>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Svetac putnik preko Jezera

Naravno da sam morao iskoristiti priliku da vidim i onoga koji je najviše puta prešao preko leda velikog jezera. Taj putnik, u načelu, putuje samo kad se cijelo jezero zaledi. On putuje samo u jednom pravcu, kad dođe na drugu obalu ostane onamo do sljedećeg potpunog zaleđivanja, do sljedeće Seegfrörne, odnosno Seegfrörni

I ranije sam ih sretao, a najviše sam ih sreo ove jeseni, ljude, koji su prije 55 godina hodili preko zaleđenog Bodenskog jezera. Budući da uveče više boravim u Konstanzu nego u Kreuzlingenu, sreo sam takvih pješaka više među Nijemcima nego među Švajcarcima. Oni s kojima ovih dana razgovaram, tada su bili djeca, a danas se i najšutljiviji među njima raspričaju kad im spomenem to ‘hodanje po vodi’. Sjećanje na taj led je svakome nepotrošivo. Neki su prehodali od Konstanza do Münsterlingena, neki od Romanshorna do Friedrichshafena, poneko je prešao preko onoga dijela koje se zove Überlinger See, poneko preko Rajne, stotinjak metara iz Gottliebena do rita na njemačkoj strani. Upoznao sam i poneke koji su uz kraće pohode preko leda između njemačkih ili švajcarskih obalnih mjesta, učestvovali i u najčuvenijem pješačenju, onome od Hagnaua do Münsterlingena i natrag, ili od Münsterlingena do Hagnaua i nazad. Preko Bodenskog jezera se februara 1963. išlo pješice, neki su preko leda išli u Austriju, neki u Njemačku, neki opet odande u Švajcarsku. Sačuvane su školske odredbe o izvođenju učenika na kraća ili duža pješačenja po debelom ledu. Trase su bile različite, većinom domaće, ali je bilo i međudržavnih: Romanshorn-Friedrichshafen, Bregenz – Rorschach, išlo se na sličugama, sankama, skijama, biciklima, kočijama, volujskim zapregama. Neki su vidjeli da je preko leda išao auto, a dvoje se sjećaju i Georga Stärra, kako jaše na kobili i predvodi procesiju.

Naravno da sam morao iskoristiti priliku da vidim i onoga koji je najviše puta prešao preko leda velikog jezera. Taj je u Münsterlingenu, u onome dijelu nekadašnjeg benediktinskog samostana koji nije pretvoren u psihijatrijsku kliniku. Taj dio se zove Crkva svetog Remigija i u njoj se može vidjeti lik onoga koji je najviše puta preko leda dolazio do druge obale Bodenskog jezera. Do danas mu se to desilo po četiri puta odavde do onamo i toliko puta odande ovamo. Zapravo mu se desilo pet puta, peti put je bio drukčiji nego ona četiri, to će biti objašnjeno. Svih pet, to jest svih deset puta njegova je trasa bila samo od Münsterlingena na švajcarskoj obali do Hagnaua na njemačkoj, ili od Hagnaua do Münsterlingena. Mjerači daljine kažu da je to rastojanje od osam kilometara. Taj putnik, u načelu, putuje samo kad se cijelo jezero zaledi. On putuje samo u jednom pravcu, kad dođe na drugu obalu ostane onamo do sljedećeg potpunog zaleđivanja, do sljedeće Seegfrörne, odnosno Seegfrörni, to su njemački i švajcarski lokalizmi za pojavu. Kad se sljedeći veliki led sklopi nad jezerom, on krene na drugu obalu, pa ondje proboravi do sljedećega leda. Taj putnik nije običan čovjek, on je za mnoge hrišćane svetac. Ime mu je Ioannes Baptista, u našem jeziku Ivan ili Jovan Krstitelj.

To je nenavadan putnik, od drveta je, načinjen u starogotskom stilu. Poprsje, tamnocrvena svetačka košulja, lijepa glava, crna duga kosa. Stoji na postolju, iza velikih željeznih vrata koja su i velika rešetka. Šipke rešetke nisu guste, ne ometaju gledanje biste, možeš slikati do mile volje, ali putnika ne možeš dodirnuti, ničija ruka nije toliko dugačka.

Prvi put je na put preko leda iz Münsterlingena za Hagnau pošao 17. februara 1573. Čija je to ideja bila, još nije jednoznačno utvrđeno. Odlučeno je da na onoj obali ostane do sljedeće Seegfrörni ili Seegfrörne. (Te dvije riječi se mogu danas naći na spomen-pločama pred crkvom, postavljenim 2013, povodom pedesete godišnjice posljednjeg velikog leda. Na jednoj stoji: 50 Jahr Seegfrörni Jubiläum Bodensee, a tri metra dalje na drugoj: Seegfrörne 12. Februar 1963 Der Reiter über den Bodensee GEORG STÄRR Fischbach, kurzivi moji). Na postolju poprsja stoji: ‘Ovaj kip je godine 1573, februara 17, kad je Bodensko jezero bilo zaleđeno, prenijet iz Münsterlingena u Hagnau i bio izložen u gradskoj kući. Nakon 100 godina, kad se jezero opet zaledilo, bio je opet donijet ovdje. Godine 1796, u vrijeme Francuskog rata, bio je povučen i renoviran rukom F. X. Faivera.’

Jasno je da je kip najprije sa švajcarske obale preko leda nošen na njemačku. To je bilo 1573, 1695, 1830. i 1963. godine. Peti put je išao lađom, 2013, u znak obilježavanja jubileja. Vratio se brže no ikad, nakon što je samo godinu dana u mjestu Hagnau bio dio izložbe posvećene pedesetoj godišnjici od velikog leda preko kojega je na nosiljci odande bio dopremljen u Münsterlingen. Švajcarski list Tagblatt od 10. februara 2014. objavljuje kako se sveti Johannes vratio kući.

Jesu li golema ljudska uzbuđenost i žudnja da se hodi zaleđenim Bodenskim jezerom povezani sa onim prizorom u Evangeliju po Mateju, kad Isus iza ponoći hodi po valovima Genezaretskog jezera, a učenici, kad ga u daljini spaze, vrisnu da je to utvara? Poznato je da u Genezaretsko jezero uvire rijeka Jordan, pa onda iz njega ističe i teče dalje do ušća u Mrtvo more. Poznato je, isto tako, da u Bodensko jezero uvire velika rijeka Rajna, pa onda iz njega ističe i teče u daleko Sjeverno more. Prema crkvenim i gradskim arhivima za svakog velikog leda hrlilo je na Jezero mnoštvo ljudi, hodilo mu preko leda, a oni nemoćni da hodaju po ledu ostajali su ledu na rubovima. Za svake Seegfrörne ili Seegfrörni prapovezanost čovjeka s vodom punila je obalne kafane, mamila odrasle i djecu, muško i žensko, izvrtala naopako i postavljala naoposleno životne oblike i običajnost. U zimu 1326. na zaleđenom jezeru u Konstanzu ljudi su se, ako dobro razumijem zapis jednoga hroničara, takmičili u bacanju kamena s ramena. Iz jedne druge hronike saznaje se da se sa današnje švajcarske obale preko jezerskog leda dovozilo na kolima drva za grijanje i prodavalo u alemanskom gradu Überlingenu. Prema hronikama, Bodensko jezero je u hiljadu godina bilo zaleđeno 35 puta.

Pri tome valja imati na umu da je potpuna zaleđenost bila mnogo rjeđa nego djelomična. Gustav Schwab, autor čuvene balade o jahaču s Bodenskog jezera, kazuje kako ne treba vjerovati baš svakoj hronici, jer neke rado pretjeruju. Zna se da su za totalnog leda po jezeru godine 1573. gladni vukovi rastrgli mnogo ljudi, a mnogi su se smrzli. Zaleđeno Bodenskog jezero imalo je uvijek svoga putnika na konju. Ako je biblijski hod po vodi pokretao smrtnike ljude da hode po ledu, onda je jahanje na konju ljudska nadogradnja toga hoda, nešto kao gađanje jabuke strijelom sa zemlje i isto to ali sa konja u trku. (Neko bi rekao da je nekako takva i razlika između govora u prozi i u stihu). Prvo spominjanje takvog podviga je iz godine 1573, kad je pismonoša Andreas Egglisperger iz Enisheima projahao dvaput preko Rajne te potom i preko Zelleresee, koje je jedan dio Donjeg jezera, te je stigao u Überlingen, a s njega i s konja mu kapao je znoj. Još ranije, februara 1435, dvojica jahača su na konjima preko leda stigla u Überlingen. Iste zime je jedan neimenovani izmjerio da ledeni put od Arbona do Langenargena ima dužinu od 6323 koraka. To je zima u kojoj su galebovi i divlje patke bježeći od leda zalazili u grad Konstanz te grabili hranu od pitomih pataka. Dnevno je i po četiri hiljade jezerskih ptica upadalo u gradska dvorišta. Godine 1695. jezero je bilo zaleđeno preko mjesec dana i za to vrijeme se preko njega pješačilo, vuklo i vozilo. Ostao je zapis da je upravitelj škole u mjestu Altnau izveo svoje učenike na pješačenje po ledu do Langenargena, gdje im je grof od Oetingena priredio ručak.

Slike ozeble sirotinje ponavljaju se u svjedočenjima hroničara. Preko leda se na kolima i na saonicama razvozi i drvo za prodaju, ali i ono koje će biti poklonjeno sirotinji. Nesrećâ je, prema tim arhivarima, na samom ledu, bilo mnogo manje no što ih je moglo biti. U jednom zapisu stoji da je led 1830. godine odnio svega tri života, i to zato što su nastradali bili svojeglavi i nisu slušali upozorenja. Ovdašnji religiozni svijet vjeruje da ljude pri njihovu hodu preko leda štiti statua Ivana Krstitelja od Galilejskog mora, sveca koji je za hrišćane simbol najave potonjega časa, a za muslimane onaj koji suzama gradi most između džehennema i dženneta, to jest između pakla i raja.

1/2