>

novosti logo

Svakog gosta bez ispita je dosta

Hinjena zabrinutost i dvosmisleni poziv šibensko-kninskog pravaša: Florijan Žižić je zatražio od predstavnika SDSS-a i dožupanice Anje Šimprage da jasno, glasno i u roku odmah polože ispit iz lojalnosti, odnosno kažu što misle o oslobađanju Šešelja

Kada se priča, svašta se kaže – rekao je otac verbalne akrobatike i neprikosnoveni prvak u toj disciplini, Miroslav Ćiro Blažević. Što se, međutim, kaže kada se priča, a pritom misli nešto sasvim drugo, pokazao je Florijan Žižić, predsjednik Hrvatske stranke prava Ante Starčević u Šibensko-kninskoj županiji i član Predsjedništva te trenutno najjače pravaške političke organizacije.

Mlađahni Žižić zatražio je od predstavnika SDSS-a u županijskoj Skupštini i dožupanice Anje Šimprage da jasno, glasno i u roku odmah kažu što misle o oslobađanju Vojislava Šešelja u Hagu: ‘Povodom skandalozne haške oslobađajuće presude četničkom vojvodi (kako se on voli nazivati) Vojislavu Šešelju, a još skandaloznijim i opasnim izjavama kako je ideja Velike Srbije besmrtna, o okupiranoj Srpskoj Krajini, te nepriznavanju Republike Hrvatske – kao stanovnik Šibensko-kninske županije i vijećnik u Županijskoj skupštini Šibensko-kninske županije javno upućujem poziv dožupanici iz redova srpske nacionalne manjine gđi. Anji Šimpragi te vijećnicima SDSS-a u Skupštini Šibensko-kninske županije da se očituju o izjavama dotičnog Vojvode. Gospodo, Vi ste politički predstavnici srpske nacionalne manjine i građani ove županije i Republike Hrvatske kojih prema popisu birača ima preko 12.000 u Šibensko-kninskoj županiji. Zašto šutite i kakvu poruku svojom šutnjom šaljete nama, ostalim građanima… Zbog suživota i napretka naše županije i domovine, zašto se ne distancirate od takvih izjava i javno ne kažete da je taj projekt Velike Srbije gotov i da više nikom nikad neće pasti na pamet osvajanje granica Virovitica-Karlovac-Karlobag, te provedba zločina od Vukovara, Škabrnje, Voćina, Đeletovaca, Lovasa, Knina pa sve do Dubrovnika, uz nemjerljive ljudske i materijalne gubitke u Hrvatskoj i BiH…’

Prije godinu i nešto dana, sedmog siječnja 2015., Žižić je, zajedno s predstavnicima HDZ-a, HČSP-a, HSS-a i HRAST-a, birače u zavičaju pozvao da na predsjedničkim izborima glasaju za Kolindu Grabar-Kitarović. Nije tada, kao ni prije ni kasnije, čišćim pravašima od njegovih uputio poziv da se očituju o projektu Velike Mađarske, niti je članstvu i Glavnom stanu poručio: ‘Gospodo, Vi ste građani ove županije i Republike Hrvatske. Zašto šutite i kakvu poruku svojom šutnjom šaljete nama, ostalim građanima… Zbog suživota i napretka naše županije i domovine, zašto se ne distancirate od takvih izjava i javno ne kažete da je taj projekt gotov i da više nikom nikad neće pasti na pamet osvajanje Međimurja…’

Naime, HČSP je, baš kada je Žižić prvi put dobio predsjednički mandat u Županijskom vijeću HSP-a AS, dakle 2012., u Zagrebu planirao organizirati nešto što su nazvali internacionalni skup nacionalista – uh, koliko plitak čovjek treba biti da smisli takav oskimoron – ali je Ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo šetkanje onih što u uredima i spavaćim sobama, umjesto slika i postera, na zidovima drže karte velikih, preko tuđih kostiju uvećanih domovina.

‘Oni koji u svojim programima, a takvi su najavljeni, pozivaju na rušenje hrvatskog ustavnog poretka, na grabež dijelova hrvatskog teritorija, takvi u Hrvatsku mogu doći kao turisti, ali kao politički protivnici ne mogu doći’, rekao je tadašnji premijer Zoran Milanović, obrazlažući odluku ministra policije Ranka Ostojića da, pored ostalih, predstavnicima Jobika, mađarske nacionalističke stranke, silom zabrani grupno paradiranje po Zagrebu, glavnom gradu države čije dijelove teritorija smatraju svojim, ali, eto, već neko vrijeme privremeno okupiranim.

Čak ni svim hrvatskim pravašima u svih sto pedeset devet takvih stranaka ne treba objašnjavati kako između Velike Mađarske i Velike Srbije nema nikakve suštinske razlike i da su obje danas moguće koliko i pripajanje Donjeg Miholjca Japanu, te da je ono što ih razlikuje pozicija njihovih organiziranih zagovornika: Jobik je, naime, za sada daleko bolje pozicioniran u Mađarskoj nego Šešeljeva Srpska radikalna stranka u Srbiji. No njene predstavnike nitko, ali nitko, dakle ni Anja Šimpraga i SDSS-ovi zastupnici u Šibeniku, nikad nije zvao u goste, dok Žižićevi partneri na predsjedničkim izborima delegaciju Jobika jesu!

Da bi se o nečijoj neprincipijelnosti sudilo, taj je mora demonstrirati, što Florijan Žižić, ako ćemo pravo, uopće nije učinio. On je tek ispao nespretan u pokušaju da skandaloznu presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iskoristi za održavanje kontinuiteta u svojoj i stranačkoj politici, koju je, prije nego što je otišla, definirala pravaška majka Ruža Tomašić. Ona je, da se podsjetimo, sve nehrvate, plus Hrvate izvan njenih mjera pripadnosti i lojalnosti, nazvala gostima. Žižić, istina, nije, upravo suprotno, ali tu je riječ tek o verbalnoj pirotehnici kojom se loše prikriva stvarni doživljaj pripadnika srpske manjine.

Za hrvatske desničare, radikalne koliko i one na apaurinima, ovdašnji su Srbi zapravo otpad iz Srbije koji, kada se već usudio tu nekako zadržati, ima da na dnevnoj bazi polaže ispite o lojalnosti i iznosi sudove o zbivanjima i pojavama u zemlji koja im, prema Žižiću, nije inozemstvo. Može, u prijevodu, Anja Šimpraga stotinu puta biti članica parlamentarne stranke u Hrvatskoj, obnašati funkciju u izvršnoj vlasti na dijelu hrvatskog teritorija, ma može i zaplesati uz jauke Marka Perkovića, ona će za njegov i svaki drugi HSP ostati Srpkinja, dakle osoba s obavezom da svakih šest sati, neovisno o jelu, izrazi stav podudaran, naravno, s pravaškim, uz naročito isticanje u komentiranju i osudi bilo čega što ima veze s državom koja joj je, suštinski i formalno, isto što i Florijanu Žižiću recimo Bosna i Hercegovina: ništa više osim susjedstva u koje može s hrvatskom osobnom iskaznicom i gdje naručivanje kapućina ne podrazumijeva korištenje usluga prevoditelja. Nije, međutim i uzgred rečeno, zabilježeno kako je netko od Žižića, samo zato što je Hrvat, zatražio da izrazi nedvosmislen, kritički stav o spektakularnom zagrebačkom dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, bivšeg visokog dužnosnika pokojne paradržave Herceg-Bosne.

Hinjena zabrinutost i dvosmisleni poziv mlađahnog šibensko-kninskog pravaša su, zapravo, samo način izražavanja sumnje u mogućnost da, eto, ipak, čudom, ima tu nekih Srba koji ne snivaju granicu Karlobag – Karlovac – Virovitica, samo što o tome ne govore. A to je, je li, već razlog za uzbunu čak i kada oni što šute svakodnevno rade sve suprotno od onoga o čemu lupeta četnički vojvoda s one strane granice i daleko iza ruba svake pameti.

1/1