>

novosti logo

Trećina Tuđmana

Dvije od tri Tuđmanove centralne ideje doživjele su poraz – posthumno pomirenje fašista i antifašista simbolizirano u zajedničkoj jasenovačkoj grobnici i teritorijalna ekspanzija Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine. Zamisao koju je ostvario ona je o samostalnoj i etnički što čišćoj nacionalnoj državi Hrvata

Dvadeset godina nakon smrti Franje Tuđmana, njegova politička ostavština živo je prisutna u gotovo svim segmentima života u Hrvatskoj – od politike i ekonomije, preko kulture i medija, do sporta i zabave. S druge strane, kako piše Marinko Čulić u knjizi ‘Tuđman i poslije Tuđmana’ (Novi Liber, Zagreb, 2014.), ‘šačica njegovih ljutitih protivnika iz devedesetih i danas je ostala šačica’. Donekle je logično i očekivano, tome nas uče brojni primjeri iz političke prošlosti svijeta, da protjecanje vremena pozitivno utječe na javno umivanje lika i djela čovjeka koji se u povijest upisao kao prvi predsjednik samostalne i demokratske Hrvatske te ratni pobjednik, odnosno da se njegovo političko i državničko djelovanje iz godine u godinu sužava prema najmarkantnijim postignućima i trijumfima, kako unutar hrvatskog društva tako prešutno i na glavnim adresama zapadne politike. Nije, međutim, normalno ni zdravo da se gotovo uopće ne propituje, naročito nakon okončanja rada Haškog suda, ružno naličje najkrupnijih Tuđmanovih uspjeha, niti se spominju njegovi teški idejni porazi i kriminalno-antidemokratska pregnuća, koja su se u punoj mjeri razbuktala od jeseni 1995. do jeseni 1999. A dvije od tri Tuđmanove centralne ideje doživjele su poraz, pri čemu poražene ideje i namjere nisu u hrvatskoj javnosti prokazane i prezrene kao štetne i nakaradne, nego i dalje tinjaju te podzemno i nadzemno truju ovdašnji politički i javni život.

Nije normalno ni zdravo da se gotovo uopće ne propituje ružno naličje najkrupnijih Tuđmanovih uspjeha, niti se spominju njegovi teški idejni porazi i kriminalno-antidemokratska pregnuća

Realizirana Tuđmanova zamisao jest ona o samostalnoj i etnički što čišćoj nacionalnoj državi Hrvata barem u onim granicama koje je Hrvatskoj iscrtao AVNOJ. U dolasku do tog cilja, koji je Tuđman počeo javno i jasno deklarirati tek kad su oružani sukobi u Hrvatskoj poprimili ili počeli poprimati dimenzije rata, osnivač Hrvatske demokratske zajednice i prvi hrvatski predsjednik pokazao je respektabilnu političku i stratešku vještinu, premda su mu i neke okolnosti nesumnjivo išle na ruku: ponajprije to što su nakon pada Berlinskog zida nezavisne države dobili i neki narodi koji to skoro da i nisu htjeli, zatim i gotovo plebiscitarna podrška hrvatskih građana konceptu nezavisnosti te izražena spremnost naroda da se za nezavisnost izbori ili da je obrani i ratnim putem, a onda i poprilična naklonost ključnih aktera zapadne politike definitivnom raspadu Jugoslavije, u najmanju ruku od rane jeseni 1991. pa nadalje. Nije mu išla na ruku vojna superiornost Jugoslavenske narodne armije koja je svoju ogromnu borbenu moć stavila u funkciju agresivnih ekspanzionističkih interesa srpskog vođe Slobodana Miloševića, ali je, s druge strane, združenost Srbije i lokalnih Srba u Hrvatskoj s jedinicama JNA, u namjeri da Hrvatskoj ratom i zločinom otrgnu dio teritorija, proizvela rečenu naklonost najvažnijih država tadašnjeg međunarodnog poretka, usprkos tome što je nova hrvatska vlast – u jednoj mjeri nadahnuta ustaštvom, iako predvođena partizanom i Titovim generalom – vrlo brzo počela poduzimati osvetnički teror, šikaniranje i zastrašivanje Srba u urbanim sredinama, nakon što im je ukinut status konstitutivnog naroda. Takav odnos prema građanima srpske nacionalnosti kulminirat će u operaciji Oluja u kolovozu 1995. i zaokružit će ono šovinističko i kriminalno naličje najvećeg Tuđmanovog postignuća.

Četiri posljednje godine njegove vladavine danas se minoriziraju ili sasvim brišu, jer samo kad se izbrišu te godine moguće je o Tuđmanu govoriti izvan konteksta autoritarnosti, vladarske samovolje i izgubljenog dodira s realnošću

Za upisivanje Franje Tuđmana u velikane hrvatske političke povijesti presudne su dvije godine: 1991. i 1995., ako uzmemo da je uspješno okončanje procesa mirne reintegracije Podunavlja u siječnju 1998. predstavljalo tehničko formaliziranje odluke donesene u jesen 1995., višeslojno najmudrije Tuđmanove odluke, doduše, u ne baš jakoj konkurenciji. O današnjoj Hrvatskoj dosta govori to što se najmudrija odluka prvog predsjednika prešućuje ili prezire u velikom dijelu njegovih gorljivih glorifikatora i sljedbenika, a neki HDZ-ovi političari u Vukovaru otvoreno udaraju na taj njegov potez do kojeg je došlo ponajprije zbog pritiska Sjedinjenih Američkih Država i zbog riskantnosti vojne opcije u istočnoj Slavoniji, pogotovo mimo američkog zelenog svjetla za takvu operaciju. Vratimo se na 1991. i 1995. godinu. Tuđman je tokom 1991. umješno i relativno uspješno kupovao vrijeme učešćem u pregovorima i na različitim međunarodnim konferencijama te pristajanjem na maksimalnu internacionalizaciju jugoslavenske krize, e da bi organizirao i naoružao vojsku sposobnu da zaustavi napad JNA i pridruženih joj paravojnih jedinica i lokalnih srpskih trupa: od rujna do studenoga 1991. Hrvatska je mobilizirala i naoružala šezdeset i četiri brigade, i to je bio presudni moment, uz formiranu sliku u međunarodnoj zajednici o Srbiji i JNA kao agresorskoj strani. Ubrzo potom stigli su međunarodno priznanje, Sarajevsko primirje i vojne snage Ujedinjenih nacija. Prva etapa puta do strateškog cilja – suverene i etnički što čišće države – bila je prevaljena.

U razdoblju od 1992. do 1995. Tuđman je znatno ojačao Hrvatsku vojsku u svim aspektima važnim za ratovanje, naročito u segmentu u kojem je protivnik bio slabiji, a to su bile izvrsno obučene, dobro opremljene i visoko motivirane gardijske brigade i specijalne postrojbe. Znao je da se teritorijalna cjelovitost zemlje može vratiti samo oružjem, ili kombinacijom oružja i pregovora, ali da za taj korak treba sačekati povoljan međunarodni ambijent. Bio je strpljiv i dočekao je, a nije mu pritom odmogla ni eskalacija političke i svake druge izgubljenosti i pomračenosti srpske politike i u Beogradu, i na Palama, i u Kninu. Oluja je na kraju bila vojnička pobjeda i istovremeno moralni debakl, i to ne samo zbog stotina pobijenih srpskih civila, tisuća spaljenih i opljačkanih kuća te dvjestotinjak hiljada protjeranih ljudi: uslijedile su administrativne mjere, naseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine i bombaške akcije čiji je cilj bilo trajno onemogućavanje povratka Srba u Hrvatsku, odnosno ostvarenje Tuđmanove zamisli o cementiranju nove etničke slike države u kojoj brojnost Srba neće biti izvor političke nestabilnosti. Taj moralni debakl, međutim, nije doživio sudske osude ni u Haagu ni pred domaćim sudovima.

Koje su dvije prevažne sastavnice Tuđmanove nacionalističke ‘revolucije’ doživjele objektivni poraz, ali ne i pokop, baš kao što u Španjolskoj do danas nije sahranjena ostavština frankizma, nego je i dalje živo utkana u društveno tkivo? Prva je ideja koju je Tuđman, posredstvom ustaškog generala i zločinca Maksa Luburića, preuzeo upravo od Francisca Franca: posthumno pomirenje fašista i antifašista simbolizirano u zajedničkoj jasenovačkoj grobnici. Smisao je bio u relativizaciji zločinačkog karaktera NDH i u umanjivanju zla počinjenog u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac. ‘Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom’, rekao je Tuđman na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. godine. Ta rečenica, izraz nastojanja da se uspostavi ravnoteža u zlu između ustaštva i partizanstva, u značajnoj je mjeri odredila hrvatsku politiku i društvo u idućih trideset godina. Posljedice vidimo i danas, s jasnom tendencijom da u budućnosti svjedočimo još kardinalnijim oblicima proustaštva pod krinkom slijepog antikomunizma, i protusrpstva kao logične manifestacije društveno poželjne sentimentalnosti spram NDH.

Druga propala ideja, kojom je Tuđman bio opsjednut godinama prije 1990., jest ona o teritorijalnoj ekspanziji Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine, po uzoru na Banovinu Hrvatsku. To se pokušalo ostvariti u razdoblju od kraja 1992. do proljeća 1994. u hrvatsko-bošnjačkom ratu, ali nije uspjelo. Premda je hrvatski ratni odnos prema BiH i prije i poslije spomenutog razdoblja bio više pozitivan nego negativan, u hrvatskoj poslijeratnoj politici, sve do danas, najžilavije egzistira baš ona orijentacija afirmirana kroz hrvatsko-bošnjački rat i neprežaljenu paradržavicu Herceg-Bosnu: protubošnjački nacionalizam, nepovjerenje prema Bosni i Hercegovini, inzistiranje na daljnjoj unutrašnjoj dezintegraciji i disfunkcionalnosti te države, slavljenje šestorice hercegbosanskih političkih i vojnih čelnika osuđenih u Haagu na visoke zatvorske kazne zbog ratnih zločina i učešća u udruženom zločinačkom pothvatu, kojim je rukovođeno iz Zagreba… Hrvatska dosad nije pokazala da zna i može bitno drukčije od toga.

Nakon jeseni 1995. Franjo Tuđman poduzeo je sve da u što većoj mjeri unakazi svoje životno djelo, da pokvari ono što je bilo dobro i da produbi ustrajavanje na promašajima i zabludama. Stavio je državne mehanizme na svim razinama u službu svoje stranke i kulta svoje ličnosti, naročito kad je riječ o pravosuđu i represivnim službama, omogućio je i blagoslovio grabež i kriminal u privatizaciji, vodio je sigurnosno-obavještajne akcije protiv velikog broja novinara i slobodnih intelektualaca, protiv organizacija civilnog društva i opozicijskih političara, protiv Haškog suda i međunarodnog poretka, odbijao je priznati rezultate lokalnih izbora u Zagrebu, štitio i odlikovao ratne zločince, zatirao građanske slobode i koncentrirao svu moć u svojim rukama, pogodovao članovima svoje obitelji u bogaćenju, tjerao inat sa zdravim razumom. Te četiri godine danas se minoriziraju ili sasvim brišu, jer samo kad se izbrišu te godine moguće je o Tuđmanu govoriti izvan konteksta autoritarnosti, vladarske samovolje i izgubljenog dodira s realnošću uslijed dramatičnog precjenjivanje svojih zasluga i svoje uloge u europskoj politici.

1/1