Naši su kurikulumi već desetljećima nadsistemski, nadideološki, suštinski pogrešni – djeci se uvaljuje književnost koja nadmašuje njihovu sposobnost percepcije, daju im se knjige koje ne mogu razumjeti, nisu im privlačne i tako im, dajući više, dajemo manje. Što djecu privlači knjizi i književnosti? Atraktivni, zanimljivi, emotivno nabijeni sadržaji – H. C. Andersen, braća Grimm, stripovi, a kasnije Jules Verne, Branko Ćopić, Karl May...
Ivana Brlić-Mažuranić čudesna je spisateljica. Tko god je u djetinjstvu čitao njene bajke, uronio je u svemir koji nikad neće zaboraviti. Stripforum iz Zagreba divot-izdanjem na kunstdrucku (24 puta 32,5 centimetra) kapitalno je doprinio značajnoj promulgaciji njenih priča. Brlić-Mažuranić četiri je puta predložena za Nobelovu nagradu (1931., 1935., 1937. i 1938. godine), ali je nažalost nije dobila, vjerojatno zbog sindroma malih jezika – znalci je uspoređuju s Tolkienom. Ovih 200 stranica sigurno će puno značiti djeci koja ih dobiju u ruke, kao i stvari nacionalne književnosti, koja nam je katkad jednako daleka kao bugarska – da parafraziramo pokojnog Stanka Lasića.
U slikovnici za koju je scenarij napisao Davor Špišić – impresivno vjerno prenijevši dramatiku izvornih tekstova i njihov poučni, didaktični suspense – dok je vrhunske crteže napravio Tomislav Košta, nalazi se devet priča. To su: "Kako je Potjeh tražio istinu", "Ribar Palunko i njegova žena", "Regoč i Kosjenka", "Šuma Striborova", "Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica", "Lutonjica Toporko i devet župančića", "Sunce djever i Neva Nevičica" te "Jagor".
Malo je koja hrvatska knjiga imala tako silovitu svjetsku recepciju – samo šest godina od hrvatskog izdanja "Priče iz davnine" tiskane su u New Yorku, a od 1924. i u Londonu. Uslijedili su prijevodi na švedski, češki, danski, ruski, njemački, slovački, slovenski, talijanski i druge jezike
- Proces rada na monografiji trajao je dvije godine. Ja sam prvo napisao scenarij u epizodama. Svaka epizoda temeljena je na jednoj od priča, a zatim je sjajni zadarski crtač Tomislav Košta prema scenariju radio table. Što se jezika tiče, mislim da mi je ispravna ideja bila da se podražavajući stanoviti arhaizam približim u tonu i boji Ivaninoj ostavštini, a kad sam vidio fenomenalnu Koštinu ekspresiju bio sam siguran da imamo koktel koji je začudan - pojašnjava Špišić.
Špišić je, ako smijemo procjenjivati, pogodio u sridu. Premda su neka izdanja "Priča iz davnine" bila bez ilustracija, tekst bolje funkcionira sa slikama. Prvo izdanje iz 1916. ilustrirao je Petar Orlić. Osam godina kasnije englesko izdanje "Priča" ilustrirao je Vladimir Kirin, najznačajniji hrvatski grafičar tog doba, koji je oslikao i treće izdanje iz 1926. godine. Ilustriranjem "Priča iz davnine" bavila se i Cvijeta Job – to su izdanja na kojima smo odrasli mi koji se danas približavamo šezdesetima... Malo je koja hrvatska knjiga imala tako brzu i tako silovitu svjetsku recepciju – samo šest godina od hrvatskog izdanja "Priče iz davnine" tiskane su u New Yorku, u engleskom prijevodu F. S. Copelanda ("Croatian Tales of Long Ago"), a od 1924. i u Londonu. Uslijedili su prijevodi na švedski (1928.), češki (1928.), danski (1929.), ruski (1930.), njemački (1931.), slovački (1931.), slovenski (1950.), talijanski (1957.) i druge jezike.
Mnoge će od ovih strip-priča natjerati suze na oči – ne samo djeci, nego i odraslim čitateljima. Svijet pravih vrijednosti, iz kojega čovjeka izvlače bjesovi, demoni, da bi ih oni bolji među njima nakon mnogih iskušenja ponovo pronašli, predstavlja i praktikum moralnih vrlina, koje su u našem svijetu trgovine, zlatnog teleta, potisnute duboko u pozadinu. Djeci je lijepo pokazati da postoje i sfere čistoće, do kojih se dopire nakon mnogih iskušenja, makar u bajkama... To je Ivanin svijet. I njen Šegrt Hlapić, mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke, "malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce" najpopularniji je dječji lik hrvatske književnosti. "A jer je bio takav, zato je sretno isplivao iz mnogih neprilika", reći će autorica. Govorimo li o razdoblju od osamostaljenja, "Šegrt Hlapić" postao je najgledaniji hrvatski dječji igrani film, a animirane "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" najgledaniji hrvatski dječji film.
- Kako sam s producentom i urednikom Mladenom Novakovićem iz Stripforuma već kao scenarist radio na projektu strip-izdanja "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" koje je izašlo 2016., s oduševljenjem sam prihvatio njegovu ponudu da pišem scenarij i za "Priče iz davnine". Izazov je tim bio veći što se unutar slojeva prvorazredne europske literature, kakve ove Ivanine priče nesumnjivo jesu, krije gomila najrecentnijih društvenih pitanja kojima se mi danas bavimo – od kastinskih odnosa predatora i potlačenih, preko disfunkcionalnih obitelji, do položaja žena koje su ispod pera Ivane Brlić-Mažuranić zaista izrasle u prave heroine, snažne, prkosne i ustrajne u grotlu mizoginog društva - nastavlja Špišić.
Izdanje naglašava utjecaj slavenske mitologije na stil Ivane Brlić-Mažuranić
Ivana Brlić-Mažuranić – nije ni to nevažno reći – bila je prva žena članica JAZU-a (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), koja je kasnije preimenovana u HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).
- Još mi je jedna dimenzija bila izuzetno važna: da se autorski referiram na fantastičnu iskonsku uronjenost Ivane Brlić-Mažuranić u slavensku mitologiju i slavenske korijene. Dobro se još sjećamo srećom napuštenih idiotskih pokušaja početkom devedesetih da se naše slavenstvo izopći kao nešto nepoželjno i manje vrijedno - kaže Špišić.
Slaveni su najveća skupina u Europi, ali su doista gurnuti na periferiju – dijelom zbog nadmoći bogatijih, dijelom zbog manjka samopouzdanja – iako je slavenska, pa i praslavenska kulturna baština impresivna. Ivana Brlić-Mažuranić dala joj je novu snagu. Većina nas, djece šezdesetih i sedamdesetih, slavensku mitologiju zna uglavnom zbog ove književnice. Motivi poput vila, zmajeva, vilenjaka, čarobnjaka i drugih fantastičnih bića često se pojavljuju u njenim pričama. Slavenska mitologija nije samo važna tema u njenom opusu, nego je i važan, ako ne i presudan element koji je oblikovao njen stil pripovijedanja i doprinio jedinstvenosti i popularnosti njenih djela.
Ivana Brlić-Mažuranić, unuka bana Ivana Mažuranića, kći književnika i historičara Vladimira Mažuranića, "pionirka hrvatskog ženskog pisma", "Priče iz davnine" napisala je kao zrela osoba i spisateljica, u četrdeset i drugoj godini života. "Unatoč velikom talentu i slavi, Ivana je smatrana osobom slabog zdravlja, osjetljivom na živce", piše Sanja Lovrenčić u knjizi "U potrazi za Ivanom". "Obitelji, i Brlić i Mažuranić, sve su činile da joj bude bolje. Slali su je u poznata lječilišta da bi prebrodila krize zdravlja i depresije. Iz današnje perspektive, s obzirom na životne okolnosti, zdravstvene slabosti i loša raspoloženja u koja je zapadala čine se razumljivima. Rodila je sedam puta, prvi put sa samo osamnaest godina, a dvoje djece je umrlo nedugo nakon poroda. Na pitanja obitelji, liječnici su ustvrdili da se premlada udala te da njeno tijelo nije bilo spremno na tolike trudnoće."
Ozbiljno bolesna ili duboko nesretna, bez novca, bez stana u Zagrebu, žena koja je četiri puta bila predložena za Nobelovu nagradu ubila se u zagrebačkoj bolnici na Srebrnjaku. Tuga i depresija odvukle su je u smrt. Poput Branka Ćopića teško je podnosila iskvareni, grubi, surovi svijet oko sebe. Sretne krajeve otkrivala je u svojim pričama, ali ne i u svom životu.
