>

novosti logo

Kronika Kronika

Svakodnevna bitka

Porodica sa četvero djece samohranog oca iz Karina Donjeg čeka rezultate humanitarne akcije SNV-a: ‘Mi bismo jedino voljeli da se taj krov na kući napravi, da ne bude toliko hladno. Ljetos smo krečili, ali je od vlage sve opet crno na zidu’, kaže Igor Bogunović

Srpsko narodno vijeće pokrenulo je humanitarnu akciju ‘Čitav krov - siguran dom’, radi prikupljanja sredstava za izgradnju krova petočlanoj porodici Bogunović iz Karina Donjeg. Do kraja akcije ostalo je desetak dana.

Dok ovih praznika mnogi uživaju u slobodnim danima ili za bogatim blagdanskim trpezama, atmosfera u domu porodice Bogunović ne razlikuje se od uobičajene. Đuro Bogunović, samohrani otac četvoro malodobne djece, praznične dane provodi zarađujući još koju dnevnicu. Bez stalnog zaposlenja i redovnih primanja, nema baš puno mogućnosti da bira poslove. Zimski period zaustavio je građevinske radove kojima se najčešće bavi. No vrijeme je svinjokolje i sezone grijanja, pa se posla može naći.

- Zima je najgori period za zarađivanje dnevnica. Nema puno ljudi u selima ali ipak nađem gdje mogu pomoći. Ne biram kad je posao u pitanju jer moram misliti na svoju djecu. Treba kupovati hranu, osnovne potrepštine, plaćati račune, a sve to ne može čekati na ljepše vrijeme i sezonske poslove - kaže Đuro.

Nebitno je da li je vani bura, temperatura u minusu, ili je tog dana voljan i sposoban za rad, Bogunovićevo jutro počinje prije šest sati. Dan obično traje dok posao ne bude gotov i leđa ga ne zabole. Na zdravstvene probleme koje teški fizički radovi za sobom ostavljaju, odavno više ne obraća pažnju. Najbitnije da djeca nisu gladna. Pored toga, novi krov na kući i dalje ostaje tek želja.

- Za sve se mogu pobrinuti, ali sakupiti sredstva za izradu krova sam ne mogu. Uvijek bude nešto preče. Djeca idu u školu, svaki dan im nešto treba, pa novac koji zaradim nikako ne mogu planirati za nešto drugo. Nakon vaše priče javljali su se ljudi da pitaju da li je sve ono što ste napisali istina. Neki su skeptični u te humanitarne akcije, drugi nerijetko spremni da osuđuju, dok ima i onih koji su voljni pomoći ali nisu u mogućnosti. Ja svakoga razumijem; takvo je vrijeme došlo da je lakše sumnjati nego vjerovati, a znam i da mnogi teško dolaze do novca koji je svima neophodan. Jedino ne bih volio da ljudi misle da kukam, da se žalim ili da izvrćem neku priču u svoju korist. Neka svatko tko želi da nam pomogne dođe i sam se uvjeri u našu situaciju. Meni ne treba ništa, a lagao bih kada ne bih rekao da je moja jedina želja, pored toga da mi djeca budu zdrava, da podignemo taj krov na kući, da se oslobodimo vlage i buđi u kojoj djeca odrastaju. Sam bih ja to napravio da sam mogao, no životne okolnosti mi nisu baš išle u korist - iskreno će Đuro.

U Karin Donji vratio se zbog brige o bolesnom ocu. Nakon očeve smrti, sa četvoro male djece, Đuru je napustila supruga i otišla u Srbiju. Brigu o djeci i njihovom odrastanju sam je preuzeo i ni jednog trenutka zbog toga nije zažalio - naprotiv. Trudi se da od njih stvori dobre, čestite i vrijedne ljude koji će prije svega, znati da cijene i poštuju najosnovnije životne vrijednosti. Sve je to očito kod najstarijeg Igora (15), mlađeg Nikole (14), Lidije (12) pa do najmlađeg Mateja (11). Iako je vrijeme školskog raspusta i njihovi vršnjaci uživaju, četvoro Bogunovića za to nemaju vremena. Njihov radni dan traje sve dok se otac ne vrati kući. Posla oko životinja i u kući uvijek ima, a olakšica je to što ih u dogovoru dijele i obavljaju.

- Ja sam ustao prije pola sedam, kad je tata već otišao na posao. Sada nam se ovce janje pa ih treba ranije obići, nahraniti, pustiti na ispašu. Ni kokoši ne vole da budu dugo zatvorene pa i njih treba pustiti, male svinje nahraniti, vidjeti da ne ostanu bez vode. Donosim i drva za vatru da se kuća što prije zagrije - objašnjava početak svog dana Igor. Ni mlađih troje nisu mnogo kasnije ustali. Oni su se pobrinuli za spremanje doručka i namještanje kreveta, dok je Nikolin red bio za pranje suđa. Igor će, kaže Nikola, počistiti dvorište, a Lidija kuću, dok je najmlađi Matej zadužen za održavanje vatre. ‘Nije meni teško oprati suđe, sad je moj red. Imaju i oni drugih obaveza’ - kaže dječak pomalo sramežljivo.

U njihovom domu sve odiše skromnošću, ali i radošću koja je osjetna čak bez okićenog novogodišnjeg drvceta i svjetlucavih ukrasa. Uz poslove nastoje da se zabavljaju, šale jedni na račun drugih, dječjom dovitljivošću ispunjavaju svaki slobodan trenutak. Na to što su sami u kraju, nemaju komšije i nikog od vršnjaka blizu, već su odavno navikli. Za Božić će, kažu, biti bolje jer će ih otac voditi u crkvu, a biće zajedno i za porodičnim ručkom.

- Nismo ove godine kitili bor, ali smo Igor i ja skupili oko dvjesta kuna ljetos kad smo radili u selu, pa ćemo otići kupiti ukrase do Božića, ako tata bude imao vremena. Tata neće kupovati ćurku ove godine, ima jagnjetine u kući pa će to ispeći za ručak. Bit će baš lijepo, uveče ćemo ići u crkvu da palimo Badnjak, a sutradan biti svi zajedno na ručku – raduje se Nikola. Skromne su i njihove želje. Svako ponaosob, glasno izgovara najbitniju - krov na kući, kupatilo u kojem će se moći okupati, da im pritom boja s plafona ne otpada.

- Mi bismo jedino voljeli da se taj krov na kući napravi, da ne bude toliko hladno. Ljetos smo to krečili, ali je sada od vlage i kondenzacije sve opet crno na zidu. Ako napravimo krov mogli bi jednog dana u potkrovlju izgraditi dvije sobe pa da više ne spavamo svi u jednoj. Kupatilo nema izolacije i jako je hladno. Juče, dok se Nikola kupao, sve je otpadalo sa plafona njemu po glavi - u ime svih kaže Igor.

Možda imaju i druge želje, kako priliči njihovim godinama, ali ni jedne sekunde o njima ne pričaju. Srećni su što imaju društvenu igru ‘Monopol’, pa njome upotpunjavaju zajednička druženja. Sretni su što će za Božić imati zajednički ručak sa ocem, sretni jer nisu opterećeni svim drugim stvarima koje bi im možda pričinjavale samo prolazni trenutak sreće i zadovoljstva.

1/6