>

novosti logo

Kolumne Kolumne

U krivom tjesnacu

Prema Kolindinoj doktrini evakuacije s Balkana, naša bi publika morala skandinavske serije gutati u enormnim količinama, ali biračko tijelo predsjednice i HDZ-a predestinirano je za ‘Sulejmana’, ‘Djevojku imena Feriha’, ‘Crni biser’… Daleko su nama Skagerrak i Kattegat, puno su nam bliži Bospor i Dardaneli

Naše malo misto, HRT, 8. listopada, 20:05

Iz današnje perspektive, epizoda ‘Borbena polnoćka’ doimlje se upravo ingeniozno! U njoj su naime dani odgovori na pitanja kako je bilo moguće da se 1990./1991. dogodi onakva masovna konverzija, prevrednovanje svih vrijednosti. Za one koji ne znaju, recimo: godina je 1959. i u Malom Mistu je Badnjak. Roko i njegova žena, svjesni komunisti, s djecom, u svoja četiri zida raspravljaju o – bakalaru. Roko želi jesti bakalar, ljut je jer ga nema, psuje, gunđa, ali žena ne da – ‘to je za zatucane’. Cijelo Malo Misto – briljantna vožnja kamere kroz ulice uvodi nas u svaku kuću, iza svakog prozora – slavi Božić, odjekuju božićne pjesme (‘U sve vrime godišta’, ‘Narodi nam se kralj nebeski’), samo Roko i par lokalnih dužnosnika ne smiju slaviti. U jednoj sceni Roko hoda praznom ulicom i sam za sebe pjeva neku pobožnu pjesmu, ali čim susretne milicajca mijenja repertoar i počinje pjevati ‘Padaj silo i nepravdo!’ Usred TV serije, u vrijeme kada se to ‘nije smjelo’, partijski sekretar skrivećki pjeva božićne pjesme, a javno zagovara socijalizam: kako bi rekao Heine, ‘poznajem tekst, poznajem gospodu, oni potajno piju vino, a javno hvale vodu…’ To je klasičan primjer ketmana, starog islamskog običaja maskiranja vjerskog stava, koji je kanonski opravdan jer čuva život.

Nekolicina partijskih dužnosnika svećeniku namjerava pokvariti zabavu pa na par mjesta, uključujući i zid crkve, montira razglas preko kojega u vrijeme ponoćke puštaju revolucionarne pjesme i šlagere iz San Rema. No i u njima tinja neka pobožnost: u pojedinim trenucima miješaju borbene i vjerske pjesme, konfuzija je u tim glavama. Cijelo Malo Misto je na misi, a oni koji ne smiju, jedu bakalar, kite bor itd. – ali kriomice.

U Malom Mistu bore se dvije snage, Partija i Crkva, borba je idejna: predsjednik mjesta ne dozvoljava da se popa, zato što je presjekao kabel razglasa, uhapsi, jer je ‘spreman na žrtvu pa će još svetac postati’, ali u toj borbi samo je jedna strana iskrena. Vidimo tu dosta komunista koji su potajno religiozni ili barem poštuju tradiciju, ali ne vidimo nijednog svećenika ili vjernika koji je potajno komunist. I taj dubinski uvid, u humornoj kronici naših malih mista, zapravo sve objašnjava: to je opća, šira slika. Zato je ono masovno preskakanje iz dresa u dres 1990-ih bilo tako lako, jednostavno i spontano – ljudi su se vratili onome što je bilo sakriveno iza četiri zida. Uostalom, i sam Roko, Boris Dvornik, učinio je isto to na pozornici života. Blistava gluma dr. Luigija i Bepine (Karlo Bulić i Asja Kisić), sjajan scenarij Miljenka Smoje i jedinstvena, ležerna atmosfera, omogućuju vječni užitak u gledanju ovog evergrina. A Kolinda bi ga morala pogledati dvaput!

TV kalendar, HRT, 9. listopada, 11:42

TV kalendar’ prisjetio se hrabrog i pametnog dr. Ljube Bobana – umro je 9. listopada 1993. – koji se, kako kažu, potukao s Beogradom oko mita o Jasenovcu u vrijeme kada to drugi nisu smjeli, a vodio je i borbu za rehabilitaciju Alojzija Stepinca na stranicama, valja i to reći, zagrebačkog ‘Danasa’. Mi ćemo ovdje reći i ono što urednici ‘Kalendara’ nisu znali ili nisu smatrali važnim, a važno je jer je Ljubo Boban bio naša Kasandra. Naime, na skupu SDP-a u Domu sportova prije prvih višestranačkih izbora rekao je: ‘Dosad smo imali jednoumlje, a ako pobijedi HDZ, dobit ćemo bezumlje.’ Koliko je bio u pravu vidimo danas: ovakvu najezdu skakavaca mogli su predvidjeti samo ljudi izvanserijske pronicljivosti, a Boban je to imao hrabrosti i reći. Ovaj vrsni povjesničar je, uostalom, odlično znao s kim ima posla: upravo je on opleo dr. Franju Tuđmana zbog plagijata, ali ‘TV kalendar’ ni to ne spominje. Boban je primjere ‘resavske škole’ našao u Tuđmanovoj knjizi ‘Stvaranje socijalističke Jugoslavije’. Ipak, ima čestitih povjesničara koji to Tuđmanu nisu oprostili. Dr. Ivo Banac napisao je jednom da su ‘ruku na srce, njegovi dosad objavljeni razgovori (transkripti iz Ureda predsjednika) mnogo uzbudljiviji od njegovih učenih plagijata’. Banac je napisao i da je ‘Tuđmanovu najbolju knjigu ‘Rat protiv rata’ većim dijelom napisao – Danko Grlić’. Bez obzira na plagijate, Tuđman je stradao kao pravednik – njegova borba protiv preuveličavanja borja žrtava Jasenovca i ratnih žrtava uopće bila je hvalevrijedna i, nažalost, neprepoznata kao pozitivna stvar.

Novi dan, N1, 10. listopada, 08:15

Što znači mjesto posebnog pijeteta? To znači da na groblju nema vojske: od srednjeg vijeka vojske ne idu na groblja, a na mjestima posebnog pijeteta nema noćnih barova, kaže Žarko Puhovski, objašnjavajući kako je ‘Penavi i društvu’ mjesto posebnog pijeteta – mjesto bez ćirilice. I to je jednostavno to. Puhovski je pojasnio još jednu stvar koja svima titra pred očima, ali ju je prvi rastumačio, kao silu teže: imenovanje Andrije Mikulića za zagrebačkog voditelja kampanje KGK dodatni je znak opstrukcije te žene u stranci, čemu je HDZ tradicionalno sklon. Tko bi, želi li pobjedu, htio da mu Mikulić vodi kampanju? Pa taj ni sebi nije osigurao nijednu izbornu pobjedu, kako će onda drugima?! Mikulićev HDZ u gradu Zagrebu je Plenkijev žetončić, ne više od toga – njihova snaga počiva u Bandićevoj slabosti, kao što Bandićeva snaga počiva u Plenkovićevoj slabosti. A Puhovski je gost kojega uvijek treba gledati, kada ga se već ne može klonirati.

Crni biser, Nova TV, 14. listopada, 18:20

Čim čovjeku oko padne na neku od turskih sapunica, može zapaziti izvanrednu ljepotu njihovih glumaca: to je jedan od trikova kojima su turski producenti kolonizirali eter cijele nekadašnje imperije, pa i šire. Odmah ih možete prepoznati i po glazbi naglašene melodramatike, raskošnim ambijentima, sjaju i glamuru stare naše carevine. Od ‘Sulejmana’ naovamo na Novoj TV ne prestaje turska dominacija; skandinavske serije, koje bi prema Kolindinoj doktrini evakuacije s Balkana naša publika morala gutati u enormnim količinama, i dalje su rezervirane za Treći program HRT-a i intelektualno zahtjevniju publiku, dok je biračko tijelo predsjednice i HDZ-a predestinirano za ‘Sulejmana’, ‘Bit ćeš moja’, ‘Suze Bospora’, ‘Djevojku imena Feriha’, ‘Crni biser’ i tako dalje i tomu slično. Ta publika guta Cecu, Ilića, Bajramovića, Halida, Thompsona, Eminu Arapović, daleko su nama Skagerrak i Kattegat, puno su bliži Bospor i Dardaneli, a o Tuzli ili Žitorađu da i ne govorimo, i nema te Kolinde koja će to promijeniti, naprotiv.

1/2