>

novosti logo

Društvo Društvo

Sve čvrsto pretvara se u dim

Rastko Močnik, Boris Buden i Stipe Ćurković za Novosti govore o ‘Komunističkom manifestu’, jednom od najutjecajnijih političkih tekstova u povijesti, prema kojemu je neposredni cilj komunista ‘formiranje proletarijata u klasu’, što je zadatak jednako aktualan danas kao što je bio i 1848.

Ove godine slavimo 170. obljetnicu objave ‘Komunističkog manifesta’ Marxa i Engelsa. U originalnoj verziji, štampanoj najprije na njemačkom jeziku u Londonu 1848., naslov je bio ‘Manifest komunističke partije’, a pod tim su ga imenom izdavale i institucije u povijesnim socijalizmima, pa i našem. Tim povodom razgovarali smo sa sociologom Rastkom Močnikom, publicistom i kulturnim teoretičarom Borisom Budenom i članom Centra za radničke studije Stipom Ćurkovićem.

Kako je bilo moguće da ‘čitaoci Manifesta’, pritom mislim na političku i teorijsku ljevicu u Jugoslaviji, nisu bili spremni da se suoče s kapitalističkom ofenzivom u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća? – puta se Močnik

‘Komunistički manifest nije samo vjerojatno najčitaniji Marxov tekst, nego i jedan od najutjecajnijih političkih tekstova u povijesti. Za mnoge je i jedini Marxov tekst koji će ikad pročitati, i kao takav se često tretira kao sažet prikaz Marxove teorije ‘kao takve”, započinje Ćurković. Podsjeća da je tek nakon egzila iz Njemačke, mnogo godina kasnije u Londonu Marx u ‘Kapitalu’ razvio svoju kritiku političke ekonomije, pa treba biti oprezan pri čitanju ‘Manifesta’ kao teksta reprezentativnog za njegovu teoriju. Zato je Michael Heinrich, poznavatelj etapa Marxovog teorijskog razvoja, ‘Manifest’ nazvao ‘više rezultatom genijalne intuicije nego iscrpnog znanstvenog poznavanja materije’. Ima još Marxovih djela, naročito onih iz ‘srednje faze’ posvećenih historizaciji, u kojima je kompleksnost epistemološke pozicije razrađena bolje no u ‘Manifestu’. ‘Jedno od bitnih ograničenja tog pamfleta sastoji se u tome što se tu govori o načinu proizvodnje kao nečemu što u svim društvima izaziva jednake posljedice’, kaže Močnik, ‘dok neproblematiziranim ostaje problem društvenih formacija.’ Zbog toga izgleda kao da kapitalizam proizvodi jednake posljedice ma gdje se u svijetu i u ma kojem historijskom kontekstu pojavio.

Marshall Berman, možda i najutjecajniji komentator Manifesta u njegovoj recentnijoj recepciji, u njemu vidi zgusnut i retorički ingeniozan prikaz dijalektičke teorije modernizacije’, kaže Ćurković, no na djelu je prividni oksimoron. Pa najprije podsjeća na poznate progresističke stavove: ‘Kapital razara i revolucionira sve tradicionalne i zastarjele društvene odnose, prekoračuje sve geografske granice, nadilazi sva ograničenja i katapultira čovječanstvo u budućnost, ali to čini podređujući sve imperativu vlastite oplodnje, stvarajući u procesu svijet po vlastitoj mjeri. No time je ujedno pokrenuo proces koji stvara klasu koja će, kao homogen subjekt povijesti, taj proces modernizacije dovršiti – nadilaženjem kapitalizma samoga. Taj proročanski, teleološki aspekt uvelike je zaslužan za politički utjecaj Manifesta na generacije i generacije čitatelja, pogotovo u radničkom pokretu.’ Ali to nije sve, jer se u nastavku Berman pita nudi li Marx teorijski uvjerljiv razlog ‘zašto bi dinamika kreativne destrukcije, koju je kao prvi identificirao kao definirajuću značajku kapitalizma, njegovo permanentno stvaranje i razaranje društvenih odnosa, nužno morala stati s formiranjem proletarijata kao povijesnog subjekta ili s uspostavom socijalističkih društava’. I dalje: ‘Ne bi li bilo sasvim u skladu sa slikom neobuzdanog kapitalističkog dinamizma koju Marx daje u Manifestu da te subjekte i oblike društva sam ponovno razori, u sljedećem ciklusu svojih historijskih metamorfoza?’

Marx i Engels pisali su za ponižene, izrabljivane, prezrene ljude svoga vremena, ne za akademsku elitu. Tek kada ih ponovno budu čitali sankiloti i proleteri našeg vremena, moći ćemo reći da Manifest opet ima svoju publiku – kaže Buden

A baš se to dogodilo povijesnim socijalizmima, pa i našem. Močnik se pita: ‘Kako je bilo moguće da ‘čitaoci Manifesta’, a pritom mislim na političku i teorijsku ljevicu u Jugoslaviji, nisu bili spremni da se suoče s kapitalističkom ofenzivom u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća?’ Ako Berman, na kojega se referira i Buden, piše 1982., u kontekstu doba Reagana i Thatcher, skleroze realsocijalizama i kopnjenja nada koje su 1968. i dekolonizacijski val revolucija bile pokrenule, on nije jedini utjecajni tumač koji je ‘Manifestu’ atestirao važne teorijske nedostatke. ‘Za Heinricha’, vraća se svom omiljenom autoru Ćurković, ‘teorija fetišizma u Kapitalu ujedno je radikalna revizija slike transparentnosti kapitalističkih društvenih odnosa kao odnosa eksploatacije, kako to Manifest sugerira i na tome temelji patos neminovnosti revolucionarnog nadilaženja tih odnosa. Ellen Meiksins Wood je kritizirala historijski prikaz uspona kapitalizma u Manifestu, ali i ona, unatoč tom i drugim kritičkim prigovorima, Manifestu atestira ‘genijalnost’, i to ne samo zbog gotovo nevjerojatne prognostičke preciznosti u opisu procesa koji danas nazivamo globalizacijom.’

‘Mislim da se problem današnje aktualnosti Manifesta, kao i drugih Marxovih spisa, poglavito Kapitala, ne može razriješiti na razini egzegeze, dakle novim čitanjem koje bi bilo prilagođeno suvremenom kontekstu, konkretno neoliberalnom kapitalizmu u razdoblju njegove globalizacije’, kaže Boris Buden. On podsjeća kako je interes za sva Marxova djela nakon početka novog ciklusa krize 2008., koja je potresla same temelje civilizacije, ponovno sve veći. Doista, gledamo li nova izdanja ‘Manifesta’ u nas, ona su sva centrirana u to vrijeme od prije desetak godina. Jedina je iznimka zagrebačko izdanje Arkzina iz 1998., povodom 150. godišnjice. Njega se posredno prisjeća Buden: ‘Marshall Berman, autor slavnog djela o modernizmu koje za naslov ima jednu Marxovu frazu iz Manifesta, ‘All that is solid melts into air’ – ili u prijevodu Moše Pijade koji sam ja redigirao u Arkzinovom izdanju Manifesta povodom 150. godišnjice, ‘Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim’ – tvrdio je da je padom komunizma Marx zapravo oslobođen zloupotrebe kroz koju su njegova djela prošla u razdoblju realnog socijalizma. Ali za koga je to on oslobođen? Za intelektualce svijeta, odgovara Berman u svom predgovoru Penguinovom izdanju Manifesta iz 2011.’ Jer ‘kaos u kojem danas živimo, gotovo neposredna opasnost izbijanja svjetskog nuklearnog sukoba, katastrofični izgledi globalnog zatopljenja, raspad geopolitičkog sistema zasnovanog na principu suverenosti, ono što je najgore, potpuna odsutnost novih ideja koje bi mogle parirati ovim izazovima, sve to motivira ljude da ponovno posegnu za Marxovom kritikom kapitalizma.’ ‘Marx se danas čita’, ponavlja Buden, ‘više no što je itko mogao zamisliti prije četvrt stoljeća. Drugo je pitanje tko ga čita.’ Podsjeća da je još prije krize, krajem 1990-ih, ‘New Yorker’ pisao o ‘Wall Streetu punom studijskih grupa koje čitaju Marxove spise kako bi shvatili i sintetizirali ideje koje su od odlučne važnosti za njihov posao, ideje kao što su globalizacija, nejednakost, politička korupcija, modernizacija, porast bijede u svijetu, tehnološki progres itd. U financijskom srcu globalnog kapitalizma Marx je bio ‘veliki mislilac budućnosti”.

S druge strane, Močnik optužuje nedovoljni konceptualni aparat ‘Manifesta’ za ni manje ni više nego trivijalizaciju konflikta između socijalističkog procesa koji je postojao s jedne strane i mogućnosti regresije, pada natrag u kapitalizam s druge, što je bila realna situacija našeg sloma socijalizma. To, naravno, ne znači da je Jugoslavija propala samo zato jer su njezini rukovodioci previše vjerovali u optimizam ‘Manifesta’ i ireverzibilnost jednom povijesno dosegnutog nivoa socijalističke revolucije. No da je izvjesna ‘opuštenost’ postojala u situaciji kada je nije smjelo biti, pa i to što činjenice tzv. pretvorbe i privatizacije tek naknadno shvaćamo kao okretanje kotača povijesti unazad (što nas još uvijek ne mobilizira da stvorimo kritičnu masu koja bi zaustavila i preokrenula te procese koji nisu završeni), govori kako nismo ne samo ‘dobro čitali’, već ni dovoljno nadograđivali klasike. Inače bismo, ne samo kao pojedinci već i kao institucionalizirano društvo, vidjeli da se proturječja koja proizvodi jedan tip socijalističke industrijalizacije i jednostavne robne proizvodnje u poljoprivredi neće sama i po nekom automatizmu razrješavati socijalistički.

Buden spominje anegdotu o ocu njemačko-američkog teoretičara međunarodnih odnosa Hansa Morgenthaua, koji je početkom 20. stoljeća bio liječnik u radničkom kvartu bavarskoga grada Coburga, gdje često nije mogao pomoći rudarima koji su masovno umirali od tuberkuloze: ‘Takvi bi ga često zamolili, pred smrt, da im donese Manifest. Njihova zadnja želja bila je da budu pokopani s tim slavnim Marxovim i Engelsovim djelom. Umjesto s Biblijom, naravno.’ A kakvo je stanje danas, ne samo u nas nego širom svijeta? ‘Znamo, obični ljudi na posljednji počinak ponovno radije uzimaju sa sobom svete Biblije, Kurane, Tore, nacionalne zastave i grbove ili pak ordinarni posttruth trash.’ Buden podsjeća da Marx i Engels ‘nisu adresirali intelektualce, a pogotovo ne akademske elite, čak ni onda kada je riječ o njihovim teorijski najzahtjevnijim djelima – sve se to čitalo i raspravljalo ‘u pokretu’, kako u smislu radničkog pokreta u kojem su radničke mase nastupale zajedno sa svojim organskim intelektualcima – Rosa Luxemburg je napisala ‘Akumulaciju kapitala’, dakle svoj kritički komentar Marxova Kapitala na temelju svojih predavanja koja nije održavala na nekom od elitnih sveučilišta, nego u radničkim školama – tako i u smislu povijesnog kretanja ili, bolje, kretanja same povijesti kojoj Marxova i Engelsova djela, kao i njihovi čitatelji nisu bili suputnici nego avangarda.’ Na istu temu Ćurković kaže: ‘Ne radi se samo o tome niti se smisao današnje lektire Manifesta može u potpunosti svesti na nostalgičnu evokaciju izgubljene ‘strukture osjećaja’ (Raymond Williams) jednog neusporedivo optimističnijeg i ofenzivnijeg trenutka u povijesti ljevice. Magnetizam Manifesta, bez kojega bi njegova apsolutno iznimna povijest recepcije bila teško zamisliva, zasigurno proizlazi i iz njegovih specifičnosti (i) kao literarnog teksta. Riječima Marshalla Bermana, ‘pored svega ostalog što jest, Manifest je i prvo veliko modernističko umjetničko djelo’.’

Buden je skeptičan spram fenomena ‘povratka Marxu’ u mlađih generacija na Zapadu, spram toga što je socijalizam u SAD-u popularniji no ikad prije, a globalna intelektualna elita čita marksizam: ‘Nisam siguran da je to po sebi nešto pozitivno po Marxove ideje i po svijet u krizi. U Manifestu, jasnije nego bilo gdje drugdje, oni adresiraju ‘proletere svih zemalja’. Pisali su za ponižene, izrabljivane, porobljene, prezrene ljude svoga vremena, ne za akademsku elitu. Tek kada ih ponovno budu čitali sankiloti i proleteri našeg vremena, moći ćemo reći da Manifest opet ima svoju publiku.’

No ako se ne radi samo o čitalačkoj publici, jedna od tema ‘Manifesta’ su i tada novi historijski akteri, čijoj institucionalizaciji je ovaj pamflet, uostalom, i posvećen. Naime, komunisti. U drugom poglavlju ‘Proleteri i komunisti’ Marx i Engels pišu: ‘Komunisti nisu neka posebna radnička stranka nasuprot drugim radničkim strankama.’ Ovu rečenicu Močnik tumači na sljedeći način: ‘Antikapitalistički pokret ulazi na svjetsku scenu kao od početka pluralistički. Komunisti nisu posebna partija. Oni su aktivni u pluralnim oblicima novih antikapitalističkih pokreta.’ Egzegeza poznatog odlomka ide dalje: ‘Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa čitavog proletarijata.’ ‘Interes proletarijata u cjelini’, kaže Močnik, ‘nije samorazumljiv. U svojoj spontanosti, konkretne historijske borbe su partikularističke i ne nužno na crti interesa ‘čitavog proletarijata’.’ Prednost komunista u odnosu nad ostalom masom proletarijata samo je u tome što oni imaju uvid u uvjete, razvoj i opće rezultate proleterskog pokreta. ‘Do tog razumijevanja došli su teorijskim radom!’ kaže Močnik. Rečenicu kako u nacionalnim borbama u različitim zemljama komunisti ‘ističu i zastupaju zajedničke, od nacionalnosti neovisne interese proletarijata kao cjeline’, trebamo tumačiti kao pojavu da u posebnim nacionalnim borbama ‘zajednički interes proletarijata kao cjeline’ često nije u prvom planu. Komunisti su tu korektiv, jer proleterski pokret može biti samo internacionalan, a revolucionarni globalan. Dakle, ‘na različitim stupnjevima razvoja kroz koji prolazi borba između proletarijata i buržoazije (oni) stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta’. Iako se posebne borbe radnika, sa svojom specifičnom vremenitošću, ne mogu sinkronizirati, nužno je da se te posebne borbe organiziraju u ‘interesu pokreta kao cjeline’. ‘Neposredni cilj komunista je (…) formiranje proletarijata u klasu’, piše u ‘Manifestu’. U svojoj svakodnevnoj egzistenciji radni ljudi ne čine klasu. Zato je formiranje proletarijata u klasu politički nalog i postignuće, nužno da bi se klasna borba permanentno reproducirala. ‘Zadatak komunista jednako je aktualan danas kao što je bio i 1848. godine’, zaključuje Močnik.

1/4