>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

Uredovanje po Balkanu

Zemlje članice EU-a, u kojima nitko ne bi ni pomislio proglasiti valjanim referendum na koji nije izašao propisan broj birača, od Makedonije traže da njezin parlament usvoji promjenu imena zemlje iako ona nije dobila potrebnu podršku građana

Kad govore o pristupanju balkanske šestorke Europskoj uniji, europski lideri najčešće ponavljaju da prije dobivanja briselske članske iskaznice moraju riješiti sve svoje probleme sa susjedima kako ih ne bi kao dodatni teret istovarili na europska leđa koja se već neko vrijeme povijaju pod sve brojnijim nesporazumima i sukobima država članica. No istovremeno šute o posljedicama koje Balkan trpi zbog toga što EU svoje unutarnje probleme izvozi u zapadnobalkanske zemlje kandidatkinje za članstvo. Proteklog vikenda EU je izvozom svoje jalovosti i geopolitičkog mešetarenja na Balkan kumovala dodatnom usložnjavanju političkih procesa u Makedoniji i njezinih odnosa s Grčkom te pregovora o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

Forsiranje referenduma o promjeni imena zemlje u Sjeverna Makedonija kao uvjeta na koji većina Makedonaca mora pristati kako bi njihova zemlja započela pristupne pregovore s EU-om i bila primljena u članstvo NATO-a, rezultiralo je produbljivanjem unutarmakedonskih podjela i sukoba umjesto najavljenog raspleta i okončanja makedonsko-grčke krize koja traje od raspada Jugoslavije i proglašenja makedonske neovisnosti. Premda preko 80 posto Makedonaca zdušno navija da njihova zemlja postane članica EU-a pa i NATO-a, skoro dvije trećine njih nije glasalo na referendumu i time su ga učinili neuspješnim jer nije ispunjen osnovni kriterij da mora glasati 50 posto plus jedan upisani birač kako bi on bio pravovaljan. Naknadno matematičko dokazivanje da preko 600 tisuća birača koji su glasali za promjenu imena zemlje od njih oko 650 tisuća koji su izašli na referendum zapravo predstavlja dovoljnu većinu jer bi bili većina i u slučaju maksimalne dvotrećinske izlaznosti na svim do sada održanim izborima u Makedoniji, samo dodatno svjedoči da europski lideri na Balkanu primjenjuju pravila koja se ni u snu ne bi usudili provoditi u svojim zemljama. U njima nitko od njih ne bi ni pomislio proglasiti valjanim referendum na koji nije izašao propisan broj birača, a u Makedoniji traže da njezin parlament usvoji promjenu imena zemlje iako ona nije dobila potrebnu podršku građana. Ako makedonski parlament dvotrećinskom većinom ne promjeni ustavno ime zemlje, Makedonija neće moći započeti pristupne pregovore jer pravila EU-a definiraju da svaka njezina članica može i najboljeg kandidata za članstvo držati pred vratima Unije ako ne pristane na sve njezine zahtjeve, pa i one koji su suprotni europskim standardima i pravilima o konsenzualnom i kompromisnom odlučivanju o pitanjima od zajedničkog interesa dviju ili više članica EU-a.

Ako su makedonski građani na referendumu trebali, u suštini, promjenom imena zemlje u Sjeverna Makedonija još jednom potvrditi da se granica između Makedonije i Grčke nalazi tamo gdje je već desetljećima upisana, onda bi kompromisno rješenje valjda podrazumijevalo da i grčka pokrajina promijeni svoje ime u Južna Makedonija. No to u Grčkoj i EU-u nikome ne pada na pamet predložiti jer je to suvereno grčko pravo, kao što je, uostalom, i makedonsko suvereno pravo odlučiti kako će zvati svoju zemlju. Sve dok će u EU-u vrijediti pravilo da svaka njezina članica može nametati svoju političku volju svim ostalim članicama, a pogotovo kandidatima za članstvo, Unija će biti u poziciji da svoje unutarnje probleme izvozi u svoje bliže i dalje okruženje. Spor oko imena Makedonije daleko prije spada u medijske rubrike vjerovali ili ne, a ne u sudbinske političke procese o kojima ovisi budućnost Makedonije i svih njezinih građana. Političke elite EU-a i njezinih država članica nisu sposobne odlučiti da li Makedonija i Makedonci svojim imenom doista bilo koga ugrožavaju na kugli zemaljskoj, uključujući i susjednu Grčku, pa su svom silom uprli da makedonski građani to učine umjesto njih. Kad su oni apstinirajući izbjegli to učiniti, navalili su na makedonske parlamentarce da u sadašnjem sastavu preinače ime svoje zemlje ili da to učine nakon izvanrednih parlamentarnih izbora, koji mogu, ali i ne moraju promijeniti odnos snaga u parlamentu, kako bi osigurali dvotrećinsku većinu potrebnu za realizaciju ultimativnog grčkog zahtjeva koji je postao europski zbog unutarnjih problema EU-a koje ona nije u stanju riješiti već ih izvozi u Makedoniju i na Balkan.

Slična se priča isplela i oko najnovijeg incidenta koji je prošlog vikenda buknuo između Beograda i Prištine, a koji je potpalio kosovski predsjednik Hashim Thaci svojom odlukom da u pratnji čete do zuba naoružanih specijalaca prošeće sjeverom Kosova s većinskim srpskim stanovništvom i da obilaskom hidrocentrale i jezera Gazivode pokaže tko je gazda i u tom dijelu Kosova. Premda je Thaci taj potez povukao istoga dana kad je opozicijsko Samoopredjeljenje na ulice Prištine izvelo tisuće demonstranata kako bi kosovskom predsjedniku još jednom poručili da nema o čemu pregovarati s Beogradom, a pogotovo ne o promjeni kosovskih granica, njegov ‘izlet’ na Gazivode nije donio ništa posebno novo ni na unutarnjoj kosovskoj političkoj sceni ni u odnosima Beograda i Prištine, nego je ponajviše uzdrmao posredničke pozicije sadašnje garniture čelnika EU-a u pregovorima o normalizaciji između Srbije i Kosova.

Thacijevo pokazivanje mišića na Gazivodama nije utišalo njegove albanske oponente već ih je dodatno razjarilo jer su ga shvatili kao sprdnju s njihovim demonstracijama i kosovskom javnošću, a ne kao poruku Beogradu i svijetu. Beograd je na Thacijevu demonstraciju oružane sile očekivano reagirao zveckanjem svojeg oružja, ali i prozivkom Unije i NATO-a zbog njihova pranja ruku od Thacijevog kršenja Briselskog sporazuma koji su pod njihovim pokroviteljstvom potpisali Beograd i Priština, a kojim je definirano da naoružane čete kosovskih specijalaca ne mogu pohoditi sjever Kosova, osim ako prethodno ne dobiju suglasnost KFOR-a i lokalnih srpskih vlasti. Usto je srpski predsjednik Aleksandar Vučić najavio da će ranije dogovoreni ovotjedni susret s ruskim predsjednikom Putinom iskoristiti da zatraži dodatnu rusku podršku i pomoć u raspetljavanju srpsko-albanskog kosovskog čvora. Zazivanje ruskog uplitanja u spor oko Kosova poruka je Bruxellesu da svojim laviranjem i razvodnjavanjem sporazuma potpisanih pod patronatom EU-a više šteti nego što koristi u procesu normalizacije srpsko-albanskih odnosa, a to onda otvara prostor za ponovno uplitanje ne samo ruskih nego i drugih globalnih igrača koji uglavnom sjede u Vijeću sigurnosti UN-a.

Zabavljena sobom i svojim unutarnjim problemima i reformama, sve više zahvaćena predizbornom groznicom za svoj parlament, EU kao da gubi sposobnost upravljanja procesima koje je sama inicirala i do sada gurala, od procesa proširenja na zapadni Balkan do raspetljavanja makedonsko-grčkih i srpsko-albanskih odnosa, da ne spominjemo hrvatsko-slovenske i unutarnje bosanskohercegovačke koje je već neko vrijeme ostavila po strani da se krčkaju u vlastitom sosu. Cinično je pritom da joj se to dogodilo zbog vlastitih slabosti i unutarnjih konflikata koje sve češće izvozi i na Balkan, od kojega istovremeno traži da svoje konflikte riješi sam i da ih ne unosi u Europsku uniju.

1/1