>

novosti logo

Piše Novosti

U Šibeniku pokrenuto ujedinjenje ljevice

Donosimo cjeloviti tekst ‘Šibenske deklaracije o uspostavi Ujedinjene ljevice’ koju su u subotu u Šibeniku potpisale stranke Nova ljevica, ORaH, SRP i Radnička fronta

Nova ljevica, ORaH, SRP i Radnička fronta u subotu su u Šibeniku potpisali ‘Šibensku deklaraciju o uspostavi Ujedinjene ljevice – zajedničke platforme lijevih snaga’. Deklaracija je, kako se navodi u njihovom priopćenju, otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i

pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, koji se žele priključiti platformi. Deklaracija započinje analizom stanja u kojoj se navodi da Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija. ‘Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji žele promjenu paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra’, stoji u ‘Šibenskoj deklaraciji’.

Stranke potpisnice obavezale su se da će promovirati suradnju i sklapati koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji i ciljeva

Stranke potpisnice obavezale su se da će promovirati suradnju i sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata ‘kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene - ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj.’

Cjeloviti tekst deklaracije donosimo u nastavku:

Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi - donosimo

Šibensku deklaraciju o uspostavi Ujedinjene ljevice – zajedničke platforme lijevih snaga

1.

Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija.

S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU.

Dok vladajuće stranke zemlju vode primjenjujući zastarjele modele političkog jednoumlja izraženog kroz eufemizam nacionalnog zajedništva i dok kapitalizam na poluperiferiji Evrope većinu ljudi vodi u sve dublju krizu i spiralu unutrašnjih i vanjskih dugova, osiguravajući prosperitet samo onima koji pristaju na koruptivnu isprepletenost kapitala i vlasti – Hrvatska je izgubila i još gubi stotine tisuća radnih mjesta i stanovnika.

Partitokratske stranke na vlasti u tom razdoblju, kao i danas, provode svoje interese bez osjećaja i odgovornosti za radno, socijalno, zdravstveno, obrazovno i opće stanje stanovništva.

Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika), vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji.

Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 posto prosjeka zapadne Evrope. Problem predstavlja i visoka nezaposlenost – podatak o deset posto nezaposlenih (otprilike 176.000 ljudi) ne dočarava u potpunosti situaciju jer ne uključuje veliki broj atipičnih ugovora o radu. Već je oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju.

U Hrvatskoj praktički je na djelu zabrana zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Na početku krize u zemlji je bilo 12,3 posto zaposlenih na određeno vrijeme. Danas, nakon što je kriza upotrijebljena za daljnje uništavanje sigurnosti radnika i širenje prekarnih modela zaposlenja, radnika s takvim ugovorima dvostruko je više, čak 22,2 posto. Prema atipičnim oblicima rada Hrvatska je na 4. mjestu u EU.

Istovremeno, Vlada inzistira na politici iscrpljivanja radnika snižavanjem plaća, ograničavanjem radničkih prava, otpuštanjem radnika iz javnog sektora, mjerama štednje, a sve zbog navodnog povećanja kompetitivnosti. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti ‘povoljnu klimu’, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Strani investitori pak ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, poput telekomunikacija i trgovine, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Umjesto rizičnih ulaganja u velike fiksne troškove (zgrade, infrastrukturu, itd.), investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju pravo na rentu.

Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize. Iznos koji EU fondovi nude nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te Hrvatska 10 -50 posto svakog iznosa treba dati sama.

Za Hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Evrope, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije.

Klanjanje ‘slobodnom tržištu’ dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, poput brodogradnje, jer nam EU zabranjuje državne subvencije.

Vladajuće stranke su u proteklih 28 godina u potpunosti monopolizirale politički život u Hrvatskoj, ostavljajući marginalni prostor utjecaja na kreiranje i provedbu politika. Ta isključenost većine iz stvarne uloge u političkom odlučivanju temeljni je uzrok apolitičnosti i glasačke apatije, a vladajućima odgovara jer im omogućuje daljnje oslanjanje na klijentelističku glasačku mašineriju.

U Hrvatskoj je preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno

kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksualnih manjina, migranata kao i na slobode medija, dok navodne ‘protusistemske‘ stranke svoju političku poziciju održavaju na valu opravdanog nezadovoljstva građana, ne nudeći održiva ekonomska i politička rješenja, utemeljena na ekonomskoj i političkoj demokraciji.

Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji žele promjenu opisane paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra.

2.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

A) Povratak politike ljudima i ljudi politici, opća demokratizacija i decentralizacija političkog i upravnog života koja će se ostvariti jačanjem intenziteta i kvalitete javnog dijaloga kao osnove za provođenje nove društvene regulacije, radi povećanja moći naroda u odnosu na predstavničke i izvršne vlasti, prijenosom ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice i narod, demokratizacijom političkih stranaka i smanjivanjem ovlasti predsjednika stranaka, čelnika predstavničke i izvršne vlasti, kao i gradonačelnika i načelnika, digitalizacijom usluga i potpunom transparentnošću tijela javne vlasti, ukidanjem županija i dijela općina, razvijanjem podatkovne demokracije i dubinskom reformom pravosuđa kojem su zakoni i njihova provedba izraz težnje k pravednosti s nultom tolerancijom spram korupcije i nasilja.

B) Vraćanje egzistencijalne i ekonomske sigurnosti u središte političkog i ekonomskog života zemlje kroz korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada, te kroz izgradnju solidarne, kružne i zelene ekonomije koja će se ostvariti jačanjem radničke participacije i vlasništva, poticanjem zadrugarstva i ekološke proizvodnje, očuvanjem javnih resursa i prostora od privatnih ulagača povezanih s korumpiranom javnom upravom, uvođenjem progresivne porezne politike na račun bogatijih (uključujući crkveni i ekološki porez), dokidanjem prekarnih oblika rada u korist sigurnosti (rada, mirovina i zdravlja).

Želimo zaštiti i sačuvati javna dobra od eksploatacije koja donosi dobit za jedan posto stanovništva, a uništava osnovne resurse za našu djecu i unuke i uspostaviti ekonomiju koja je održiva i otporna na krize kreiranjem novih oblika ekonomske proizvodnje koji nisu vođeni logikom kratkoročne maksimalizacije profita za elite, već osiguranjem egzistencijalne sigurnosti za sve. Želimo pravila i uvjete poslovanja i porezne obveze gradirati s obzirom na financijsku snagu i veličinu poduzeća.

Ekonomska sigurnost treba se temeljiti na osiguravanju potreba svih, a ne na bogaćenju manjine na račun radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika. Ekonomija mora biti u interesu većine, a zaposlenost, prehrambena sigurnost, stambeno pitanje trebaju biti temeljni, a ne samo usputni proizvod profitne ekonomije koji se eventualno tek djelomično ostvaruje (ali nikada potpuno i nikada za čitavo društvo).

C) Socijalna politika koja potiče ekonomsku samostalnost, sigurnost i aktivnost svih ljudi, a koja će se ostvariti ukidanjem politika koje su dovele do stvaranja povlaštenih klasa ovisnih o socijalnim davanjima te prenošenjem tih prava na naredne generacije - što dovodi do stalnog porasta proračunskih izdvajanja za određene društvene skupine. Smatramo da treba stimulirati radnu aktivnost svakoga, u mjeri u kojoj je to moguće, ali isto tako izgraditi jaku socijalnu mrežu sigurnosti kako osobe nakon gubitka posla ili odlaskom u mirovinu ne bi bile izložene riziku od siromaštva. Smatramo da svi branitelji koji imaju ratni put trebaju zadržati socijalna prava, ali da stotine tisuća onih koji nisu bili na ratištu a pripadaju im određena financijska i druga prava trebaju biti izjednačeni sa svima drugima. Želimo provesti reformu mirovinskog sustava koja će osigurati zajamčenu minimalnu mirovinu za sve iznad 65 godina, a koja će biti viša od iznosa granice siromaštva, te osigurati sustav u kojem osobe s punim radnim stažem imaju mirovinu koja garantira dostojan život u starosti, te eliminirati većinu povlaštenih mirovina koje su temeljene na statusu, a ne dužini radnog staža. Želimo osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji proaktivnom stambenom politikom koja neće biti temeljena isključivo na tržišnim i financijskim ciljevima banaka kreditora, već ciljevima kvalitete života pojedinaca i obitelji. Svi koji žive u RH bez obzira na radni ili drugi status trebaju imati jednako dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Reforma zdravstvenog sustava treba eliminirati neefikasnosti i gubitke sustava i povećati kvalitetu zdravstvene zaštite, ojačati sustav primarne zdravstvene zaštite, značajno povećati izdvajanja za prevenciju, uključujući i svima dostupne godišnje sistematske preglede, te povećati dostupnost inovativnih terapija koje su već dostupne drugim stanovnicima EU.

D) Kultura, obrazovanje i sport kao potreba, a ne trošak zasnovana je na povećanju izdvajanja za kulturu i obrazovni sustav, posebice na investicije u kulturnu i obrazovnu infrastrukturu van velikih gradova. Zalažemo se za potpunu i dosljednu provedbu Kurikularne reforme po modelu koja neće ostati na modelu tzv. Jokićeve radne skupine, nego će uključiti potpuniju i radikalniju demokratizaciju škola te osigurati jednake obrazovne prilike od vrtića do doktorata za sve, neovisno o ekonomskom stanju njihove obitelji. Nužno je izjednačavanje infrastrukturnog standarda škola na području cijele Hrvatske. Posebni naglasak stavljamo na reafirmaciju nastavničke profesije kroz ulaganje u njihovo cjeloživotno obrazovanje i kroz povećanje plaća, rasterećenje administrativnih i drugih obveza koje nisu vezane s nastavom. Smanjivanjem nastavničkih normi i veličina pojednih odjela, želimo u praksi omogućiti individualni pristup svakom učeniku. Obrazovanje tijekom cijelog života treba biti besplatno, jednako dostupno svima, što će osigurati osobni i profesionalni razvoj svakoga. Želimo snažnije podržati različite oblike kulturne aktivnosti mladih, posebno u području nezavisne kulture, te im osigurati pristup resursima. Na području sporta, želimo većinu izdvajanja preusmjeriti na amaterski i rekreativni sport i javno dostupne sportske aktivnosti za sve dobne skupine.

Posebno želimo poticati jačanje civilnog društva u području zaštite ljudskih prava, posebice prava žena i prava LGTBIQ osoba, te promociji pozitivnih društvenih vrijednosti koje će doprinijeti stvaranju otvorenog, modernog i progresivnog društva.

E) Preobrazba u zemlju koja u vanjskoj politici promiče demokraciju, mir i suradnju među narodima što će se ostvariti demilitarizacijom društva i smanjenjem proračuna namijenjenoga vojsci - na 1 posto državnog proračuna, uz jačanje sustava civilne zaštite i solidarnosti među ljudima, proaktivnom mirotvornom politikom, promocijom tolerancije i suradnje sa susjedima te međunarodne razvojne suradnje, predanošću ciljevima održivog razvoja, jačanjem demokratskog legitimiteta i efikasnosti evropskih institucija i osiguravanjem humanih rješenja problema izbjeglica i migranata u regiji, kao i u Evropi.

3.

Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta kao potpisnici ove Deklaracije obvezujemo se da ćemo radi maksimalizacije mogućnosti za provedbu opisanih ciljeva u svom političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene - ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi - radi demokratske i održive budućnosti svih njenih stanovnika.

4.

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8. rujna 2018. u Šibeniku potpisali su je:

- za Novu ljevicu Dragan Markovina, predsjednik

- za Održivi razvoj razvoj Hrvatske (OraH) Mladen Novak, predsjednik

- za Socijalističku radničku partiju (SRP) Vlado Bušić, predsjednik

- za Radničku frontu (RF) Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

5.

Radnička fronta (RF) ističe, kao svoje izdvojeno mišljenje:

Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).

Ta politika podrazumijeva reindustrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.

Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.

1/1