Ebrahim Raisi pobijedio je na predsjedničkim izborima u Iranu 18. lipnja i to je očekivano. Manje-više je jasno i što se može očekivati od njega u unutarnjoj politici, a mnogo je manje poznato što se može očekivati u vanjskoj politici. Raisi je pobijedio uvjerljivo, osvojio je 62 posto glasova. Pobjeda tog tvrdolinijaša ukazuje na ozbiljne pukotine u iranskom režimu. Vijeće čuvara, zaduženo i za izborni proces, nije dopustilo kandidiranje većini reformskih kandidata. Posljedica je bio nizak odaziv. Glasalo je 49 posto birača, njih nešto manje od 29 milijuna, a nevažećih je listića bilo više od četiri milijuna, svaki sedmi. Na izborima prije četiri godine, kada je umjereni reformist Hasan Rohani pobijedio Raisija, glasalo je više od 41 milijun birača, njih više od 73 posto, a nevažećih listića bilo je 1,2 milijuna, manje od tri posto. Taj masovni ostanak kod kuće iranskih birača jasno ukazuje na nezadovoljstvo izbornom ponudom i želju nemalog dijela birača da država ne skreće (ponovno) u vjerskopolitički konzervativizam.
Od Raisija u unutarnjoj politici svi očekuju da konsolidira tvrdu liniju. Jasno je da on neće biti najmoćniji čovjek Irana, bit će to i dalje vrhovni vođa Ali Hamenei, i tvrdolinijaš i pragmatik, a njemu i moćnom represivnom sustavu Irana bit će lakše surađivati s Raisijem, dosadašnjim prvim čovjekom pravosuđa. Zapadni mediji listom tvrde da je Raisi bio jedan od glavnih ljudi još osamdesetih godina prošlog stoljeća u krvavom i brutalnom eliminiranju tadašnjih opozicionara. Na glasu je kao fanatični borac protiv korupcije, a njegovi kritičari tvrde da borbu protiv korupcije koristi ne bi li se obračunao s političkim protivnicima, mahom umjerenim reformistima. Iranski predsjednički izbori u prošlosti su bili itekako dinamični, koliko god ih je kroz proces potvrđivanja kandidature nadiralo Vijeće čuvara. Nisu rijetki glasovi koji tvrde da to nakon izbora Raisija postaje prošlost. Pretpostavka je da će biti ostvareno potpuno jedinstvo vlasti od vrhovnog vođe, predsjednika države, Vijeća čuvara, pravosuđa, sigurnosnog i obavještajnog sustava i to takvo da će se kroz njega teško probiti neki novi umjereni reformist. Otvrdnjavanje se može očekivati i u društvenim odnosima. Novi predsjednik je naime fanatični zagovornik muško-ženske segregacije u društvu. Raisi je tek izabran za predsjednika, a već se nagađa o njegovoj mogućoj novoj dužnosti, onoj u Iranu najvažnijoj. Vrhovni vođa Hamenei je u 83. godini i raspravlja se o nasljedniku, a u tom se kontekstu često spominje upravo Raisija, i to kao kandidata kojeg sam vrhovni vođa priprema za novu dužnost.
Mnogo veći interes od toga kakvu će politiku voditi Raisi u Iranu izazvalo je pitanje kakvu će politiku voditi izvan Irana. Zasad su ta pitanja fokusirana na propali dogovor o iranskom nuklearnom programu iz 2015. koji je ostvarila Rohanijeva vlada u pregovorima sa šest država, a koji je jednostrano otkazao bivši američki predsjednik Donald Trump. Aktualni američki predsjednik Joe Biden želi vratiti Sjedinjene Države u nuklearni sporazum i time ga oživjeti. Takvu želju ima i Raisi. Ali od želje do realizacije dug je put. Raisiju su zapadni mediji prigovori da SAD naziva "velikim sotonom", što samo po sebi u Iranu ne znači ništa – tako SAD nazivaju mnogi, a takvo tituliranje ima funkciju unutarnjopolitičke legitimacije. Raisi je najavio da se ne želi (za sada) sastati s Bidenom, ali ni to ne znači mnogo. Nitko ne očekuje da se službeno sastanu predsjednici država koje nemaju diplomatske odnose, a pregovori se mogu voditi, pa i uspješno okončati, bez njihovog susreta. Iranu bi uspjeh u tim pregovorima itekako dobro došao jer tamošnja ekonomija ponovno pati zbog sankcija koje je uveo Trump. Kratko razdoblje suspendiranih sankcija bilo je nedovoljno za oporavak. Raisi je najavio da je spreman razgovarati sa svima, osim s Izraelom. Drugo pitanje, a ono je u pozadini, iranski je utjecaj u regiji – posebno Siriji, Libanonu, Jemenu – i veliko nadmetanje Teherana za nadmoć u regiji s arhineprijateljem, Saudijskom Arabijom.
