>

novosti logo

Društvo Društvo

Tamo gdje počinju bajke

Jamie Vardy i Claudio Ranieri pravi su junaci za bajku. Prvi klasični engleski huligan iz industrijskog predgrađa, u najboljim godinama za alkoholičara, drugi pak blagi, tihi učitelj u najboljim godinama za penzionera, prvi bez golova, drugi bez posla, u jesen svojih uzaludnih karijera pokušavaju pronaći razlog da nastave. Studeni je 2014. Prije samo godinu i pol dana…

Svaki je sretan završetak priče isti, rekao bi Lav Nikolajevič, a svaki nesretan kraj drugačiji i nesretan na svoj način. I to bi otprilike bila najsažetija razlika između bajke i života. Ono što je u priči iz života uzbudljiv zaplet i neočekivan rasplet, u bajci je uzbudljiv i neočekivan početak. Bajka počinje tamo gdje završava život.

Lako je napisati sretan završetak. Recimo: seoski centarfor malog gubitničkog drugoligaša bez ijedne titule i ijedne zvijezde, s trenerskim veteranom koji nikad u životu nije bio prvak ničega, na kraju kao najbolji igrač i strijelac osvoji najskuplju svjetsku ligu i napravi najveću senzaciju u povijesti nogometa. Ništa lakše. Takvih su sretnih završetaka puni dječji snovi, psihijatrijski notesi i kante za smeće u provincijskim kladionicama. I svaki je isti. Cijela je tajna dobre bajke stoga u njenom početku.

Gdje onda početi ovu?

Recimo, u Pireju, prije samo godinu i pol dana, onoga sumornog studenog 2014. kad su Grci igrali utakmicu četvrtog kola kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo. Selektor Grčke bio je Claudio Ranieri, umorni šezdesettrogodišnji stručnjak iz Rima koji je izgledao kao dobroćudni učitelj likovnog pred penziju. U tridesetogodišnjoj karijeri taj je mirni čovjek vodio pola talijanske lige, uključujući velikane Juventus, Inter i Romu, pa još i Valenciju i Atlético Madrid, i Monaco i Chelsea, i za sve te godine, u cijelom svom životu, osvojio samo dva jebena kupa. Zvali su ga kraljem drugih liga: kao igrač i trener čak je šest puta bio prvak druge lige, a dva puta – s Cagliarijem i Palermom – bogami i treće.

Lako je napisati sretan završetak. Recimo: seoski centarfor malog gubitničkog drugoligaša bez ijedne titule i ijedne zvijezde, s trenerskim veteranom koji nikad u životu nije bio prvak ničega, na kraju kao najbolji igrač i strijelac osvoji najskuplju svjetsku ligu i napravi najveću senzaciju u povijesti nogometa

Taj je, eto, precijenjeni i isluženi drugoligaški trener pao na pamet genijima iz Grčkog nogometnog saveza da ih povede na Europsko prvenstvo i ponovi onaj historijski uspjeh iz 2004., kad je stari Otto Rehhagel s malom, ratničkom Grčkom postao prvak Europe, pa odjahao u penziju i legendu. Ranieri je, razumljivo, odmah pristao: Grčka se činila kao dobar izbor za nekoga tko želi napraviti nešto veliko pred penziju.

A onda je tihi vječni luzer – tko bi se tome nadao? – kvalifikacije započeo s dva uzastopna poraza kod kuće, pa te sumorne novembarske večeri u Pireju dodao i treći. I to od ribolovnog društva iz Farskih Otoka, veselih bodula koji trinaest godina nikoga nisu dobili u gostima i kojima su kladionice prije utakmice razrezale šanse 1:21. Ni najstariji kladioničari nikad na listiću nisu vidjeli koeficijent 21: s obzirom na to da je Grčka tada bila 18., a Farski Otoci 187. na Fifinoj ljestvici, to se računa kao službeno najveća egzaktno izmjerena senzacija u povijesti svjetskog nogometa.

Od osramoćenog Ranierija, kojemu su bijesni Grci iz nekog razloga već ujutro uručili otkaz – osmi njegov uzastopni otkaz u posljednjih četrnaest godina! – u cijeloj su se Europi tih dana jadnije osjećali valjda još samo Jamie Vardy i njegov Leicester City, što se toga proljeća nakon dugih deset godina tavorenja u ‘Ranierijevoj zoni’, engleskoj drugoj ligi, konačno bio vratio u Premiership, čvrsto odlučivši da tamo ostane.

Lisice iz Leicestera u svih su svojih sto trideset godina osvojile samo tri jebena Liga kupa, i zvali su ih kraljevima druge lige: čak sedam puta bile su prvaci druge lige, a jednom bogami i treće. A takvi klubovi ne kupuju luksuznu robu, već solidne napadače iz zonskih liga i zvijezde pred starosnu mirovinu. Leicester je tako iz Italije doveo 34-godišnjeg Estebana Cambiassa Cuchua, živu legendu Intera i Argentine, da hrani loptama Jamieja Vardyja, posve nepoznatog, malo starijeg i problematičnog, ali solidnog 28-godišnjeg centarfora kojega su dvije godine ranije doveli iz dobrovoljnog nogometnog društva Fleetwood Town za milijun eura, što je bio najveći novac koji je itko ikada dao za nekog igrača pete lige.

Taj je, eto, precijenjeni i isluženi petoligaški napadač pao na pamet genijima iz uprave drugoligaškog Leicestera, da klub učini stabilnim prvoligašem. A ovaj je onda – tko bi se tome nadao? – poput svakog provincijskog kretena kad upadne u lovu, počeo spavati po pubovima i pijan dolaziti na treninge. Prvu sezonu okončao je s cijela četiri gola na računu, klub je završio šesti na tablici druge lige, navijači su ga cipelarili na društvenim mrežama, i na koncu je odlučio prekinuti mučenje i ostaviti se nogometa. Trener Nigel Pearson nagovorio ga je tada da ostavi alkohol i pokuša još jednom, i izgledalo je načas da je dobro ispalo. Ušli su u Premiership, kupili Cambiassa i usnuli hrabar san: ostati u prvoj ligi.

San, naravno, nije dugo trajao. Nakon mizerne dvije pobjede u prvih četrnaest utakmica sezone – započete šokantnom eliminacijom iz Liga kupa na svom Filbert Wayu, od četvrtoligaša Shrewsbury Towna – i puna dva mjeseca bez postignutog gola, Leicester City te je sumorne novembarske večeri izgubio i kod Queen’s Park Rangersa, te se konačno, nakon tri mjeseca očajničkog batrganja, probudio na samom mračnom, vlažnom dnu ljestvice. A Jamie Vardy? Zabio je do tada cijeli jedan gol: čak je i penzioner Cambiasso zabio dva.

Vardy i Ranieri, eto, pravi su junaci za bajku. Prvi klasični engleski huligan iz industrijskog predgrađa, u najboljim godinama za alkoholičara, drugi pak blagi, tihi učitelj u najboljim godinama za penzionera, prvi bez golova, drugi bez posla, u jesen svojih uzaludnih karijera pokušavaju pronaći neki razlog da nastave. To bi, recimo, bio dobar početak bajke. Studeni je 2014. Prije samo godinu i pol dana.

A još bajka stigne započeti četiri-pet mjeseci kasnije, tužnog proljeća 2015., kad je izmučeni Leicester – što se od onog sumornog studenog nikad više nije pomaknuo s dna tablice – nakon osam utakmica bez pobjede u 29. kolu pao i kod Tottenhama. Lisicama nije pomogao ni prvi Vardyjev gol nakon punih pola godine – tek drugi u sezoni! – pa su travanj dočekale golemih sedam bodova daleko od zone spasa i svega devet utakmica daleko od povratka u drugu ligu. To je dakle bilo to. Nitko nikad u povijesti engleske prve lige nije se izvukao sa samo četiri pobjede i 19 bodova u dvadeset devet kola, mjesec i pol prije kraja prvenstva.

Tužno je proljeće 2015. dolje južno prolazio i nezaposleni Claudio Ranieri, o kojemu se baš tog travnja francuska štampa raspisala kao o novom treneru Olympiquea iz Marseillesa, gdje je Marcelo Bielsa najavio odlazak. Zaiskrila je nakratko nada dobroćudnog starog učitelja, da izbriše nekako sramotu Farskih Otoka, ali u Marseillesu su između prekaljenog talijanskog stručnjaka, bivšeg trenera Chelsea, Juvea i Intera, i mladog, neiskusnog Bielsinog pomoćnika Francka Passija, na koncu – posve razumljivo – izabrali ovog drugog. Ako ništa drugo, Ranieri barem nije dotakao dno: od onih Farskih Otoka – što će ga, sad je to izvjesno, pratiti do kraja života – nitko nikad u povijesti nogometa nije pao niže.

Dobar je i to početak: travanj je 2015., prije samo godinu dana, a Ranieri u svojoj šezdeset trećoj godini, i Vardy u dvadeset devetoj, vrte filmove svojih uzaludnih karijera i pokušavaju otkriti kad je točno sve krenulo po kurcu.

Moglo je to biti, recimo, pet godina ranije, u proljeće 2010. Bila je to dobra sezona – Ranieri je vodio Romu i par tjedana pred kraj prvenstva imao je sve: plasirao se u finale kupa i do posljednjeg kola vodio bitku za prvu Rominu titulu nakon one slavne Batistutine prije deset godina, a onda i prvenstvo i kup u posljednje dvije utakmice izgubio od Cambiassova Intera i Joséa Mourinha, koji ga je potom ismijavao po talijanskim novinama, zato što je igrače pred finale kupa motivirao puštajući im ‘Gladijatora’. Dobro, to je možda bila kretenska ideja, ali nije on pisao scenarij po kojemu će Crowe na kraju filma umrijeti dok cijela arena plače, a Lisa Gerrard uz violine pjeva ‘Now we are free’.

Kad nije uspio ni tada, tako blizu, devedeset minuta do slave, bilo je jasno da neće nikad. Danas, dok u rukama drži uljudnu zahvalu od Marseillesa, jasno mu je da je tada već trebao shvatiti kako ta igra nije za njega. Jednostavno, nije on te građe, ničeg ‘specijalnog’ u njemu nema, nije Claudio ni gladijator, a kamoli Ja, Klaudije, ne zna zabavljati publiku, ne zna pritiskati suce, ne zna vikati na igrače: on te stvari prepušta Russellu Croweu.

Subota je, 4. aprila 2015. godine. Uskršnja subota. Da je Talijan Ranieri tada bio u Leicesterovoj svlačionici, možda bi ih motivirao Gibsonovom ‘Pasijom’ i uskrsnućem Isusa Krista. A možda bi ih podsjetio i na onu drevnu talijansku: ‘Quattro aprilanti, quaranta di duranti’. Ta stara meteorološka poslovica nikad nije zajebala stvar

Morate shvatiti Claudija Ranierija. Raditi u rodnom gradu i trenirati klub za koji navija cijeli svoj život, bilo je više nego što se usuđivao sanjati. Nije, jebiga, više imao četrdeset godina, da sanja Ligu prvaka. Odavno se pomirio s tim da nije ni, štajaznam, Otto Rehhagel, koji je toga ljeta, nakon one povijesne titule s Grčkom, otputovao i na Mundijal. Nema, jebiga, Grčke za Ranierija. Dobro, ispostavit će se kasnije da ima, ali tek nakon što ga potjeraju i iz Rome, i iz Intera, i iz Monaca.

Jamie Vardy pak tog je proljeća 2010. bio u dvadeset četvrtoj, ne dakle baš u zoru mladosti: radio je u tvornici karbonskih vlakana u predgrađu Sheffielda i za trideset funti tjedno igrao za lokalni Stocksbridge Park Steels, nešto kao Čelik iz Zenice, samo u južnoj diviziji North Premier League – što bi bila, samo trenutak da izračunam, osma engleska liga – zajebavši čak i probu za Crewe Alexandru. Onda je, na kraju jedne od dugih, sivih sezona pod dimnjacima čeličane, došla petnaest hiljada funti teška ponuda od Halifax Towna.

Morate shvatiti Jamieja Vardyja. Samo par godina ranije, osuđen zbog jedne pijane tučnjave, igrao je pod uvjetnom kaznom, s elektronskom narukvicom za praćenje, i morao se javljati policiji svakog dana u šest poslijepodne, zbog čega je redovito izlazio iz igre u 60. minuti, kako bi stigao u policijsku stanicu u Stocksbridgeu: petnaest somova funti takvom je tipu bilo petnaest puta više nego što se usuđivao sanjati. Nije, jebiga, više imao šesnaest godina, pa da sanja titulu prvaka. Odavno se pomirio s tim da nije on, štajaznam, Esteban Cambiasso, koji je tog proljeća 2010. – kad je Vardy, eto, radio u tvornici i igrao osmu ligu – s Interom uzeo kup, prvenstvo i Ligu prvaka.

Pa ipak, kad danas, u svlačionici Leicester Cityja – devet kola prije kraja sezone i povratka u drugu ligu – razmišlja o tom vremenu, možda se onomad umjesto Halifaxa trebao malo više potruditi na probi u Creweu. Ashley Westwood, recimo: nije on ništa bolji od Jamieja, pa je iz Crewea kasnije otišao u Aston Villu za dva milijuna funti. Em dva milijuna, em Villa, velik i ozbiljan klub. Koji će, za razliku od Lisica, ostati u Premiershipu. Leicester, jebiga, jest groblje slonova, od onih luzerskih klubova u kojima završavaju isluženi centarfori, ali oni u takve potkraj karijere dolaze iz milanskog Intera, a ne, jebiga, iz Fleetwood Towna.

To je, rekoh, dobar početak za bajku: travanj je 2015. – prije samo godinu dana! – a Claudio Ranieri duboko u šezdeset i četvrtoj, karijere potrošene u drugim ligama, i Jamie Vardy duboko u dvadeset devetoj, karijere potrošene u petim i osmim ligama, tupo pilje u oglase za posao na menadžerskim portalima i razmišljaju je li možda moglo drugačije. Ranieri u svojoj kući u gradiću Formellu kraj Rima – gdje se nakon one grčke tragedije skriva od svijeta već evo šest mjeseci – a Vardy u svlačionici pred utakmicu protiv West Hama, na dnu sedam bodova duboke provalije iz koje se nitko nikad u povijesti engleske prve lige izvukao nije.

Subota je dakle, 4. aprila 2015. godine. Uskršnja subota. Da je Talijan Ranieri tada bio u Leicesterovoj svlačionici, možda bi ih motivirao Gibsonovom ‘Pasijom’ i uskrsnućem Isusa Krista. A možda bi ih podsjetio i na onu drevnu talijansku, koja se gledajući u nebo kazuje svakog 4. aprila: ‘Quattro aprilanti, quaranta di duranti.’ Što hoće reći, kakvo vrijeme bude na 4. aprila, bit će i sljedećih četrdeset dana.

Nikad – znamo mi u Dalmaciji – ta stara meteorološka poslovica nije zajebala stvar. Nije ni tada. Dobri, stari Esteban Cambiasso s dvadeset metara ga je zakucao za 1:0, a Andy King četiri minute prije kraja za 2:1, prvu pobjedu nakon deset utakmica i početak povratka nezabilježenog u ljetopisima engleskog nogometa. Sigurno vođen iskusnim Cambiassom, otpisan, pokopan i već prežaljen Leicester u sljedećih je četrdeset dana, quaranta di duranti, nanizao šest pobjeda, pa četrdesetog dana kod Sunderlanda odigrao 0:0 i kolo prije kraja osigurao opstanak. A onda u posljednjem kolu, u slatkoj osveti za onaj novembarski poraz koji ih je bio spustio na dno tablice, razbio Queen’s Park sa 5:1.

Što se dogodilo na tu uskršnju subotu, što se događalo u tih četrdeset dana prošle godine, nitko živ do danas ne zna. Ima ih što kažu da je to bilo upravo biblijsko čudo: nije li i otpisan, pokopan i već prežaljen Isus uskrsnuo iz mrtvih, pa četrdesetog dana na Maslinskoj gori uzašao na nebo? Bajke počinju tamo gdje završava život: čuda se događaju samo u Bibliji i nogometu.

Najzad, svaki je sretan završetak isti, a ovo je bio jedan takav: Leicester City, koji je samo mjesec i pol ranije bio bez ikakve šanse, čudesno je na koncu ostao u Premiershipu. Dobro, nikad neće biti prvaci – opstali su bez titule stotinu trideset godina, pa će izdržati valjda još sto – ali nije sve u titulama i novcu. Huligan Jamie Vardy, recimo – koji je još prije koju godinu pijan pod uvjetnom igrao osmu ligu, a još prekjučer ozbiljno razmišljao da se ostavi nogometa i posveti pivu – na kraju te mahnite sezone dobio je kćer i poziv za reprezentaciju, pa toga lipnja, u svojoj dvadeset devetoj, debitirao za englesku reprezentaciju. To je bajka, jebeš pare, titule, Chelsea i oba Manchestera.

Svaki je sretan završetak isti, a ovo je bio jedan takav: Leicester City, koji je samo mjesec i pol ranije bio bez ikakve šanse, čudesno je na koncu ostao u Premiershipu. Dobro, nikad neće biti prvaci – opstali su bez titule stotinu trideset godina, pa će izdržati valjda još sto – ali nije sve u titulama i novcu

A Claudio Ranieri? I njegova ima sretan završetak. Istog je tog lipnja reprezentacija Grčke – što je nakon Ranierija angažirala Urugvajca Sergija Markariana – u kvalifikacijama za Euro sa 1:2 senzacionalno i drugi put izgubila od farskih veseljaka, i Ranieri je konačno dočekao pravdu. Farski Otoci, koji u cijeloj svojoj povijesti imaju samo osam pobjeda, sada su europskog prvaka iz 2004. pobijedili dva puta u pola godine, svijet se smijao grčkim luzerima, i nepravedno osuđeni Talijan napokon je mogao izaći iz svoje kuće u Formellu, praćen violinama, Lisom Gerrard i ‘We are free now’. Bio je slobodan čovjek.

Tako, rekoh, završavaju bajke, svaki je kraj isti, Jamie onda u svome dvorcu živi sretno do kraja života, Leicester City do kraja života sretno živi u Premier League, a Claudio u zalazak sunca negdje na grčkom moru jedri u penziju. Nikad, međutim, niste saznali što se događa nakon završetka bajke, nikad niste pročitali što je bilo sutradan, u jutro poslije onog ružičastog zalaska, kad počinje stvarni život. A život počinje tamo gdje završavaju bajke.

Ova, recimo, nije potrajala ni mjesec dana: trojica igrača Leicestera uskoro su na društvenim mrežama podijelila video u kojemu na Tajlandu vrijeđaju neke kurve, detonirao je lijep skandal, jer je jedan od njih bio sin trenera Pearsona, ovaj je, jasno, podnio ostavku i već do kraja lipnja klub se našao bez trenera. U igri za Pearsonovu zamjenu našli su se veliki Guus Hiddink i sâm Cuchu Cambiasso, ljubimac Filbert Waya kojega su navijači na kraju okrunili za igrača godine. I koga su u Leicesteru na kraju izabrali?

Claudija Ranierija!

Taj je, eto, precijenjeni i isluženi drugoligaški trener pao na pamet genijima iz uprave Leicester Cityja, da ih povede kroz luksuznu džunglu Premier League i ponovi historijski uspjeh iz prethodne sezone, kad su čudesno osigurali opstanak. Bila je to kombinacija snova – sto trideset godina star klub i šezdeset četiri godine star trener koji su zajedno osvojili ukupno nijednu titulu, klub koji je za to vrijeme sedam puta bio prvak druge lige, s trenerom koji je drugu ligu osvajao šest puta. Jednostavno, druga liga bila je zapisana.

Navijači su prijetili da će zapaliti stadion, a komentatori u nevjerici vrtjeli glavama. ‘Nevjerojatno kako ta stara trenerska imena stalno dobivaju poslove!’ prokomentirao je Gary Lineker, legenda Leicestera. ‘Neshvatljivo je da je nakon onoga u Grčkoj dobio priliku u Premiershipu’, složio se Harry Redknapp, a zaprepaštenje nije krio ni ozbiljni ‘The Guardian’: ‘Ako je Lisicama trebao nice guy, Ranieri je odličan izbor, ali njima treba trener za opstanak u ligi.’

Općoj zajebanciji pridružili su se i kladioničari, koji su se zabavljali šansama da Leicester sljedeće godine osvoji titulu, pa ih razrezali na 1:5000. Bilo je dva puta vjerojatnije da će Kim Kardashian postati predsjednica Sjedinjenih Država, a kraljica Elizabeta imala je čak pet puta veće šanse da joj božićni singl bude broj jedan na top-listama, nego da Leicester s Ranierijem bude prvak.

Ili, ako je Ranieriju tako bilo lakše, izgledi da s Grčkom izgubi od Farskih Otoka bili su onomad dvjesto pedeset puta veći nego da sada s Leicesterom osvoji prvenstvo. Što bi – da je ovo bajka – bila službeno najveća izmjerena senzacija u cjelokupnoj povijesti sporta.

A Jamie Vardy? Deset dana kasnije provincijski je huligan u nekoj kockarnici snimljen kako pijan vrijeđa nekog Japanca, pa mu je klub plaću dao u humanitarne svrhe, a njega poslao na tečaj za razvijanje svijesti o različitostima.

Leicesterova je bajka, eto, na kraju i dobro potrajala. Najpametniji je na kraju ispao iskusni, mudri Esteban Cambiasso. Prošao je on već sve to u Interu, kad je dobri luzer Ranieri onomad preuzeo klub, koji od tog trenutka do dana današnjeg više nije uzeo nijedan jedini trofej. Cambiassu je bilo već trideset pet, i nije mu padalo na pamet da još jednu sezonu potroši u Leicesteru. ‘I’m too old for this shit’, rekao je slavni Argentinac, pa početkom ljeta – brzo će točno godinu dana – pokupio stvari i otišao u Olympiakos.

Grčka je, jebiga, dobar izbor za one što pred penziju žele napraviti nešto stvarno veliko.

1/4