>

novosti logo

Tortura u ime demokracije

Hoće li objavljivanje izvještaja Kongresa išta promijeniti? Teško. Demokracija će ostati talac torture koja se provodi u njezino ime i navodno zato da bi je se zaštitilo

Američki je Kongres napokon i službeno objavio ono što se znalo godinama. Objavio je izvještaj o tome kako su američke tajne službe podvrgavale mučenjima (kažu brutalnijima no što se mislilo, odnosno pretpostavljalo) osumnjičene za sudjelovanje u međunarodnom terorizmu ili za pomaganje toga terorizma. Objavio je i potvrdio nešto što je također godinama bilo javna tajna (mada do sada nepotvrđena), naime da su u nizu zemalja postojali tajni zatvori CIA-e u kojima su se mučenjima iznuđivala priznanja od uhićenih. U međuvremenu, bivši poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski priznao je da je u njegovoj zemlji postojao (da li samo jedan?) takav zatvor, s time da se pokušao oprati tvrdnjom kako su mu Amerikanci rekli da oni koje tamu ispituju daju iskaze svojom slobodnom voljom i da pojma nije imao kakve metode američki ‘istražitelji’ primjenjuju u ispitivanju. S razlogom se može pretpostaviti kako će i neki drugi (da li i kada i u Hrvatskoj?) nevoljko priznati kako su velikom savezniku – zapravo patronu – s onu strane Atlantika dali na raspolaganje teritorije svojih suverenih (?) država i prostore za posve ilegalno ispitivanje zatočenika, uz primjenu metoda što nemaju ni najmanje veze s vladavinom prava, svojstvenom demokratskim državama (ili bi barem tako trebalo biti).

Klupko se počelo odmatati, mada se sasvim sigurno nikada neće do kraja odmotati. Oni koji su stajali iza programa mučenja, jer sve je bilo vrlo studiozno pripremljeno i organizirano, i danas su previše moćni a da bi im netko, bilo tko, mogao stati na kraj. Govori o tome i činjenica da kongresni izvještaj obuhvaća nekoliko tisuća stranica, od kojih je objavljeno oko pet stotina, i to redigiranih. Nigdje nema imena nijednog mučitelja, nigdje se nikome ne pripisuje odgovornost za nešto, što zemlja koja se voli predstavljati kao šampion borbe za ljudska prava u svijetu nikako ne bi smjela činiti. Dapače, primjetan je napor, koliko god patetičan bio, da se sramotni izvještaj propagandno iskoristi kao dokaz jakosti američke demokracije. Bivši je predsjednik George W. Bush, koji je prema riječima svojega potpredsjednika Dicka Cheneyja i odobrio cijeli program ‘unaprijeđenih metoda ispitivanja’, pohitao da mučitelje proglasi patriotima. Aktualni potpredsjednik Joe Biden retorički je upitao postoji li ijedna država svijeta koja bi tako otvoreno progovorila o svojim slabostima i pogreškama. I to nas dovodi do srži problema koji se prelama u nebrojenim raspravama o metodama tzv. demokratskih i nedvojbeno autoritarnih režima.

Kao prvo, svako dovođenje na istu razinu nedozvoljenih metoda što se primjenjuju ‘tu’ i ‘tamo’, što ih prakticiramo ‘mi’ i što su ih rabili ‘oni’, proglašava se nedopustivim, nečuvenim i sramotnim. Jer ne može se demokraciju ni u čemu uspoređivati s diktaturom. U teoriji doista i ne može, ali vratimo se praksi. Zamislite samo, na primjer, koja bi se graja digla kada bi se netko drznuo reći kako je ono što su radili operativci (agenti s dozvolom da ubiju, da se poslužimo jamesbondovskim rječnikom) jugoslavenske Službe državne sigurnosti jednako onome što su radili agenti američke CIA-e koji su širom svijeta likvidirali ljude, smatrane nepoćudnima i opasnima sa stanovišta SAD-a, odnosno američke politike? Ili, da stvar osuvremenimo, kako bi se gledalo na izjednačavanje ubojstava tajnih službi nekadašnjih socijalističkih zemalja (npr. kišobranima otrovanih vršaka) s likvidacijama što ih Sjedinjene Države bespilotnim letjelicama kompjutorskom preciznošću i kao u računalnim igricama provode širom Bliskog i Srednjeg istoka i u Africi? I u jednom i u drugom slučaju režimi, preciznije njihove tajne službe, nekoga bi proglasili legitimnim ciljem, odredili da bude likvidiran i – likvidirali ga. Bez ikakvog suda, bez optužnice, samo na osnovi saznanja (ili sumnji) o tome što radi i zaključka da je takva djelatnost opasna za zemlju koja bi likvidatore (bilo ljude, bilo bespilotne letjelice) poslala u akciju.

No ako se netko naivan ipak ohrabri povući takvu usporedbu, dočekat će da – pored ‘opravdanog’ gnjeva zastupnika demokracije – bude suočen i s njihovim ključnim argumentom: ali u demokraciji se barem o tome može govoriti, pa i objaviti parlamentarni izvještaj, kao što je sada slučaj u SAD-u, dok se u diktaturama tako nešto ne smije ni spomenuti. Točno, to jest razlika, ali je li ta razlika zaista bitna i ključna? Jesu li muke onih koji su bili podvrgnuti mučenju sada manje, kada je to što im se dogodilo i javno potvrđeno? Jesu li civili ubijeni u napadima bespilotnih letjelica na ‘legitimne ciljeve’ (terorističke vođe) manje mrtvi ako se o tome javno govori? Jesu li zemlje koje su priznale (ili će tek priznati) da su ustupale svoj teritorij za tajne zatvore u kojima se mučilo metodama kojih se ne bi postidjele ni neke zloglasne tajne službe iz ne tako davne prošlosti postale više demokratske samo zato što je to sada i javno potvrđeno? Na sva ova pitanja odgovor je – ne! Nije, naime, riječ o tome smije li se o nečemu govoriti (Hyde Park demokracija: neka svatko govori što hoće, a ‘mi’ ćemo ionako napraviti što smo naumili), riječ je o tome što se i kako radi, riječ je o metodama, o tajnosti rada, o sakrivanju istine, o pretvaranju, u krajnju ruku, demokracije u taoca torture koja se provodi u njezino ime i navodno zato da bi je se zaštitilo.

Postavimo stvari na njihovo mjesto. Teroristički napadi na nebodere Trgovinskog centra u New Yorku poslužili su za do tada neviđeno i nezamislivo zadiranje u sferu privatnosti, ne samo sumnjivih nego (afera NSU to nepobitno potvrđuje) i svih, od političkih lidera saveznika do običnih građana širom svijeta. Sjedinjene Države nikada nisu istinski bile zainteresirane za stvaranje međunarodne koalicije za borbu protiv terorizma, koliko god da je ona objektivno potrebna. No bile su itekako zainteresirane za to da tu borbu iskoriste kako bi se dobrom dijelu svijeta nametnule kao neupitni vođa, zaobilazeći pritom u velikom luku Ujedinjene narode, jedinu organizaciju koja je pozvana i prikladna da formulira načela djelovanja protuterorističke koalicije i da tu koaliciju formira. Washington je godine nakon napada na ‘Twinse’ iskoristio i za to da Atlantski pakt, ‘čudom’ preživjeli relikt Hladnoga rata, pretvori u ubilački instrument za provođenje svojih političkih zamisli silom, za rušenje ‘nepodobnih’ režima i nametanje poretka što mu je odgovarao onima kojima očito nije odgovarao, niti odgovara.

Hoće li takvu situaciju objavljivanje izvještaja Kongresa o neprihvatljivim metodama kojima se služila CIA u bilo čemu promijeniti? Teško. Možda će doći do kratkotrajne stanke, neki će tajni zatvori biti ukinuti, ali negdje drugdje novi će biti otvoreni, politika odobravanja iznuđivanja priznanja ‘svim sredstvima’ i dalje će biti na snazi, osim što će utonuti u još veću tajnost. A galama oko zločina komunističkih diktatora i diktatura postat će još glasnija. U ime te iste demokracije, u čije se ime muči(lo) i ubija(lo). Klupko se neće do kraja odmotati, usprkos sve glasnijim zahtjevima da se odgovorne za mučenja izvede pred sud. Pesimističan zaključak? Ne, realističan. Ta, živimo u svijetu kojim vladaju interesi i profit, a ne načela. Načela nikako.

1/1