>

novosti logo

Društvo Društvo

Vašingtonski modus

S padom Berlinskog zida u Vašingtonskom konsenzusu nađen je dobar recept i za tranzicijske zemlje. Tada se mijenja i politika prema Jugoslaviji: dotad su joj tepali da je ‘kapitalistička zemlja bez kapitalista’, a sada je upravo to moralo biti izbrisano s lica zemlje

To mi zvuči pomalo kao teorija zavjere, a u njih ne vjerujem, odgovorio je Luka Bogdanić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta na pitanje je li Jugoslavija razorena zbog samoupravnog eksperimenta, koji je trebalo zaustaviti po svaku cijenu. Za teoriju zavjere optužili su i ovog autora na jednom skupu održanom još prije desetak godina, kad je uz ostalo zagovarao istu tezu. Da je morao nestati i sam spomen na samoupravljanje jer je ono bilo smetnja ekonomskom modelu koji su pobjednici u hladnom ratu namijenili poraženima. Suočen s tom strašnom inkriminacijom, koja je mirisala na dijagnozu paranoje, ovaj se autor nije snašao, pa se čak počeo ispričavati kako nije o tome riječ i bla-bla-bla… Umjesto toga trebalo je pitati koja je definicija teorije zavjere. Kad nešto prestaje biti politički ili ekonomski plan kojim se ostvaruju određeni interesi, a postaje strašna prijetnja nekog izmišljenog tajnog centra ili organizacije, u koju vjeruju samo bolesni umovi?

Jedan od klasičnih primjera su ‘Protokoli sionskih mudraca’, dokument napisan u tajnoj službi nekadašnje carske Rusije, Ohrani, a pripisan nekoj izmišljenoj židovskoj tajnoj organizaciji koja je navodno planirala pokoravanje cijelog svijeta. Taj opskurni tekst, o čijem se nastanku zna sve, služio je svakom antisemitizmu, uključujući i Hitlerov, a neki u njega vjeruju i danas. Ali u planu za bivše komunističke zemlje nema ničeg tajnog. Oni koji žele, mogu ga naći čak i napisanog, crno na bijelom. Nije tajna ni gdje je nastao, ni tko ga je i u koju svrhu napisao, kao ni to da mu je jugoslavensko samoupravljanje bilo izravno suprotstavljeno. Dokument se zove Vašingtonski konsenzus, a njegovi su autori američki sekretarijat (ministarstvo) za financije, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, svi na istoj adresi u Washingtonu. Američki nobelovac za ekonomiju Joseph Stiglitz, koji je bio i glavni ekonomist Svjetske banke (što ga čini posebno uvjerljivim svjedokom), kaže da dokument, donesen krajem osamdesetih godina, sadrži politiku koju je trebalo nametnuti zemljama Latinske Amerike kako bi se olakšao ulazak stranog kapitala, trgovina i investicija. Tražilo se oštro smanjenje potrošnje i uravnoteženi proračun, restrikcije u emisiji novca, ograničavanje pa i ukidanje državne intervencije u ekonomiji i konačno, potpuna privatizacija i liberalizacija. Krupni kapital iz bogatih zemalja tako je želio preuzeti bogatstvo Latinske Amerike. Kad se urušio sovjetski model komunizma i nestao bipolarni svijet, u tom je dokumentu nađen dobar recept i za tranzicijske zemlje. Jedino su promijenjeni prioriteti, pa su najvažnije postale privatizacija i liberalizacija.

Tada je promijenjena i politika prema Jugoslaviji. Zaokret je bio brz i iznosio je punih 180 stupnjeva, pa je ono što je do jučer bilo bijelo odjednom postalo crno. Još u lipnju 1991. godine dr. Dragomir Vojnić, direktor Ekonomskog instituta Zagreb i savjetnik saveznog premijera Ante Markovića, sudjelovao je na međunarodnoj konferenciji o tranziciji na Hooverovu institutu na američkom Sveučilištu Stanford. Riječ je o ustanovi gdje se organiziraju rasprave o temama koje zanimaju Bijelu kuću i američko ministarstvo vanjskih poslova. Ovog puta bili su pozvani vodeći ekonomisti iz bivših komunističkih zemalja, ministri financija, a i neki potpredsjednici vlada. Amerikanci su doveli sve svoje nobelovce za ekonomiju, a konferenciji je predsjedavao bivši američki ministar vanjskih poslova, George Shultz. U zaključnoj riječi on je ocijenio da je Poljska najspremnija za tranziciju, a iza nje je stavio Mađarsku, Češku, pa Rumunjsku… ‘A onda se okrenuo prema meni’, pričao je poslije Vojnić, ‘i retorički pitao, što da mi kaže, s obzirom na to da Jugoslavija ne spada u to društvo i da nas oni nikada nisu ubrajali u svijet realnog socijalizma. Po njegovom mišljenju, ako riješimo naše unutrašnje probleme, bit ćemo i dalje ispred svih ostalih.’

Bio je to jedan od zadnjih odjeka zapadne (u prvom redu američke) politike uspostavljene čim je postalo jasno da je jugoslavenski raskid sa sovjetskim blokom, davne godine 1948., ozbiljan pa i definitivan. Jugoslavija nije promijenila stranu, već je krenula svojim putem, ali zapad (opet u prvom redu Amerika) ipak ju je podržavao politički, materijalno pa i vojno. Jugoslavensko samoupravljanje prihvaćeno je kao kapitalizam bez kapitalista, pa su podržavane sve reforme kojima su se napuštali obvezni planovi, jačalo tržište, uvodila politička i ekonomska decentralizacija i otvarale granice zemlje. Jugoslavija je trebala biti primjer svim drugim zemljama sovjetskog bloka, a u vrijeme Nikite Hruščova postala je putokaz i za sam SSSR. (To je, naravno, presječeno birokratskim protuudarom kojim je na vlast doveden Brežnjev.) U jednom trenutku jugoslavensko samoupravljanje i na Zapadu je ocijenjeno kao važan eksperiment, kojim se politička demokracija nadopunjava i industrijskom. U nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja otišlo se i dalje od pukog filozofiranja, pa je na primjer u Zapadnoj Njemačkoj i Austriji razvijena vrlo jaka participacija radnika u upravljanju. Smatralo se to prirodnim, milenijskim razvojem, kojim se čovjek sve više uključuje u odlučivanje o svojoj i kolektivnoj sudbini.

Ali istodobno je postojao i drugi trend, koji se zasnivao na realnoj pretpostavci da brežnjevljevska močvara ne može opstati zauvijek. Krupni se kapital pripremao za taj trenutak, a Vašingtonski konsenzus je bio dio tih priprema. Čekao se i Titov odlazak sa životne scene i istovremeno su se tzv. Brzezinskijevom doktrinom poticale birokracije u jugoslavenskim republikama na zaduživanje i krupne, često promašene investicije, koje su opterećivale ekonomiju i gušile samoupravljanje. Iako, ruku na srce, tu družinu nije trebalo posebno poticati. Rezultati su se vidjeli čim je Tito umro, ali za pravu promjenu politike prema Jugoslaviji trebalo je pričekati na pad Berlinskog zida i raspad SSSR-a. Tek se tada počelo ubrzano zaboravljati da je Jugoslavija ‘kapitalistička zemlja bez kapitalista’, kako joj se dotad tepalo. Štoviše, upravo to je moralo biti izbrisano s lica zemlje jer je doktrina pobjednika u hladnom ratu dozvoljavala samo kapitalizam s kapitalistima. Moralo se ukloniti sve što je stajalo na putu općoj i potpunoj privatizaciji. Sa samoupravljanjem koje bi preživjelo na tržištu ili se postupno pretvaralo u narodni kapitalizam s privatnim, kolektivnim ili zadružnim vlasništvom, Jugoslavija bi bila nepoželjan uzor drugim tranzicijskim zemljama, na čija su se bogatstva i tržišta brusili zubi. Zato je moralo nestati i samoupravljanje i društveno vlasništvo, a kako se pokazalo i sama Jugoslavija.

Naravno, sve tranzicijske zemlje nisu se ponašale isto, što se dobro vidi već tridesetak kilometara zapadno od Zagreba, na granici sa sada mnogo bogatijom i uređenijom Slovenijom. Svatko je na kraju bio kovač vlastite sreće, a u Hrvatskoj su i čekić i nakovanj dospjeli u ruke čoporu vukova, gladnom imovine i žednom osvete. Ali i takvi, oni su bili dobrodošli jer su bespogovorno igrali svoju kompradorsku ulogu. Kolega Srećko Pulig postavio je, u broju Novosti posvećenom Jugoslaviji, filozofu Luki Bogdaniću prava pitanja, a i on je u odgovorima pokazao zavidno poznavanje te teme, koja se želi prekriti sa sedam velova zaborava. Zato i ovaj tekst treba u prvom redu shvatiti kao obračun sa samim sobom, zbog nesnalaženja na nekom davno zaboravljenom skupu.

1/1