Novosti

Politika

Ukradi i zagadi

Nedavno istjecanje mazuta i opasnih tvari iz bivše tvornice glinice Obrovac u Zrmanju dio je šireg problema. Kralo se na lokalnoj razini, na području gdje zadnjih 30 godina tradicionalno vlada HDZ, ali se pljačkalo i preko centralne vlasti, za vrijeme mandata Ive Sanadera

Ogromne količine mazuta i ostalih opasnih tvari iz bivše tvornice glinice iznad Obrovca, koje su se prije tri tjedna opet izlile u Zrmanju, dio su puno većeg problema za lokalno stanovništvo i okoliš. Od početka devedesetih provedeno je nekoliko pokušaja sanacije cjelokupnog područja propalog industrijskog kompleksa, ali većina projekata do danas nije završena. Razlozi dijelom leže u tehnologiji sanacije, a najveći problem je u popratnim kaznenim djelima uvezanih poslovno-političkih grupacija koje su stajale iza svega. Kralo se na lokalnoj razini, na području gdje zadnjih 30 godina tradicionalno vlada HDZ, ali se pljačkalo i preko centralne vlasti, za vrijeme mandata Ive Sanadera.

Bivši šef Fonda za zaštitu okoliša Vinko Mladineo i vlasnik tvrtke Odlagalište sirovina Miho Zrnić Marinović terete se da su preko sanacije bazena lužine i crvenog mulja nezakonito izvukli više od 46 milijuna kuna

Zapravo, za oslikavanje naravi cjelokupne države i njenih državotvornih upravljača ova je priča bolja ilustracija čak i od privatizacijske grabeži devedesetih: tada su ‘samo’ uništavana radna mjesta i poduzeća. U ovom je slučaju riječ i o bezobzirnom strvinarenju nad vrijednim sirovinama i milijunima proračunskih kuna nauštrb zdravlja ljudi koji žive na tom području i okolne prirode.

Kada je riječ o tvornici glinice, najbitnije su dvije paralelne anegdote iz sredine dvijetisućitih. Jedna je o razmontiranju ostataka industrijskog pogona, a druga o sanaciji obližnjih bazena lužine i crvenog mulja, koji su nastali kao otpad davno ugašene tvornice. Za ovaj petak, kad ovaj broj Novosti bude na kioscima, na zagrebačkom Županijskom sudu zakazano je ročište u kaznenom postupku protiv bivšeg šefa Fonda za zaštitu okoliša Vinka Mladinea i vlasnika tvrtke Odlagalište sirovina Mihe Zrnića Marinovića. DORH ih tereti da su preko sanacije bazena lužine i crvenog mulja od 2006. do 2010. godine nezakonito izvukli više od 46 milijuna kuna, od čega je na računu navedene firme završilo 37 milijuna. Kao protuuslugu za dobiveni posao, Zrnić Marinović je prema optužnici predao Mladineu najmanje 900 tisuća kuna.

Posao sanacije umjetnih jezera s 400 tisuća kubnih metara crvenog mulja i 800 tisuća kubika lužnate vode, Odlagalište sirovine dobilo je za 80 milijuna kuna. Prema procjeni, sve je trebalo biti dovršeno do 2011. godine. No u prosincu 2010. radovi su zaustavljeni. Prvi razlog odnosio se na nepovoljna izvješća nadzornih inspekcija, a drugi na činjenicu da je Mladineo već bio uhićen zbog sudjelovanja u aferi Fimi-media. U namjeri da se HDZ očisti od nasljeđa Ive Sanadera, kooperativna istražna tijela počela su tih mjeseci dubinski secirati i druge poslove Fonda. Obrovac je iskrsnuo tijekom ispitivanja sudionika te sanacije: milijunski poslovi su, prema svjedočenjima, plaćani dvostruko.

U internoj analizi Ministarstva zaštite okoliša do koje smo došli ukazano je i na niz problema u samoj izvedbi projekta, od znatnih odstupanja u radu Odlagališta sirovina i pogrešnih procjena projektanta, HEP-ove tvrtke APO-a, pa do zanemarivanja mogućnosti jačih potresa i nužnosti građevinskih zahvata na obodima ovog područja. Od početnih 80 milijuna kuna, cijena sanacije je ubrzo projicirana na 125 milijuna, nakon čega se spominjala nužnost ulaganja dodatnih 50 milijuna, dakle gotovo 100 milijuna kuna više od početnog iznosa.

Ekološki aktivist Vjeran Piršić, koji je sa suradnicima godinama prije optužnica uzaludno prijavljivao Mladinea nezainteresiranim državnim tijelima, kaže da je slučaj Obrovac tek jedan od brojnih primjera uhodane nezakonite prakse predstavnika državnih institucija.

- Uvijek su u pitanju bile iste firme koje su dobivale natječaj za poslove sanacije: APO, Odlagalište sirovina i IGH. U pravilu bi država kroz natječaj nudila minimalne iznose, pa bi onda za vrijeme izvođenja radova preko raznih aneksa računi porasli za deset puta. Tako su ‘sanirani’ Salonit u Vranjicu, šibenski TEF ili Obrovac. Sanacija je, k tome, provođena izrazito loše ili nikako - kaže Piršić, dodajući da je nadležni državni aparat bio direktno ili indirektno involviran, da je tadašnji premijer Ivo Sanader bio obaviješten i da se sve intenzivno zataškavalo.

- Bila je to usavršena pljačka iza koje ostaju leševi - veli Piršić, misleći na činjenicu da je u slučaju korupcije preko saniranja toksičnog otpada na djelu bila znatno zloćudnija praksa od pukog višestrukog farbanja tunela. ‘Mnogi od sudionika tih operacija dalje sjede u raznim institucijama’, zaključuje.

Od početka devedesetih tvornica je predmet spora između Općine Jasenice i susjednog Grada Obrovca, također pod vlašću HDZ-a. Upravo je njihov konflikt uzrokovao stopiranje dekonstrukcije bivše tvornice

U najvećim poslovima s Fondom ponavljalo se ime poduzeća Odlagalište sirovina, bilo da je riječ o Salonitu, šibenskim firmama TEF i TLM ili odlagalištu Lovornik u Pločama. Prema nekim procjenama, Marinovićeva tvrtka tih je godina s državom i Fondom sklopila poslove u vrijednosti većoj od 300 milijuna kuna. Na suđenju u slučaju Fimi-media, vlasnik Odlagališta sirovina otkrio je 2012. godine da je agenciji za koju je čuo od Vinka Mladinea plaćao račune za neobavljene poslove. Dodao je da je HDZ-u osobno i preko Odlagališta sirovina donirao više od dva milijuna kuna u gotovini. Donacije pritom nije obrazložio reketom ili korupcijom, nego sljedećom rečenicom. ‘Žena i ja smo odlučili donirati stranku u humanitarne svrhe’, poručio je, priznajući da se u drugoj polovici dvijetisućitih učlanio u HDZ, koji ga se potom odrekao preko novina. ‘Šef zadarskog HDZ-a u novinama je rekao da me ne poznaje, pa pretpostavljam da više nisam član’, izjavio je na suđenju.

U slučaju obrovačkog posla, međutim, Marinović i Mladineo odlučno su negirali optužbe. Svaki tekst na ovu temu objavljen u Slobodnoj Dalmaciji urodio bi demantijima jednog ili drugog, a kasnije i tužbama protiv novinara koji su pisali o njihovim poslovnim poduhvatima.

Uz pojedince i institucije koje su prema optužnici izravno sudjelovale u nezakonitim radnjama, odgovornost u ovoj priči snosi i Državno odvjetništvo, koje je zadnjih deset godina nizom propusta drastično usporilo tijek procesa sanacije. Nakon dvogodišnje istrage USKOK-a, DORH je 2012. godine podnio optužnicu kojom je optužene teretio za namještanje preplaćenog posla. Zbog manjkavog sadržaja tog dokumenta, Županijski sud vratio ga je na doradu, tražeći nova vještačenja i bolja obrazloženja za sporne financijske iznose. Sud je potom 2014. odbacio dopunjenu optužnicu, pod obrazloženjem da je tužiteljstvo zakasnilo s njenim podizanjem. Prije tri godine, optužnica je konačno potvrđena nakon što je Vrhovni sud odbacio prigovore obrane o nezakonitom ispitivanju svjedoka i prihvatio žalbu tužiteljstva za obnovom postupka. No onda dolazi do žalbe na rješenje o određivanju privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi. Tek prije dva mjeseca, deset godina nakon početne istrage, održana je nova rasprava.

Iz Fonda za zaštitu okoliša Novostima su potvrdili da će sanacija bazena biti nanovo pokrenuta kad se za to stvore uvjeti. Jedan od uvjeta je i ‘kazneni postupak u kojem Fond ima pravni položaj oštećenika’. U prijevodu, dok sudovi ne donesu pravorijek o sumnji u teška kaznena djela koja su se u prvom projektu čišćenja odvijala prije 15 godina, po svemu sudeći neće se pokretati nova sanacija. Pozitivni efekti nedovršenog projekta u koji je utrošeno više od 100 milijuna kuna u međuvremenu su značajno smanjeni; s obzirom na protok vremena i padalina, obnovila se količina sadržaja bazena koju bura neometano raznosi po okolišu.

Za razliku od ovog slučaja u kojem barem postoje nekakvi sudski procesi, priča o čišćenju obližnjeg tvorničkog kompleksa znatno je drugačija. Nakon što je 1986. godine Socijalistička Republika Hrvatska amenovala rasprodaju strojeva i proizvodnog pogona, do 1991. dobar dio najskuplje tehnologije po niskim je cijenama otišao u ruke drugih jugoslavenskih poduzeća. Ostao je manji dio repromaterijala za prodaju: zahrđale željezne konstrukcije, popratni objekti, zaostale sirovine i uređaji s raznim oblicima ekološki pogubnih supstanci.

Nedugo nakon rata, Općina Jasenice (po vodstvom HDZ-a) na čijem se području nalazi tvornica, angažirala je svježe osnovanu zadarsku tvrtku Arhipelag za rezanje željeza. Zauzvrat im je prepuštena zarada od prodaje te sirovine. Malo je detalja poznato o okolnostima njihova rada. Jedino je sigurno da lokacija nije bila pod zaštitarskim nadzorom, pa je gotovo nemoguće utvrditi tko je točno odgovoran za teški zločin prema okolini koji je počinjen u tome razdoblju. Osoba koja je kao stručnjak sudjelovala u kasnijim sanacijama terena rekla je Novostima da je nakon, a ne prije rata došlo do uništenja transformatora u kojima se nalazilo nekoliko tona skupocjenog bakra, ali i pet tisuća litara kancerogenog ulja. ‘Ne zna se gdje je ulje završilo, ali sumnjam da su ga primjereno pohranili’, kaže nam sugovornik. U studiji utjecaja na okoliš iz 2004., prvoj koja je uopće napravljena, autori su ustvrdili da su zatekli isječen cjevovod između dva spremnika mazuta. Značajna količina mazuta, koja se do danas pojavljuje u Zrmanji za vrijeme većih vodostaja, istekla je u podzemlje, kao i lužina iz više obližnjih spremnika.

Od početka devedesetih tvornica je predmet spora između Općine Jasenice i susjednog Grada Obrovca, također pod vlašću HDZ-a. Upravo je njihov pravni konflikt uzrokovao stopiranje dekonstrukcije bivše tvornice u koncesiji tvrtke Arhipelag. Za isti posao Obrovac je 1999. godine angažirao jednu mađarsku tvrtku. Sve je, međutim, propalo prije realizacije zbog birokratskih problema. Tek nakon četiri godine, Obrovac na novom natječaju odabire tvrtku Perco da nastavi gdje je Arhipelag stao. U tome trenutku, 2003. godine, ostalo je samo 18 posto opreme, ponajviše materijala koji zagađuje: natrijeva lužina, onečišćeni aluminijski hidrat, mazut, neki strojni dijelovi, limovi, strojno ulje i tomu slično.

Ugovor koji je Obrovcu jamčio naknadu od 209 tisuća kuna, bez dodatnih provizija od prodaje sirovina, uključivao je prikupljanje isplativog materijala, ali i čišćenje otpada. O tome poduhvatu ponajbolje svjedoče dva izvješća koje je 2005. i 2006. sastavio nadzorni inženjer. Ustvrdio je, naime, da je dio radova obavljen bez dozvole nadležnog ministarstva. Upozorio je da izvođač nije očistio kanale i ostale prostore zagađene mazutom. Unatoč pismenom upozorenju, izostalo je zbrinjavanje otrovne soli s dna spremnika lužine. Kamion je, k tome, slučajno presjekao cijev, a njen sadržaj u vidu lužine također je istekao u krš. Izvođač je potom napustio poprište bez ikakve pismene obavijesti. Doda li se tome prekoračenje roka za izvedbu posla, ne postoji članak ugovora između Obrovca i tvrtke Perco koji nije prekršen.

Napustivši radove, tvrtka je sa sobom odnijela i nemalu zaradu: samo od prodaje aluminijevog hidrata utrženo je gotovo milijun kuna. Prema nekim procjenama, stvarna zarada bila je veća od četiri milijuna kuna. Unatoč tome, Perco je odbio platiti Obrovcu onih 209 tisuća, pravdajući se troškovima dozvola i izrade studije o utjecaju na okoliš u iznosu od 250 tisuća kuna. Trgovački sud u Zadru ih je 2008. prisilio na isplatu.

Nedugo poslije toga, lokalni su mediji pronašli poveznicu između vlasnika tvrtke Perco i tadašnjeg dogradonačelnika Ante Župana. U vrijeme kad je to poduzeće provodilo unosan posao preko Grada Obrovca, Župan je s vlasnikom Ivanom Peratom bio u poslovnim odnosima. Ugovor koji smo imali priliku vidjeti pokazuje da je 2004. firma u vlasništvu Župana prodala tvrtki Perco zadarski hotel koji je prije toga kupila u rasprodaji vlasništva nekadašnjeg društvenog poduzeća Gortan. Župan je u Percu 2006. godine na kratko bio zaposlen, a dvije godine poslije toga Ivan Perat prenio je 50 posto svog poslovnog udjela u hotelu ‘Porto’ na tog istog Antu Župana, današnjeg gradonačelnika Obrovca. Nekoliko godina poslije, mediji su propitivali niz ugovora koje je gradonačelnik Župan potpisivao i s firmom Izgradnja Obrovac. Lokalni oporbeni političari optužili su ga za sukob interesa, ističući da je vlasnik te firme s drugim poduzećima radio na obnovi hotela Porto.

Župan je odbacio sve optužbe o pogodovanju i sukobu interesa prema Percu i Izgradnji Obrovac, uz napomenu da više nije suvlasnik spornog hotela. Njegove kasnije imovinske kartice pokazuju da je vlasništvo zapravo prebačeno na članove obitelji.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više