>

novosti logo

Trajno lice HDZ-a

Kuščević je personifikacija nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja: to je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija

Slučaj ministra uprave i političkog tajnika HDZ-a Lovre Kuščevića – koji u trenutku zaključenja ovog teksta i dalje odolijeva na rečenim funkcijama – svjedočanstvo je o tome da premijer Andrej Plenković ništa nije naučio iz slučaja bivše potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić. Premda je, podsjetimo, tjednima bilo jasno da izravna upetljanost potpredsjednice Dalić u netransparentne operacije oko ‘spašavanja’ Agrokora ne može završiti drukčije nego njezinim odlaskom iz Vlade, premijer je oklijevao i odgađao odluku, e da bi tek nakon dugotrajnog mrcvarenja i pokušaja da obrani neobranjivo natjerao gospođu Dalić da podnese ostavku. Objašnjenje je bilo da je Dalić postala pretežak politički balast za Vladu i da ona to ne želi biti, no ni ona ni premijer nisu našli ništa sporno u tajnom angažiranju skupine zagrebačkih odvjetnika i financijskih konzultanata, samoprozvanih grupom Borg, za pisanje zakonskog rješenja o državnoj intervenciji u Agrokoru Ivice Todorića te u činjenici da su pisci zakona, ubrzo nakon što je stupio na snagu, počeli sklapati vrtoglave poslovne ugovore s izvanrednom upravom posrnulog Agrokora. Bivša potpredsjednica je, štoviše, uvjerena da bi sve bilo u redu da Milorad Pupovac i SDSS nisu zahtijevali njezin odlazak. Plenkoviću se slična situacija ponavlja s Kuščevićem, ali stvar je sad puno neugodnija: ponajprije stoga što dolazi u nezgodno vrijeme, odnosno u času HDZ-ove silazne putanje kad je riječ o podršci birača, i pet-šest mjeseci uoči predsjedničkih izbora, a potom stoga što se radi o milijunskoj imovinskoj aferi i prenamjeni zemljišta na otoku Braču, što široka javnost shvaća bolje i lakše nego mutne multimilijunske poslove oko Agrokora te stoga što je Kuščević politički tajnik vladajuće stranke. Martina Dalić bila je sasvim nevažna u stranačkom pogledu.

Je li se hrvatsko gospodarstvo urušilo nakon ostavke Martine Dalić? Je li obrazovni sistem krahirao poslije odlaska Pave Barišića? Kakvu bi kataklizmu izazvala smjena Lovre Kuščevića?

Plenković je, dakle, strateški odabrao dugotrajnu i upornu obranu ‘svojih ljudi’ usprkos tome što mu takav pristup ne može donijeti ništa osim dodatnih političkih gubitaka. Činjenice o Kuščevićevom strelovitom nekretninskom bogaćenju na Braču unatrag desetak godina, zahvaljujući, između ostalog, njegovoj političkoj i socijalnoj ‘snalažljivosti’ pod kapom vladajućeg HDZ-a, neće se promijeniti pod utjecajem protjecanja vremena, niti je razumno očekivati da će pasti u javni zaborav. Takav premijerov strateški odabir, naravno, potpuno je pogrešan iz kojeg god ugla da se sagleda. Da je otpočetka stvari postavio onako kako trebaju biti postavljene u društvu koje teži da dosegne najviše civilizacijske i demokratske standarde, premijer bi se po hitnom postupku rješavao ministara i drugih HDZ-ovih dužnosnika na svim razinama nad čije bi se postupke ili biografije nadvila utemeljena sjena sumnje, neovisno o tome je li riječ o kaznenom djelu, čak neovisno o tome što ima reći Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Je li se hrvatsko gospodarstvo urušilo nakon ostavke Martine Dalić? Je li obrazovni sistem krahirao poslije odlaska ministra Pave Barišića? Kakvu bi kataklizmu izazvala smjena Lovre Kuščevića ili Gorana Marića ili Tomislava Tolušića ili Gabrijele Žalac? Čak i da perfektno obavljaju svoj posao, to bi bilo nedostojno opravdanje za društvenu štetu koja se čini toleriranjem njihovih gramzivih marifetluka, mešetarenja, zloupotreba i besramnog podcjenjivanja inteligencije svakog hrvatskog građanina pojedinačno.

Zašto se onda Andrej Plenković ponaša toliko iracionalno, zašto sam sebe nepotrebno dovodi u situacije iz kojih nikako ne može izići kao pobjednik ili makar bez težih ogrebotina? Ostavimo li po strani mogućnost da je premijer izgubio dodir s realnošću i da se djetinjasto inati sa zdravim razumom jer ga je zahvatila panika, ostaje da odgovore potražimo u unutrašnjim prilikama u HDZ-u. Plenković valjda misli da pružanjem zaštite posrnulim ministrima ojačava svoj unutarstranački autoritet i svoju krhku vlast u HDZ-u, a da bi serijsko smjenjivanje kompromitiranih funkcionara pokazalo njegovu slabost i popustljivost. To znači da se predsjednik Vlade u svojim postupcima vodi ponajviše vlastitim interesima, odnosno očuvanjem ili uvećanjem političke moći koju trenutačno ima, a da mu je sve ostalo sporedno i usputno. Lovro Kuščević bio mu je, zapravo, idealna prilika za demonstraciju novog HDZ-ovog smjera i za usvajanje onih demokratskih vrijednosti koje je stožerna hrvatska partija trideset godina uporno i uspješno odbijala prihvatiti. Kuščević je personifikacija nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja: to je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija, dok je lokalna medijska situacija uglavnom takva da se ne mogu probiti vijesti koje govore o pogodovanjima i javno-privatnim kombinacijama unutar povlaštenih političko-pravosudno-privrednih krugova u manjim gradovima i u općinama.

Prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko u atraktivnijim priobalnim krajevima, samovoljno raspolaganje poslovnim prostorima, davanje javnih poslova tvrtkama koje se kasnije pojavljuju kao izvođači radova na privatnim objektima političkih moćnika, umreženost s lokalnom razinom policije, tužiteljstva i sudstva, sprega s Crkvom i braniteljskim strukturama, preplavljivanje javnih službi kadrovima izabranim po partijsko-rođačko-interesnim kriterijima, stvaranje što veće količine birača koji duguju uslugu svojim političkim dobrotvorima – to je plod tridesetogodišnje HDZ-ove dominacije političkim životom i to je glavni razlog ekstremne administrativno-teritorijalne rascjepkanosti Republike Hrvatske. U protekle gotovo tri godine vladanja Plenković nije učinio ništa da demontira taj sustav i da počne mijenjati mentalitet HDZ-a kad je riječ o političkoj praksi. Baš suprotno.

Plenkovićeva strategija ignoriranja moralne dimenzije političkog posla neće mu donijeti veći unutarpartijski autoritet i poštovanje, jer će posljedica toga biti još veći pad popularnosti hdz-a

Kuščevića je iz općine Nerežišća na veliku političku scenu izvukao bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, kad ga je početkom 2016. godine postavio za ministra graditeljstva i prostornog uređenja. Iz današnje perspektive, radilo se o teškom cinizmu: nekoliko mjeseci prije toga, naime, Kuščević je kao općinski načelnik aktivno sudjelovao u izmjenama prostornog plana Nerežišća, izmjenama koje su njegovu obitelj učinile bogatijom za više stotina hiljada eura. Nedavno je pokušao obmanuti javnost rekavši da nije imao nikakve veze s tom prostornom izmjenom. Elem, Karamarko je uzeo slabo poznatog općinskog načelnika za ministra na nagovor iz nekih krugova u Crkvi i pritom se uopće nije raspitivao o akrobacijama koje su ga učinile bogatim čovjekom. Plenković je, na opće iznenađenje i navodno nevoljko, zadržao Kuščevića na istoj funkciji u Vladi, a nakon raskida koalicije s Mostom nezavisnih lista postavio ga za ministra uprave. Raskid koalicije s Mostom doveo je do razlaza između Plenkovića i tadašnjeg političkog tajnika HDZ-a Davora Ive Stiera, pa je Kuščević – opet na opće iznenađenje – imenovan na tu visoku i važnu stranačku funkciju. ‘Lovro Kuščević ima vrlo razvijene udvorničke sposobnosti i socijalnu inteligenciju’, kaže naš sugovornik iz HDZ-a. ‘Premda je bio izravno Karamarkov čovjek i premda je Plenković bio nepovjerljiv prema njemu, Kuščević je premijera brzo uspio uvjeriti u svoju punu lojalnost i u spremnost da učini sve što mu se kaže, a to je bio jedini kriterij za postavljanje na položaj političkog tajnika, jer Kuščević nema ni znanja ni kapaciteta za šire i dublje razumijevanje politike.’

Već tada su među novinarima počele kružiti manje ili više dokumentirane priče o Kuščevićevim poslovnim i imovinskim podvizima paralelno s njegovom načelničkom dužnošću u Nerežišćima, ali ministar je uspijevao pronaći način da zaustavi ili da kontrolira objavljivanje neugodnih istina o vlastitom materijalnom uzletu. Premijer se pravio da ga se to ne tiče, nije htio oslušnuti i pitati, a naročito nije htio dati da se makar interno istraže kontroverze koje se vežu uz servilnog ministra: ne diraj, ne talasaj, odgađaj, ne ulazi u konflikte, nadaj se da će sve biti u redu, susteži se od donošenja jasnih odluka.

Plenkovićeva strategija ignoriranja moralne dimenzije političkog posla – što uključuje i premijerove tekuće jadne manevre protiv Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – neće mu donijeti veći unutarpartijski autoritet i poštovanje, jer će posljedica toga biti još veći pad popularnosti HDZ-a među biračima, a čovjek poput aktualnog premijera može biti šef HDZ-a samo pod uvjetom da pobjeđuje na izborima i da čini izglednima buduće izborne pobjede i buduće konzumiranje vlasti. Kad se to dovede u pitanje, a Plenković je to doveo u pitanje, onda kreće produbljivanje i zaoštravanje unutarstranačkih i unutarkoalicijskih sukoba iz kojih aktualni predsjednik HDZ-a samo zahvaljujući čudu može izići sa štitom a ne na njemu. Nitko u HDZ-u ne podržava obranu Kuščevića po cijenu ugrožavanja vlasti, ali Plenković je upao u političko minsko polje i paraliziran je strahom od toga da svaki novi korak može značiti fatalnu pogrešku, iako je teško zamisliti išta pogrešnije od izazivanja državne političke krize zbog zaštite jednog nepovratno kompromitiranog čovjeka.

1/1