U kišno nedjeljno prijepodne 23. travnja godine 2017. Hrvatska se u Jasenovcu definitivno, jednom za svagda i nepovratno predstavila svijetu kao ono što, zahvaljujući aktualnoj vlasti, nažalost, jest: bijeda notorne povijesne laži, zaogrnuta prozirnim plaštem glumljenoga dostojanstva. Te je nedjelje, naime, država održala službenu komemoraciju kojom se podsjeća na tragičan pokušaj proboja velike skupine zatočenika iz ustaškog koncentracionog logora u Jasenovcu u proljeće posljednje ratne godine, one 1945. Naglašavamo država, jer osim njezinih predstavnika, uključujući i one koji su, uz ostalo, poznati i po posjetu grobu ustaškog poglavnika u Madridu, jedva da je podno spomenika, ‘Kamenog cvijeta’ Bogdana Bogdanovića, nekoga još bilo. Više se ljudi skupi na zagrebačkom groblju kada umre ili netko mlad ili netko čiji potomci imaju razgranata prijateljstva i poznanstva. No ovdje, pod olovnim nebom tmastih oblaka bili su, uz rijetke izuzetke, samo ‘svoji sa svojima’, smrknutih lica koja nisu odavala ni tugu, ni sućut, nego neskrivenu ljutnju. Ljutnju zbog toga što su ostali na brisanom prostoru, što su, usprkos protokolarnom okviru i pratećoj vojnoj ceremoniji, ipak ostali sami. Sami i ogoljeni, tako da su cijela Hrvatska, ali i cijela Evropa, pa i cijeli svijet mogli vidjeti kolika je vrijednost zaklinjanja aktualnih vlasti u antifašizam (na primjer pri posjetu Izraelu ili pri susretu s posebnim američkim izaslanikom za holokaust).
Drugu godinu zaredom Jasenovac je zorni pokazatelj koliko tragične, toliko i opasne podijeljenosti hrvatskoga društva. Drugu godinu zaredom službenu komemoraciju, zbog sve izraženije fašizacije zemlje, bojkotiraju Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće i židovske udruge. No izraz ‘podijeljenost’ sugerirao bi da je otprilike pola na jednoj strani, a pola na drugoj, što nije točno. Ne, Jasenovac s gotovo nepreglednom povorkom na ‘neslužbenoj komemoraciji’ (kako neće propustiti naglasiti neki mediji) u subotu i s hrpicom dužnosnika na službenoj komemoraciji u nedjelju svjedoči o tome da vlast, ma koliko se upirala dokazati svoj legitimitet proizašao iz izbornih rezultata, nema na svojoj strani većinu. Ni slučajno! Tzv. lijeva opcija pomogla je sadašnjoj ekipi u preuzimanju Markovog trga kada je tadašnji čelnik vodeće stranke, navodno lijeve orijentacije, uoči izbora kao poslovičnog zeca iz rukava izvukao djeda ustašu, pa onda još jednoga rođaka ustašu, u uzaludnom pokušaju da pridobije dio desnih glasova. Izgubio je glasove svojih tradicionalnih pristaša, a time i izbore, pa posljedično i vodeću funkciju u stranci. Na vlast su opet (a oni upravljaju Hrvatskom uvjerljivo najveći broj godina njezinoga neovisnog života, to se nikada ne smije zaboraviti) došli pristaše ‘hrvatske lisnice u hrvatskom džepu’ i ‘hrvatske puške na hrvatskom ramenu’. Što su nam lisnice bezdušno ispraznili (nekima, doduše, nisu), što su naše banke prodali strancima, naše tvrtke ili uništili ili također dali u strane ruke, a vojsku pretvorili u pomoćnu postrojbu vojnoga saveza kojim drmaju Sjedinjene Države, o tome sada nećemo. Ali hoćemo o tome da je ta vlast i u ovom i u proteklom mandatu širom otvorila vrata povijesnom revizionizmu, nacionalnoj, odnosno vjerskoj netoleranciji i neskrivenoj mržnji koja naprosto kulja na sve strane (pa i onda ili pogotovo onda kada se raspravlja o jeziku).
I ta vlast ima obraza tvrditi i građanima Hrvatske i Evropi (koja ipak još nije posve u rukama desnice) i svijetu kako poštuje antifašističku borbu i odaje počast žrtvama fašizma, pri čemu se naoko spretno, ali zapravo jadno i bijedno, uporno kao žrtve guraju u prvi plan Židovi (koji su to nesporno i bili: zahvaljujući ustašama pobijeno je 75 posto Židova koji su do 1941. živjeli u Hrvatskoj), samo da bi se zamaglila, a ako je ikako moguće i prešutjela činjenica da su ustaše sustavno ubijali i Srbe u Hrvatskoj. I javno se na velika zvona najavljuje obračun s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, što prevedeno na svakodnevni jezik znači obračun s antifašizmom, ali, što je još važnije, obračun do potpunog zatiranja sa sjećanjem kako na antifašističku borbu i komuniste koji su je poveli, tako i na državu uspostavljenu nakon pobjede 1945. Zato su porušene tisuće spomenika, skinute spomen-ploče (poput one na zgradi ustaške policije i mučilišta i stratišta brojnih ilegalaca na teškom mukom ponovno uspostavljenom Trgu žrtava fašizma u Zagrebu), zato nam se smiješi budućnost očišćena u svim porama i od samoga spomena na čovjeka koji je bio na čelu Narodnooslobodilačke borbe, ali i poslijeratne federacije, kojega će na svim kontinentima i dalje pamtiti kao izvanrednoga gerilskog vojskovođu i jednog od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća.
A kada ‘novi hrvatski čovjek’, modeliran po volji i ukusu one šačice što se službeno okupila u Jasenovcu, iskorači u svijet, suočit će se s činjenicom da taj svijet o njegovoj zemlji ne misli ništa pozitivno (ako uopće i zna da postoji), ali da ima saznanja o notornim povijesnim činjenicama o kojima on pojma neće imati. Saznanja na primjer o tome kako su ustaše na vlast u Hrvatskoj doveli talijanski fašizam i njemački nacizam (a ne hrvatski narod!); kako je ‘Za dom – spremni’ bio samo i jedino pozdrav u vrijeme ustaške vladavine (nikakav stari hrvatski pozdrav); kako su ustaše od samog dolaska na vlast počeli s progonom, uključujući i fizičke likvidacije, Srba, Židova, Roma i, naravno, onih Hrvata koji se s njima nisu slagali; kako je njihov režim slao vojsku kao topovsko meso na istočnu frontu; kako je prepustio Italiji najveći dio obale i otoka; kako je, osim u jasenovačkom kompleksu, zatvarao, mrcvario, iznurivao i ubijao nepodobne (druge i drugačije) u još šezdesetak logora koji su trajali od nekoliko mjeseci do nekoliko godina; kako je, na kraju, besmisleno i bespotrebno produljio Drugi svjetski rat u Evropi za gotovo dva tjedna, stvarajući odbijanjem predaje i povlačenjem pod borbom prema Austriji preduvjete za ono što će se dogoditi nakon konačne predaje kod Bleiburga (a što nitko ne negira, niti opravdava, za razliku od povijesnih revizionista koji uporno nastoje negirati postojanje ustaških logora smrti ili barem smanjiti broj njihovih žrtava, uz tvrdnju da su u njih zatvarani samo ‘neprijatelji države’, na primjer djeca koja su tek prohodala). Sve to ‘novi hrvatski čovjek’, proizvod hrvatskog obrazovnog sustava i medijskog što zaglupljivanja što otvorenog laganja – neće znati. I čudom će se čuditi i pitati što taj svijet ima protiv njegove domovine, najljepše na svijetu. Neće, jadan, shvatiti da nitko u svijetu nema ništa protiv Hrvatske, ali da mnogi imaju u najmanju ruku veliku rezervu prema Hrvatskoj ovakvoj kakva jest: dvoličnoj, licemjernoj, više nego sklonoj koketiranju s neoustaštvom, otvorenoj za povijesni revizionizam najprizemnije vrste (npr. Jasenovac kao ‘komunistički logor smrti nakon 1945.’).
Na službenoj komemoraciji što ju je svakome kome je doista stalo do Hrvatske bilo teško gledati – nakon one impresivne, ali neslužbene – uz desetak stranih ambasadora vijenac je položila i kći jednoga ubijenog logoraša. Dok je truba svirala mirozov, ta je žena podigla desnu ruku na vojnički pozdrav. Ali podigla je i uz sljepoočnicu prislonila stisnutu šaku – pozdrav partizana. Rekla je sve što treba reći. I Hrvatskoj, i Evropi, i svijetu.
