>

novosti logo

Kultura Kultura

Udruga poslodavaca u kulturi

Klaster kreativaca lakonski instrumentalizira postojeće ‘gotove kulturne proizvode’ kao u dizajniranoj košarici koju je ingeniozno oblikovao ne mareći za budući, strukturni razvoj matične industrije

Rijetko tko je primijetio nedavnu audijenciju predstavnika Hrvatskog klastera konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija (HKKKKI) kod predsjednika Sabora Željka Reinera. Rijetko tko je također primijetio da predstavnici HKKKKI-ja uopće nisu organizirali sličan sastanak kod ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, nego su se uputili na višu adresu. A takav slijed nikome nije bio nelogičan, što je dovoljan razlog da se razmisli o logici čitave kulturne stvari, u nacionalnom okviru.

Dakle predsjedniku Sabora je predstavljen projekt ’Mjesec kreativnih i kulturnih industrija’ koji će se od 16. svibnja do 21. lipnja održati u Zagrebu, pri čemu je ‘akademik Reiner saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu sugerirao pokroviteljstvo nad njim’. Reinerovi uzvanici, predvođeni Ivanom Nikolić Popović (predsjednicom HKKKKI-ja), Davorom Majetićem (glavnim direktorom Hrvatske udruge poslodavaca) i Antunom Tomislavom Šabanom (glavnim tajnikom Hrvatskog društva skladatelja), ukratko su predstavili ‘novi veliki projekt ujedinjenih kreativaca koji će pod jednim identitetom objediniti mnogobrojna kulturna događanja u Zagrebu – izložbe, predstave, koncerte, ples, projekcije, tribine i brojne druge aktivnosti’.

Jednostavnije kazano, ‘ujedinjeni kreativci’ su najavili novi zagrebački festival koji će pod ‘identitetskim’ kišobranskim pojmom kulturnih i kreativnih industrija pokrasti sav kulturno-umjetnički život što se oduvijek održava u Zagrebu tijekom svibnja i lipnja. Kao da smo svi oboljeli od iste koncilijantne amnezije, kreativci nas sad uvjeravaju u vedrinu nadolazećih događaja kao da ih očekujemo prvi put, bildaju optimizam kreacije i svakovrsni, zajednički napredak. ‘Mi smo pioniri ovoga posla. Stvaramo novu kulturno-kreativnu sliku Zagreba. Ciljevi ovog projekta su razvoj turističkog potencijala, veća vidljivost i razumijevanje za sektor, te konačno povezivanje između gospodarstva, kulture i industrije. Kultura grada je brand grada, a ovaj projekt trebao bi pomoći da Zagreb postane grad kulture i dizajna’, izjavila je Ivana Nikolić Popović.

Ali zašto nam je ova birokratizirana izjava, jednaka ostalim besmislicama propulzivnog wannabe biznisa posljednjih desetljeća, uopće važna? Već je loše, naime, ako smo se na trenutak izgubili u bespućima sintagmatskog nonsensa domaćeg Kreativnog klastera, a ne obraćamo pažnju na točan političko-ideološki tajming u kojemu se ta neprofitna organizacija predstavlja javnosti. Uopće ne obraćamo pažnju na profil i performanse te organizacije, koja je javnosti dosad bila s razlogom nepoznata i nezanimljiva. Stoga kratko podsjećamo da je, kao jedna od dvanaest domaćih na poticaj Ministarstva gospodarstva i Agencije za investicije i konkurentnost, organizacija Hrvatski klaster konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija osnovana još 2013. s namjerom da ukopča suradnju privatnog sektora, države i akademskog polja u žuđenom ‘upravljanju promjenama’. Prošle je godine taj klaster od Ekonomskog instituta naručio projektnu studiju mapiranja kreativnih i kulturnih industrija (KKI), po kojoj ‘KKI čini drugu po snazi industrijsku granu, 2,3 posto BDP-a RH i 3,0 posto zaposlenih u RH’. Studija nije nikoga impresionirala, ali pričekajmo nekoliko godina, pa će stvari doći na svoje. Klaster je u međuvremenu pojačao medijske napore u tematizaciji autorskog prava kulturnih profesionalaca, korisnosti pi-ar menadžmenta i brizi za svaku vrstu intelektualnog vlasništva.

HKKKKI je, recimo jednostavnije, oblik udruge poslodavaca u kulturi (pretpostavljeni HUPUK) ili simbol višeg klasnog, ekonomskog, socijalno-društvenog razreda unutar domaćeg polja kulture. Ima li, međutim, ikakvog jamstva u takvom statusu? Jer klasterizacija kulture u formi promotivno sklepanog zajedništva fabuliranih investitora, državnog političkog vrha i kulturnjaka (audiovizualnog, nakladničkog, dizajnersko-arhitektonskog) koji pretendiraju na ‘ozbiljan novac’, izgleda tek tragikomično, u konstelaciji šireg plana. Dok vladajuća desnica s ministrom kulture kadrovira kulturne i medijske institucije, destruira smisao proizvodnje čitavog polja, favorizira ‘željezne’ repertoare i eksplicitno određuje etnocentrizam preokupacija u svakom aspektu državno financirane kulture, Klaster kreativaca ostaje gospodski fokusiran ‘na ključno’. On je ideološki intaktan, nadređen eksponent ‘nove kulture biznisa’, znak neoliberalnog bontona čiji se utjecaj ne može osjetiti u subordiniranim, realističkim, socijalno-ekonomskim etapama življene kulture. U takvoj konstelaciji izgleda da je kreativcima nevažna institucija ministra kulture. S druge strane, HKKKKI je ipak planirao akcije ranije, jer je na kraju mandata ministra Berislava Šipuša sedmoro ministara bivše vlade potpisalo ‘Izjavu o namjeri poticanja razvoja KKI u Republici Hrvatskoj’, čime se nastojalo osigurati njezinu buduću, apolitičnu ‘implementaciju’. Ministar Hasanbegović dakle formalno nije adresa kojoj se Klaster kreativaca obraća.

Pompozno naglašeno pokroviteljstvo novog festivala ili Mjeseca KKI u Saboru poslužilo je zato Klasteru kreativaca u retorici lake distance od aktualne ‘ideologizacije’ kulture i pomoglo distinkciji ‘običnih’ kulturnjaka od biznismena u kulturi. Za razliku od običnih profesionalaca koji dobro znaju da je svaka kulturna proizvodnja ovdje nemoguća bez intervencije države, Klaster kreativaca uživa u fikcionalizaciji domaćeg tržišta kulture kao snažnom mjestu razdvajanja tekućih kulturnjačkih poslova od ‘većih stvari’, koje će ‘brendirati Zagreb i Hrvatsku’.

U situaciji u kojoj se na lokalnoj i državnoj razini tragično smanjuju sredstva za proizvodnju, domaći Klaster kreativaca lakonski instrumentalizira postojeće ‘gotove kulturne proizvode’ kao u dizajniranoj košarici koju je ingeniozno oblikovao ne mareći za budući, strukturni razvoj matične industrije. HKKKKI zastupa interese investitora u kulturne sadržaje koji se proizvode negdje drugdje, u podzemlju njihova fokusiranog interesa. Ako je i riječ o abecedi distinkcije kulture kao javnog dobra i neoliberalne agende kulturnih industrija, HKKKKI sad uspostavlja nove motive koji se iznenađujuće grubo, ignorantski i/ili s kompletnim neznanjem odnose prema stečenim kvalitetama rada u kulturi i njegovoj nužnoj personalizaciji, odnosno autorstvu. Citat jednog od ciljeva HKKKKI-ja navodimo zato kao zalog sljedećim temama: ‘Jedna od slabosti kreativne i kulturne industrije je i neusklađenost tržišta rada i potreba sektora za adekvatnom i obrazovanom radnom snagom. Da bi se to promijenilo važno je utvrditi koje su to potrebe kreativne i kulturne industrije u određenim područjima unutar RH, utvrditi postojeće kapacitete ljudskih resursa, izraditi srednjoročne i dugoročne projekcije razvoja sektora i njihovih potreba za radnom snagom.’

1/1