno za svakoga s indikacijama, dok je za one bez njih cijena testiranja relativno pristupačnih 135 dolara.

Singapur i Hong Kong, koji imaju univerzalno javno zdravstvo, ali sa značajnim udjelom privatnog sektora, također provode masovno besplatno testiranje, a imaju nijedan odnosno četiri smrtna slučaja. Unatoč tome što statistike potvrđuju djelotvornost ovog pristupa te što je i Svjetska zdravstvena organizacija nedavno izdala preporuku sažetu u formuli ‘testirajte, testirajte i testirajte’, sve zapadne zemlje s velikim brojem zaraženih i dalje tvrde da testiranje velikog broja ljudi nije potrebno.

1/2