Zadnjih dana Vesna Škare Ožbolt dala je više izjava prema kojima ju je Ivo Sanader smijenio s mjesta ministrice pravosuđa zato što na čelno mjesto Županijskog suda u Zagrebu nije htjela imenovati Ivana Turudića. U njenim svježim izjavama izostali su, međutim, detalji koje je iznosila neposredno nakon ovih događaja. Nacionalu je 2006. rekla da su je u prosincu 2005. godine Ivo Sanader, Vladimir Šeks i Luka Bebić nagovarali da imenuje Turudića. "Sanader mi je rekao da ga imenujem jer je on naš dečko. Kako ga nisam poslušala, Sanader je ostvario svoju prijetnju i smijenio me zbog Turudića", prisjetila se.
Kao jedan od razloga zbog kojih nije željela poslušati Sanadera navela je u istom razgovoru činjenicu da Turudića "Uskok u predmetu koji je držao u svojim ladicama neformalno sumnjiči za primanje mita". "Premijeru Sanaderu rekla sam za taj slučaj, ali on mi je rekao da to nije bitno te opet ponovio da je Turudić njihov dečko, te da bih ga trebala imenovati", kazala je Škare Ožbolt. Prema pisanju Nacionala, Uskokov predmet na koji se referirala nikad nije doveo do istražnog postupka. Sam Turudić u potpunosti je negirao optužbe. "Njihov dečko" kasnije je osudio Ivu Sanadera, u ponešto usiljenom stilu. Jer 2017. godine Arbitražni sud Ujedinjenih naroda, koji je donio odluku u korist MOL-a protiv RH vezano uz vlasništvo nad Inom, konstatirao je da je sudac Turudić bio pristran na suđenju Sanaderu. To je bio jedan od nekoliko argumenata zbog kojih je donesena navedena odluka.
Predsjednikom Županijskog suda Turudić je postao 2011. godine. Negdje u to vrijeme krenule su priče o živopisnim likovima kojima je okružen u privatno vrijeme. U lipnju 2012. organizirao je proslavu 50. rođendana. Uz persone poput Zorana Gopca, koji je u međuvremenu postao poslovni partner Pavla Vujnovca i njegovih suradnika u nizu nekretninsko-turističkih firmi, među uzvanicima bio je i Zdravko Mamić. Premda je najprije znao relativizirati razmjere njihovog poznanstva i prisnosti, danas je to općepoznata činjenica. Preko nedavne izjave predsjednika Zorana Milanovića, koji se usprotivio Turudićevom imenovanju na čelo DORH-a, još su detaljnije postali poznati razmjeri njihova prijateljstva. Ispostavilo se da su se Turudić i Mamić družili dok je ovaj bio osumnjičenik, ali i nakon što je nad njim pokrenuta istraga.
U srpnju 2015. Turudić je Jutarnjem listu potvrdio da su prijatelji. Prema pisanju Nacionala, priznanje se desilo svega tjedan dana nakon što je Mamić uhićen. Kad je pušten iz istražnog zatvora, Turudić se s njime nalazio i vozikao pod okriljem noći. Pojedini mediji objavljivali su da su nepoznati pojedinci braći Mamić navodno prosljeđivali informacije o provođenju tajnih mjera nad njima, ali to nikad nije potvrđeno. Odlukom Vrhovnog suda, kasnije je Mamiću i ostalima suđenje preseljeno na Županijski sud u Osijeku, zbog njegovog poznanstva s Turudićem i nekolicinom drugih sudaca zagrebačkog Županijskog suda. Šokantna je i u isto vrijeme posve očekivana informacija iz poruka što ih je objavio Jutarnji list prema kojima se Mamić – u tom momentu pod istragom Uskoka – te iste godine sastao s čelnim ljudima HDZ-a kako bi lobirao za Turudićev reizbor na čelo Županijskog suda.
Proces protiv Mira Vrlje na zagrebačkom Županijskom sudu, 2016. (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Na istoj Turudićevoj rođendanskoj proslavi 2012. bio je i poduzetnik Igor Mlinar. Dvije godine ranije on je sudjelovao u kreiranju najveće kriminalne operacije curenja istražnih informacija u povijesti Hrvatske. Uz Vladu Rajića, suradnika ubijenog Vinka Žuljevića zvanog Klica, Mlinar je uspostavio hobotnicu sastavljenu od "poduzetnika" i korumpiranih policajaca, kojima su u zamjenu za sadržaje tajnih istraga nudili novčane kompenzacije i plastične operacije. Mlinar i njegovi suradnici potom su prodavali informacije zainteresiranim kriminalcima. U njegovom smjeru i smjeru njegovih suradnika došli su i istražni materijali iz najvećih akcija protiv organiziranog kriminala, među ostalim navodno i o Hrvoju Petraču, Sanaderu, Milanu Bandiću, narkomiljeu, korupciji u HAC-u... predmetima koji su dobrim dijelom procesuirani na Županijskom sudu u Zagrebu, od kojih je neke vodio Ivan Turudić. U policijske mjere prisluškivanja Mlinar je ušao sredinom 2011. godine. Akciju su odobravali istražni suci istog, Turudićevog suda, gdje je Uskokova optužnica protiv njih potvrđena iz trećeg pokušaja. Suđenje je trajalo više od deset godina.
Početkom 2022. Mlinar i većina njegovih konspiratora priznali su krivnju. On je osuđen na djelomičnu uvjetnu kaznu od dvije godine, od čega deset mjeseci iza rešetaka. Turudićev rođendan na kojem se našao kao jedan od uzvanika odvijao se nakon što je već bio pod mjerama nadzora. Poslije njegova privođenja, tjednik Aktual nazvao je Turudića, koji je priznao da je i dalje prijatelj s Mlinarom. "Nikad nisam krio da poznajem Igora Mlinara, a upoznao sam ga tako što su nam djeca četiri godine išla u isti razred u školi. Tada, kao i danas, Mlinaru nije pisalo na čelu što radi i čime se bavi, no čak i sad ne odričem se prijateljstva s njim", rekao je Turudić, novi šef DORH-a koji se zadnjih mjeseci posebno marno zalaže za kriminaliziranje curenja podataka iz istrage u smjeru medija, ali se tada nije želio odreći prijateljstva s čovjekom koji je za novac izvlačio podatke iz raznih predmeta kako bi ih monetizirao u kontaktu s isturenim predstavnicima organiziranog kriminala.
Osim navedenih predmeta iz kojih su na crno tržište prosljeđivani transkripti prisluškivanih razgovora ili sudski nalozi, na mobitelu jednog uhićenog policajca pronađene su povjerljive informacije o istrazi protiv Mira Vrlje, čovjeka nemalog kriminalnog dosjea i bratića Ivana Turudića. Prema tadašnjim medijskim objavama, informacije su potom prosljeđivane osobama bliskima Vrlji, zbog čega je istraga o njemu bila duboko kompromitirana. Radilo se, među ostalim, o financijskim malverzacijama u njegovoj firmi Hreljin gradnja, zbog kojih je u rujnu 2022. godine na Županijskom sudu u Vukovaru osuđen na djelomično uvjetnu kaznu od dvije godine, od kojih je jednu trebao odslužiti. Naloženo mu je i da u proračun plati 2,4 milijuna kuna utajenog poreza, ali po obrazloženju suda iz svibnja prošle godine, taj iznos Hrvatskoj "nije nadoknađen".
Ivo Sanader, Luka Bebić i Vladimir Šeks, 2009. (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Turudić je bio posve u pravu kad je na nedavnom saslušanju kandidata za državnog odvjetnika pred saborskim Odborom za pravosuđe konstatirao kako zbog biološke neminovnosti ne može birati svoje najbliže rođake. Problem je, međutim, što je već u sljedećoj rečenici izgovorio neistinu o vlastitim sudačkim izborima vezano uz svoga bratića. Zbog druge optužbe da je utajio porez i oštetio vlastitu firmu kupnjom jahte koju je koristio u privatne svrhe, Vrlja je 2015. dospio na Županijski sud u Zagrebu. Automatskom elektronskom dodjelom predmeta, slučaj je završio kod njegovog bratića Turudića. Zbog sukoba interesa Turudić je tražio i dobio izuzeće. Na spomenutom saborskom Odboru rekao je da je prije zahtjeva da ga se makne ovaj predmet kod njega bio možda mjesec i pol dana. Čim ga je ugledao, odmah je tražio izuzeće, glasilo je njegovo opravdanje. No zapravo je potvrđena optužnica kod njega bila sedam mjeseci, od veljače do rujna 2015. godine. Zahtjev za izuzimanjem odobrio je njegov zamjenik, sudac Dražen Jakovina. Mediji su zadnjih dana obilato reproducirali ovaj detalj, kao pokazatelj da se Turudić ne libi javno iznositi rečenice koje se lakom provjerom mogu demantirati.
No manje je poznato što se potom desilo s procedurom u dodjeli spisa protiv Vrlje na Županijskom sudu u Zagrebu. Nakon nove runde nasumičnog odabira, sutkinja Jasna Smiljanić već je sljedećeg dana, 15. listopada 2015., tražila izuzeće, pod obrazloženjem da poznaje Vrlju preko obitelji Turudić. Za razliku od prethodne procedure, u kojoj je prošlo ni mjesec dana između Turudićeva zahtjeva i nove automatske dodjele, sudac Jakovina njen je zahtjev odobrio dva mjeseca poslije, 14. prosinca 2015. godine. U sudskom registru odluka je potom evidentirana dodatnih mjesec dana kasnije, 12. siječnja 2016. Spis je automatskom dodjelom konačno dobila sutkinja Gordana Mihela Grahovac 21. siječnja 2016. Iz Županijskog suda su nam odgovorili kako u zakonu nisu navedeni rokovi za donošenje odluke o izuzeću i da im nije poznato koji su prosječni rokovi za donošenje takvih odluka u praksi. Trebalo je dakle gotovo punih godinu dana da se zakaže ročište o potvrđenoj optužnici. Na Županijskom sudu Vrlja je osuđen i u ovom slučaju, ali je 2022. Vrhovni sud srušio presudu pod obrazloženjem da je taj sud prvoga stupnja učinio niz propusta.
U onoj drugoj presudi iz Vukovara, u kojoj je pravomoćno osuđen u rujnu 2022. godine, Vrlja je u više navrata uspješno prolongirao odlazak u zatvor. O tome je, valja naglasiti, opet odlučivao Županijski sud u Zagrebu, mjestu Vrljina prebivališta. Premda je u prosincu iste godine trebao otići na odsluženje, sud koji je Turudić u međuvremenu napustio prihvatio mu je u siječnju 2023. molbu zbog skrbi za drugog člana obitelji. Zatvor je odgođen za lipanj iste godine. No baš na dan kad se trebao prijaviti na odsluženje kazne, Vrlja je zakazao operaciju koljena. Po savjetu zatvorskog kirurga koji ga je pregledao, Županijski sud u Zagrebu opet je odgodio izdržavanje kazne za četiri mjeseca, do 30. listopada 2023. Do zaključenja teksta nismo dobili informaciju je li Vrlja u međuvremenu otišao u zatvor.
Zdravko i Zoran Mamić na Cvjetnom trgu, 2009. (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)
Slične odluke o odgodi donesene su u slučaju Anne Marije Radić, nekadašnje državne službenice koja je osuđena na Županijskom sudu u Zagrebu zbog nezakonite dodjele stana u Kninu obitelji Josipe Rimac, koja se danas preziva Pleslić. Najprije je na tom sudu dobila godinu dana zatvora, ali je kazna odmah zamijenjena u rad za opće dobro, uz obavezu da u proračun uplati pola milijuna kuna, što je protuvrijednost državne nekretnine koja je nezakonito dodijeljena obitelji Rimac. Vrhovni sud je promijenio odluku, nakon čega je ipak trebala ići u zatvor. Odlazak je bio zakazan za 16. lipnja 2021., ali joj je zbog narušenog zdravlja odobreno nekoliko odgoda, sve do 11. kolovoza 2022. Nismo uspjeli dobiti službenu potvrdu je li odradila kaznu. Prema informacijama koje je prije nekoliko dana objavio Jutarnji list, to se nije desilo do danas.
Josipa Pleslić i njen suprug, koji su za razliku od osuđene Radić imali izravnu korist u ovoj priči, nisu procesuirani. Na početku, bili su pod istragom duže vrijeme. DORH je planirao i njih uvrstiti u optužnicu, ali na kraju nije pod obrazloženjem da istražitelji kod njih nisu utvrdili postojanje "relevantnog stupnja sumnje". Kao sudac, Turudić nije imao izravne veze s navedenim predmetom. No sudeći po porukama koje je objavio Jutarnji list, dok je Pleslić još bila pod istragom Turudić joj je kao šef Županijskog suda dao informaciju da neće biti privedena. Radi se o jednom od najspornijih momenata cijele objavljene prepiske između Pleslić i Turudića. Novi glavni državni odvjetnik i pobornik zatvorskih kazni za pojedince odgovorne za curenje podataka postao je čovjek koji je najmanje jednom dijelio nejavne istražne informacije, vođen posve partikularnim motivima u vidu poznanstva s moćnom i utjecajnom članicom HDZ-a, a ne širim interesom javnosti.
Početkom minulog tjedna Uskok je u službenom priopćenju posredno potvrdio informacije objavljene u Nacionalu, prema kojima su 2021. godine vodili ozbiljne pregovore o nagodbi s Josipom Pleslić. U centru tih razgovora bio je Ivan Turudić. Pleslić je optužila Uskok da su je htjeli nagovoriti na lažno svjedočenje protiv njega, dok je Uskok to negirao, poručivši da je zapravo ona inicirala cijelu priču. Dogovor o nagodbi je propao, navodno i zato što je Pleslić očekivala puno manju kaznu od one koju su joj nudili. U kontekstu Turudića nevažno je zapravo s koje strane je došao prvi poticaj.
Ključna je i presudna činjenica da je budući šef DORH-a prije tri godine bio predmet ozbiljnog interesa organizacije koju će uskoro preuzeti. Prema tvrdnjama Nacionala, koji se pozivao na neimenovane izvore bliske Pleslić i Uskoku, zanimalo ih je više tema: od navodnog plana da se premreži Državno sudbeno vijeće "pojedincima bliskima Zdravku Mamiću", preko pokušaja da se pomogne Anni Mariji Radić, osuđenoj zbog kninskog stana, sve do predmeta Ivana Bašića, osuđenog zbog nemale utaje poreza, čiji je slučaj spominjan u njihovoj prepisci. Ljudi bliski Turudiću dali su istome tjedniku ponešto drugačiju verziju cijele priče i zapravo optužili pojedince iz DORH-a da u strahu od budućeg provjetravanja te institucije plasiraju poluinformacije u medije, jer bi zaokružena priča zapravo išla njemu u korist.
Odgovarajući pred saborskim Odborom za pravosuđe, Turudić je rekao da nikad u karijeri nije bio sankcioniran zbog kršenja kodeksa sudačke etike, niti je protiv njega vođen stegovni postupak. Premijer Plenković dodao je da nema dokaza o njegovom pogodovanju bilo kome i posebno naglasio da je njegov kandidat tri puta prošao sigurnosnu provjeru SOA-e – 2009., 2014. i 2019. godine. Dio javnosti zbog toga je doveo u pitanje vjerodostojnost, temeljitost i smisao takvih provjera. Jer radi se o čovjeku koji je u zadnjih petnaestak godina prijateljevao s ljudima što pripadaju ozbiljnom podzemnom i nadzemnom poduzetničko-političkom miljeu, u vrijeme dok su mnogi od njih bili pod aktivnim nadzorom i istragama policije. I povezani s HDZ-om. Čak i bez poruka koje je objavio Jutarnji list, prosječni stanovnik ove zemlje bio je svjestan koliko je vladajuća stranka porobila Hrvatsku. Objavljena komunikacija poslužila je kao šokantna potvrda takve slutnje. Inzistirajući na Turudiću, utjelovljenoj metafori takvog društva i takve Hrvatske, Plenković je zapravo uništio svaku možebitnu razliku između sebe i svojih prethodnika na čelu stranke.
