>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Tvornica biografija

Riješenost vladajuće partije da prisvoji državu i kompletan njen institucionalni asortiman bilo bi zaista neumjesno usporediti s nekadašnjim agresorskim pretenzijama četnika. Četničke horde, naime, za razliku od hadezeovih borbenih trupa, nisu uspjele okupirati cijelu Hrvatsku

Prošloga ponedjeljka je u Jutarnjem listu preko cijele novinske stranice objavljen intervju s J. Š., predsjednikom uprave Hrvatskih cesta. Novinar je J. Š.-u postavio ukupno osam pitanja, od kojih prvih sedam glase ovako:

1. ‘Kakva je trenutna situacija na gradilištu Pelješkog mosta, odnosno cestovnom povezivanju južne Dalmacije (CPJD)?’

2. ‘Znači, Pelješki most bi trebao biti završen u predviđenom roku?’

3. ‘Kakva je situacija s odlaskom naših nadzornih inženjera u Kinu, koji bi trebali obaviti kontrolu čelične konstrukcije koja se tamo radi?’

4. ‘Problema bi moglo biti s pristupnim cestama, posebno onom koja je ugovorena s grčkim Avaxom. Što se trenutno događa na tim dionicama i strahujete li da će prije biti završen most nego pristupne ceste?’

5. ‘Kako biste općenito opisali ove četiri godine Hrvatskih cesta?’

6. ‘Koliko su novca Hrvatske ceste povukle iz fondova EU?’

7. ‘Koje biste projekte izdvojili kao najvažnije i koji su planovi za naredno razdoblje?’

Tek u zadnjem, osmom pitanju novinar izlaže stvarnu svrhu intervjua: ‘Kandidat ste HDZ-a u IV. izbornoj jedinici. Vidite li se u narednom mandatu prije u Saboru ili i dalje na čelu HC-a?’ Da je kandidatura J. Š.-a na izbornoj listi vladajuće stranke stvarni povod razgovora vidi se i iz uredničke opreme, jer je u gornjem uglu stranice krupnim slovima otisnuta egida: ‘Izbori 2020.’

Zbog čega bi takvo što bilo normalno? Zbog čega je postalo normalno da novinar vodi intervju s političkim kandidatom HDZ-a – povodom predstojećih izbora za parlament, pa još u sklopu tematske rubrike ‘Izbori 2020.’ – i cijeli tekst posveti temama vezanim uz njegovu direktorsku nadležnost u Hrvatskim cestama, dakle uz prometnu infrastrukturu, koja po prirodi stvari, je li, spada u stručnu problematiku i ne bi smjela imati veze s političkim i stranačkim poslovima?

Novinarski upiti pritom su dovoljno frazerski uopćeni da izmame slične klišeje u odgovorima – gdje se suhim birokratskim jezikom naširoko melje o poslovnim uspjesima, savjesnosti, odgovornosti, poštivanju rokova i pametno utrošenim milijardama – tako da kompletno štivo plijeni bljutavom aromom propagande, nerazrijeđene žurnalističkom zlobom ili znatiželjom, a najvjerojatnije i sastavljene u uredu PR-službe javnog poduzeća ili političke partije. Stoga na zadnje, osmo pitanje, vidi li se ‘u narednom mandatu’ u Saboru ili na čelu državne tvrtke, J. Š. odgovara lakonski – ‘Vidjet ćemo što život nosi!’ – dodajući tome više stotina milijuna kuna što ih Hrvatske ceste planiraju uložiti u projekte širom Slavonije, J. Š.-ove izborne jedinice.

Intervju tiskan u Jutarnjem listu (inače posve sličan desecima priloga kakve u ovim predizbornim danima objavljuju vodeći mediji, pa ga ovdje koristim tek za ilustraciju) pripada specifičnoj novinarskoj vrsti, naročito razvijenoj u hrvatskim prilikama, koja služi takoreći u transportne svrhe, naime – prebacivanju patoloških praksi u zonu društvene normalnosti. Cilj toga nadasve vrijednog posla je lišiti publiku predrasuda prema relativno očiglednim perverzijama i strpljivim medijskim posredovanjem postići to da se stanovite forme izopačenosti usvoje kao općeprihvaćeni standardi, u dvije riječi: da se normalizira abnormalno.

Na sličan način kao što su jake žurnalističke snage godinama pridonosile normaliziranju ratnih zločina počinjenih ‘za našu stvar’, polučivši spektakularne rezultate, sve do izjednačavanja heroja i ubojica, iste formacije već neko vrijeme udarnički rade na stvaranju predodžbe o tome kako je normalno izbrisati razliku između države i partije. Nepostojanje te razlike, istini za volju, oduvijek je dio kolektivne imaginacije HDZ-a, no kada istu perspektivu zauzmu moćni medijski pogoni bez formalnoga stranačkog prefiksa, pa u dovoljnome broju izvedbi ponove gradivo, stvar poprima potkožni karakter i postaje samorazumljiva za mnogo širi dio tzv. javnosti.

Tako biva potpuno normalno da novinar, u rubrici ‘Izbori 2020.’, pita kandidata HDZ-a za saborskog zastupnika kada će biti gotove pristupne ceste do Pelješkog mosta i hoće li naši inženjeri stići do Kine kako bi obavili kontrolu čelične konstrukcije, a da se to smatra relevantnim očitovanjem stranačkog programa. Činjenica je da više nitko u tome ne vidi ništa čudno – ponajmanje priležni novinar – jer J. Š. nije nikakva ekskluzivna pojava, već bezbojni i ni po čemu prepoznatljivi primjerak iz goleme zbirke.

Prije četiri godine je kao odani partijski kadar postavljen za direktora Hrvatskih cesta, dok su tisuće J. Š.-ova po istome partitokratskom modelu raspoređene na rukovodeća mjesta najrazličitijih institucija: od komunalnih službi i javnih poduzeća, preko sveučilišta, škola i dječjih vrtića, sudova i bolnica, staračkih domova i sportskih klubova, carinarnica i policijskih stanica, pa do galerija i nacionalnih kazališnih kuća. Samo u IV. izbornoj jedinici, gdje je J. Š. partijski kandidat, na listi HDZ-a su još generalni direktor Hrvatskih voda Z. Đ. i član uprave Hrvatskih šuma I. F., s ukupnom težinom od bogtepitaj koliko milijardi iz državnog budžeta. Na djelu je, reklo bi se, partizanski način borbe za duše birača – po šumama, vodama i cestama! – ali u ciničnoj inverziji, kao podsjetnik da su javna dobra stranački posjed.

Stoga fatalistička konstatacija J. Š.-a u završnoj dionici intervjua – ‘Vidjet ćemo što život nosi!’ – jedino u korumpiranom mediju ne zavrjeđuje potpitanje, dakle više-manje svakom iz prostora mainstreama, jer, kada ga partija režira, život te neizbježno nosi ukrug: najprije po političkome kriteriju dospiješ na visoki stručni položaj, a zatim se s pseudostručnim kvalifikacijama natječeš za visoku političku funkciju; najprije ti politička podobnost omogući profesionalnu afirmaciju, a zatim te paraprofesionalna karijera lansira u političku orbitu… Na taj način funkcionira HDZ-ova tvornica biografija.

Pitati se je li J. Š. veći papak u politici ili u cestogradnji posve je izlišno ako je on s(p)retni korisnik konjunkture, ako je dakle cestogradnja politizirana, a politika asfaltirana, i to po liniji kružnoga toka, po istoj magičnoj putanji kojom se utvrđuje relacija između državne partije i partijske države. Prometno čvorište dizajnirano je tako da, bez obzira na profil struke, najlukrativnija profesionalna vrlina postaje stranačka pripadnost i disciplina.

Čak i u slučajevima razotkrivanja katastrofalnih razmjera, utvrđeni se sistem izvještio braniti zubima i noktima. Dvadeset umrlih od Covida-19 u staračkom domu u Splitu nije bilo dovoljno da poljulja poziciju I. Š.-a, direktora te ustanove, nastavnika povijesti s iskaznicom HDZ-a. Po nalazima državnih inspekcija utvrđeno je da tamo ‘nije bilo propusta’, to jest – prema riječima ministra zdravlja – da ‘kriv je virus’, no glavna značajka tih dokumenata je njihov tajni karakter: nakon što je tjednima tražio uvid u inspekcijske izvještaje, kako bi proučio metodologiju koja je dovela do ocjene da ‘nije bilo propusta’, novinaru Indexa isporučeno je kategorično ‘ne’, dok se ostatak medijske scene nije zamarao sitnicama.

Iako me biljeg kroničnog antihrvata gura u grijeh, riješenost vladajuće partije da prisvoji državu i kompletan njen institucionalni asortiman bilo bi zaista neumjesno usporediti s nekadašnjim agresorskim pretenzijama četnika. Četničke horde, naime, za razliku od hadezeovih borbenih trupa, nisu uspjele okupirati cijelu Hrvatsku.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2