U subotu popodne razgovarao sam s Nikolom Bajtom, urednikom Novosti. Dogovorili smo se da stavim na papir par ideja kako bi pandemija koja nas je zadesila možda mogla promijeniti svijest značajnog broja građana o mjerama državne uprave koje bi uistinu povećale njihovu sigurnost, što bi, u današnjim uvjetima, trebali biti prioriteti jedne odgovorne vlade. Bajti sam rekao da ću to napisati na miru u nedjelju, loša je prognoza, neću ići na Sljeme. Da mi se kao prikladan naslov čini ‘Utopija u doba distopije’. Ali u nedjelju ujutro jaki potres me je izbacio iz kreveta, istrčali smo u vrt, taman smo se vratili u kuću da se bolje obučemo kad nas je drugi udar ponovo istjerao van. Crijepovi popadali oko kuće, krov na obližnjoj velikoj zgradi Medicinskog fakulteta djelomično urušen, u daljini tornjevi Katedrale, jedan s odlomljenim vrhom. Ljudi su stajali pred svojim kućama, neki su sjedili u autima i grijali se, u zraku su lepršale rijetke pahulje snijega i taj drugi dan proljeća bio je u Zagrebu hladniji nego većina dana tokom blage zime. Vraćamo se u kuću, gledamo popucale stropove, da li će se to uopće moći popraviti? Struja je u našem kvartu uključena tek kasno popodne. Na televiziji prizori iz Donjeg grada, stare, lijepe kuće teže su stradale od potresa, njihova karakteristična kruništa ispod kojih ste prolazili cio život, ako nisu sama pala, vatrogasci, zbog oštećenja, sada ruše. Jedna djevojčica je teško povrijeđena, dosta ljudi lakše, slike urušenih starih kuća koje njihovi ukućani, s dekama i zavežljajima u rukama, moraju napustiti. U sljedećim hladnim i vjetrovitim danima uslijedilo je nekoliko manjih potresa, više kao potmula, zastrašujuća tutnjava, a domovi u kojima trebate ostati zbog epidemije, najednom nisu više mjesta gdje osjećate sigurnost nego strepnju i nelagodu. Trzate se na prolazak svakog kamiona, spremate torbu s onim što vam se čini najnužnijim ako ćete morati bježati, djeca se navečer ne žele skinuti nego obučena idu u krevet. Svakako, bar što se Zagreba tiče, dobili smo distopiju na kvadrat.

To da misli o nekom boljem društvu često dolaze u doba kad izgledaju potpuno utopijski, kad su nedaće stvarnost koja nas okružuje, a realistične prognoze pesimistične, nije ništa novo.

Riječ ‘utopija’ smislio je Thomas More, katolički svećenik i savjetnik engleskog kralja Henrika VIII., kao naziv fiktivnog otoka u, tada, novootkrivenoj Americi. U knjizi ‘O najboljem državnom uređenju i o novom otoku Utopija’, objavljenoj 1516. godine, More opisuje državno uređenje na otoku Utopija gdje građani na slobodnim izborima biraju ili smjenjuju vladara, gdje su sve religije, osim ateista, jednako uvažavane, gdje su muškarci i žene ravnopravni, a vlada brine da službe koje su na korist građana funkcioniraju i ne miješa se u lične slobode pojedinaca.

Sve te ideje toliko su daleko od tadašnje realnosti da je i sam More glavnog junaka svoje knjige, koji priča o iskustvima iz Utopije, nazvao Hytholday, što je u ondašnjem slengu značilo ‘onaj koji priča gluposti’. Mnogo bliže tadašnjoj realnosti, a i realnosti u stoljećima koja su slijedila, bila je knjiga ‘Vladar’ Niccole Machiavellija, objavljena u isto vrijeme, 1513. godine, a koja je postala jedan od klasičnih primjera distopije. Danas se smatra da ju je Machiavelli pisao kao satiru, kao upozorenje, ali mnogi vladari su je čitali kao udžbenik.

Nedvojbeno inspiriran Moreovom ‘Utopijom’, nešto od ideja iznesenih u njoj početkom 19. stoljeća pokušao je ostvariti uspješan britanski industrijalac Robert Owen. Radnici u njegovoj velikoj tvornici u Škotskoj dobivaju prava nezamisliva u ostalim dijelovima Velike Britanije, u kojima je položaj radnika bio mnogo bliži najpotresnijim opisima iz Dickensovih romana. Owen uvodi osmosatno radno vrijeme, potiče rad sindikata, brine da radnici budu pošteno plaćeni, ulaže dio zarade u poboljšanje stambenih uvjeta svojih radnika i organizira cjeloživotno obrazovanje za njih i njihovu djecu. Uza sve to, ili upravo zbog toga, njegova tvornica ostvaruje nadprosječnu dobit. Njegovi kasniji neuspješni pokušaji da u Americi, u Indiani, osnuje grad-zajednicu u kojoj neće biti privatnog vlasništva, nešto čemu će, preko stotinu godina kasnije, najsličniji biti izraelski kibuci, donio mu je naziv socijalista-utopista. Ali većinu njegovih ideja, revolucionarnih i utopističkih u doba kad ih je Owen zagovarao, današnje demokratske vlade prihvaćaju kao samo po sebi razumljivo. Još uvijek.

Totalitarne diktature dvadesetog stoljeća inspirirale su mnoge distopije, ‘loša mjesta’, antiutopije, zamišljena društva u kojima bi bilo krajnje neugodno živjeti. Od ‘Gvozdene pete’ Jacka Londona, Huxleyevog ‘Vrlog novog svijeta’ i Orwellove ‘1984.’ do ‘Sluškinjine priče’ Margaret Atwood. Uglavnom su to opisi degeneracije u nehumana, nasilna društva koja poništavaju slobodu i individualnost, degeneracije uzrokovane ljudskom pohlepom, kolektivnim predrasudama i induciranom netrpeljivošću.

Paralelno, a naročito poslije Drugog svjetskog rata i atomskih bombi, pojavljuju se distopije uzrokovane nekom katastrofom, koje nastupaju naglo i mijenjaju ‘preko noći’ paradigmu, skup ustaljenih vrijednosti i pravila po kojima smo naučili živjeti.

Sjedim u sobi, ne znam kad ću normalno moći otići u grad, viđati se s rođacima i prijateljima. Ako epidemija potraje mjesecima, da li će mlađi ljudi ostati bez posla, stariji bez penzija, a najmlađi bez škole? Čak i ako se ne razbolimo, od čega ćemo živjeti ako se put od polja i farmi do dućana, nešto što je za većinu građana bilo neupitno, prekine? Pri svemu tome mogućnost da mi strop padne na glavu nije samo teoretska.

Da li će Vlada, koja je opravdano uvela stroga ograničenja slobode građana, ukinuti te mjere čim one više ne budu apsolutno neophodne? Uvjeren sam da hoće; protivno bi bio pravi scenarij distopije. A da li je utopija nadati se da će značajan dio građana, poučen nesrećom koja nas je pogodila, prepoznati da briga za sigurnost društva nalaže ulaganje u zdravstvo, a ne u polovne avione, u smanjenje zagađenja i zaštitu okoliša dok još nije prekasno, a ne u haubice? I da će ova lekcija nužne izolacije i prirodne katastrofe potaknuti mnoge da ozbiljno razmisle kolika su vrijednost dobri međuljudski i međususjedski odnosi i kako na ovom svijetu za ljude postoji sasvim dovoljno prijetnji bez potrebe da ih jedni za druge stvaramo.