>

novosti logo

Kolumne Kolumne

TV Spremnost

Prilog u ‘TV kalendaru’ o Danu ustanka u Srbu mogao bi se bez promjena objaviti u ‘Spremnosti’ 1941. Ako Pavelić, Luburić i Hitler negdje gore imaju televizor, autoru ne gine odličje. A i urednik će dobiti neki Željezni križ, jer je hrabro pustiti ovakvu svinjariju čak i na HRT-u

Ćirilica, Happy TV, 25. srpnja, 22:00

Moja je mama bila čobanica, a troje djece su joj profesori univerziteta. Je li moguće da danas, u tranzicionoj Srbiji, pastirica siđe s Prokletija i tako odškoluje sebe i djecu – zapitao se retorički Predrag Marković, legendarni pobjednik ‘Kviskoteke’, pa nastavio potpitanjem Milomiru Mariću: ‘A što je bio vaš otac?’ ‘Radnik’, rekao je Marić. ‘Eto vidite’, dodao je Marković, ‘on je bio radnik, a vi ste medijski oligarh.’

Oligarh je u svom studiju okupio zabavnu lijevo-desnu ekipu pa opleo raspravu o novoj, skraćenoj Jugoslaviji koja se krčka u nekim kuhinjama velike Europe. Njemačka, koja je prema Marićevu mišljenju srušila staru Jugoslaviju, sada želi stvoriti novu, jer ‘nitko ne želi imati na grbači ove jadne zemlje koje ne mogu same sebe izdržavati’…

Marković je otkrio i vrlo inventivan kut gledanja na Kumrovec. Kumrovečka politička škola bila je, rekao je paralaktički, jedinstven pokušaj Partije da obrazuje političku klasu, da političarima da profesionalna upravljačka znanja i nešto osnovne kulture, da se ne valjaju po podu kao pijani hadezeovci na izborni dan. Sve pristojne i civilizirane zemlje imaju zaklade, institute i škole u kojima obrazuju političare. Mi nemamo nijednu. To, doduše, nije glupo: vidimo da zemljom vladaju kerumoidi, pa nije inteligentno gubiti vrijeme na bubanje.

Ljubiša Ristić, koji je nekoć bio najveća režiserska zvijezda jugoslavenskog teatra, nakon JUL-ovske epizode postao je epizodist, a u ovoj je emisiji to i osvijestio. Ristić je zakukao kako je stari režim sve rečenice, riječi i umjetničke činove smatrao važnima i opasnima, pa je od hrabrijih umjetnika stvarao disidente i legende, dok je sloboda djelovala obrnuto. Danas možete reći što god hoćete, ali vas nitko ne sluša.

‘Od kokoške je moguće napraviti juhu, a od juhe nije moguće napraviti kokošku’, zaključio je Čedomir Antić priču o obnovi Jugoslavije, zbog koje se u ovom studiju podosta kukalo i naricalo, ali se ni riječju nije reflektirala srpska uloga u raspadu; uglavnom su za to krivi neki bjelosvjetski mlatimudani, mondijalisti i slični. Zanimljiva rasprava trajala je preko dva sata, a moguće ju je pogledati i na YouTubeu.

Dnevnik, HRT, 27. srpnja, 19:00

Franjo Lucić, hadezeovac iz Požege, vječni sjaj nepobjedivog uma, pokušao je podmititi Dragu Hedla! Za to doista treba imati pileći mozak. Ponudio je novac, neku siću, kokošarski; pod dva, kad je Hedl rekao ‘nisam vas dobro čuo, ponovite’, genij je ponudu ponovio, pa ga je Hedl uredno snimio. Treća greška bila je da je mito ponudio Dragi Hedlu…

No ekipa Dnevnika zaslužuje sve pohvale jer su uz čitanac o slučaju Franje Lucića pustili fotografiju dotičnoga kako drži ruku na desnoj strani prsiju. To je to! To je slika cijele jedne antropološke vrste koja jednu ruku drži na srcu, a drugu u tuđim džepovima. Čim vidite nekoga s rukom na srcu, provjerite gdje vam je novčanik. Ukratko, tko god je stavio fotku, pohvala – prokazali ste kokošare!

TV kalendar, HRT, 27. srpnja, 11:42

Prilog o Danu ustanka u Srbu mogao bi se bez promjena objaviti u ‘Spremnosti’ 1941! Nepoznati autor objasnio je kako je Vjekoslav Maks Luburić otišao u Srb i Lapac pokupiti oružje od stanovništva, a onda počinio neke sitnije nepodopštine – ukrao kakvu kokoš? – pa ga je Pavelić pozvao u Zagreb i strogo kaznio. Morao je možda klečati na kukuruzu. Onda su, kaže se, ‘četnici i partizani’ digli ustanak. Ako Pavelić, Luburić i Hitler negdje gore imaju televizor, autoru priloga ne gine odličje. NDH je prikazana kao Švedska, a ustanici kao kanibali. Uredniku ‘TV kalendara’ – dobit će i on neki Željezni križ, jer je hrabro pustiti ovakvu svinjariju čak i na HRT-u – nije palo na pamet da navede kako su Luburićevi ljudi u selu Suvaji nekoliko dana prije ustanka za jedan dan pobili skoro tri stotine ljudi, a ženi lokalnog popa, koja je bila trudna, nožem rasporili trbuh i izvadili dijete. Ustanak je nakon toga bio sasvim logična stvar. Na njegovom je čelu bio Tito o kojemu su, na sreću, ostala sjećanja, poput onoga koje je ostavio dr. Slaven Letica.

‘Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do potpune identifikacije vojske s narodom i naroda s Titom. Odnos Tita i njegovih boraca prema ranjenicima i bolesnima bio je, jest i bit će inspiracijom i mjerilom etičnosti u svakom ratovanju i u općem odnosu prema bolesnom i nemoćnom čovjeku (…)’, napisao je Letica i dodao kako je Tito našao dovoljno mudrosti i moralne snage da integritet čovjeka, njegovo dostojanstvo i sigurnost suprotstavi svim drugim borbenim ciljevima. Tome nemamo što dodati, tako bi i Solomon rekao. Ako ‘Kalendar’ nastavi s ovakvom evolucijom, nećemo dugo čekati beatifikaciju pokojnog Maksa – konačno, i on je bio žrtva komunizma.

S onu stranu zida, HRT, 29. srpnja, 00:24

U ‘Ćirilici’ se spominjao i pojam Ostalgie, nostalgije koja na prostoru bivše Njemačke Demokratske Republike vlada za bivšom državom i socijalističkim sustavom. Nije teško razumjeti zašto kod nas vlada nostalgija prema socijalizmu, kad su u onom sustavu čak i djeca mesara mogla uz pomoć komunističkih stipendija dogurati do američkih škola, ali zašto, za ime boga, nostalgija prema sustavu u kojemu je vladao Stasi? Film ‘S onu stranu zida’ (odabrala Vesna Ćuro Tomić) iz 2009. nije remek-djelo, naprotiv, riječ je o osrednjem ostvarenju koje ipak uvjerljivo rekonstruira svakodnevicu DDR-a od sredine sedamdesetih do pada Zida. Ta svakodnevica ne izgleda kao nešto vrijedno žaljenja: potkazivanje, masovna suradnja s tajnom policijom, denuncijacije, apsolutna vlast države nad životom i smrću pojedinca… izgledaju vrlo ružno. Uopće, u mnogim filmovima može se vidjeti više stvarne povijesti nego u povijesnim monografijama, jer se može osjetiti duh epohe, a taj duh je ono najvažnije. U filmu vidimo da je u DR Njemačkoj potkraj njezina života bila popularna parola o ‘socijalizmu s ljudskim likom’ – kao i kod nas, gdje je tu formulu gurao genijalni Ante Marković, ali ga je mafija uništila. No kad čovjek gleda neonaci emisije poput ‘TV kalendara’, može razumjeti svaku vrstu nostalgije.

Dnevnik, Nova TV, 30. srpnja, 19:15

Dnevnik Nove TV imao je zanimljiv prilog o dvojici mladih političkih umirovljenika koje su zasvrbjeli prsti, pa bi se htjeli vratiti na veliku scenu. Jedan je Zoki Milanović koji će se, prema svemu sudeći, vratiti dogodine, kao kandidat za predsjednika Republike. Fred Matić proglasio ga je, u odnosu na konkurenciju, Abrahamom Lincolnom. Za stotine tisuća ljudi koje je oslobodio franačkog ropstva on to i jest. Drugi je kandidat Tomo Karamarko, trenutačno utemeljitelj instituta u kojemu najvažniji umovi ove zemlje promišljaju njezino bolje sutra. Tu će se naći umovi poput Banca, Bujanca, Lucića i ostatka poštene inteligencije čiji je Karamarko prirodni lider.

1/1