Krešimir Zovak je povjesničar i autor istraživačkog rada "Niz nezgodnih pitanja – završna faza radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji" (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, 2023.). Radio je kao koordinator programa u Centru za radničke studije te izvršni urednik i autor hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Glavni istraživački interes mu je povijest jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, a o toj je temi ranije pisao za časopise "3k: kapital, klasa, kritika" i "Das Argument". Trenutno radi kao profesor povijesti u srednjoj školi u Zagrebu.
Počnimo od uvoda vašeg rada, a to su jugoslavenski Ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu iz 1976. godine. Kako su te zakonske promjene obilježile samoupravljanje u praksi?
Ustav iz 1974. s jedne je strane zacementirao autonomiju republika, a time i trasirao put ka raspadu zemlje, poslužio legitimaciji republika za samostalnost. S druge strane, bio je pokušaj da se nakon žustrih rasprava koje su se vodile u ekonomskoj sferi 1960-ih konačno razriješe fundamentalna pitanja ekonomskog sustava. Temeljem tog ustava donesen je Zakon o udruženom radu, a njime je u teoriji kontrola nad poduzećima posve stavljena u ruke radnika.
Međutim, legislativa je bila komplicirana, nedorečena, a mnoge odredbe teško provedive u praksi. Zato je teško mjeriti vrijednost onoga što je stavljeno na papir i toga koliko je to odredilo funkcioniranje sustava u praksi. Jugoslavija je zanimljiva baš zato što su stvari u praksi bile toliko različite, ovisile o brojnim faktorima. Iskustva samoupravljanja toliko su oprečna da ni danas nemamo minimum konsenzusa oko toga što je to zapravo bilo. Metodom cherry picking možeš sve tvrditi, izgraditi narativ o divno uređenom egalitarnom društvu ili pak dokazivati da je zemlja bila obilježena većom nejednakošću nego što su postjugoslavenske republike danas.
Problem nezaposlenosti
Fokus na samoupravljanje na najnižim razinama rezultirao je štetnim makroekonomskim sputavanjima, ako (ne)jednakosti razmatramo na razini čitave zemlje. Koje su zapravo glavne posljedice takve provedbe samoupravljanja?
Od samog uvođenja sustava na kraju 1940-ih dominirala je ideja da je uvijek bolje da se odluke donose na što je moguće nižoj razini. Taj je aspekt samoupravljanja imao posljedice u dva smjera. Bio je korak ka demokratizaciji ekonomske i političke sfere, što je imalo pozitivne efekte – npr. ako usporedimo jugoslavenske općine i općine u Hrvatskoj danas, tu se vidi ogromna demokratska razlika, u korist jugoslavenske prakse.
S druge strane, valja razmotriti dezintegrativne ekonomske efekte. Zaustavljan je svaki pokušaj da se intervencijom odozgo anuliraju nejednakosti koje proizlaze iz toga što svatko donosi odluke za sebe. Bilo kakva politika koja bi to preispitivala bila ja napadana kao kršenje principa samoupravljanja, a tu je važno i to da je postojanje socijalističke Jugoslavije bilo obilježeno sjenom prve Jugoslavije. Mnoge političke karijere okončane su optužbama o privrženosti idejama unitarizma koje su dominirale u Kraljevini Jugoslaviji.
Važno je i isključivanje nezaposlenih iz procesa političkog odlučivanja. Kakve je to probleme stvaralo i zašto pitanje nezaposlenih nikad nije ozbiljno adresirano?
To je vjerojatno jedan od najbitnijih problema koje je zemlja imala. Čim je uvedeno samoupravljanje, na najvišim je razinama prešutno prihvaćeno da je nezaposlenost nešto što će postojati. Time Jugoslavija odudara od ostalih zemalja socijalističkog svijeta – za legitimitet socijalističkih zemalja bilo je neprihvatljivo da postoji nezaposlenost, nijedna zemlja Istočnog bloka nije imala "otvorenu" nezaposlenost.
Jugoslavija je u ranim 1950-im imala četiri do pet posto nezaposlenih, a 1980-ih je prvak Europe po udjelu nezaposlenog stanovništva. Pritom postoje ogromne regionalne razlike, Slovenija je i 1980-ih imala punu zaposlenost, dok je Kosovo imalo preko 30 posto nezaposlenih. U Jugoslaviji je to naročito značajan problem zato što su ljudi kroz svoja radna mjesta ostvarivali i druga politička prava. Nemam odgovor na pitanje zašto se taj problem nije pokušalo ozbiljnije adresirati, ali vrlo vjerojatno ima nešto u inicijalnom pretjeranom optimizmu. Vjerovalo se da se radi o prolaznom problemu, da je nezaposlenost prisutna zato što je zemlja još u fazi industrijalizacije i modernizacije, i da će ta faza biti uspješno završena pa se ne treba posebno baviti nezaposlenošću i nezaposlenima. Zanimljivo je da su i Zavodi za zapošljavanje češće djelovali na terenima gdje su poduzeća imala potrebe za zapošljavanjem, a ne tamo gdje je bilo puno nezaposlenih koji traže posao.
U drugoj polovici 1980-ih Jugoslavija je pri vrhu Europe po broju radnika uključenih u štrajkove. Teško da se te akcije može nazvati radničkim pokretom – nije bilo koordinacije, zajedničke ideologije
Spomenuli ste nejednakosti među republikama. Kada i kako one jačaju?
Teško je detektirati početak onoga što neki analitičari nazivaju problemom autarkije, zatvaranja na republičkim razinama. Statistike pokazuju da to postaje ozbiljan problem 1970-ih, kada opada razina razmjene roba između republika. To je posljedica i nadmetanja između raznih razina vlasti kojima se republike već 1960-ih nameću kao ključni igrač u političkom odlučivanju. Ustav iz 1974. to je podcrtao, bogatije republike mogle su se vetom lakše boriti protiv pokušaja redistribucije bogatstva na federalnoj razini. Popularno lijevo objašnjenje propasti sustava glasi da su se postepeno događale tržišne reforme, a kako su one jačale, tako je rasla razina nejednakosti i na kraju je to dovelo do raspada. Ima zrno istine u tome, ali ogroman problem je bila i uvezanost najvećih privrednih igrača s razinama općinskih i republičkih vlasti.
Da je Jugoslavija imala ekonomiju koja je unutar jugoslavenskih granica funkcionirala samo na tržišnim principima, onda bi mnoge hrvatske ili slovenske firme poželjele obavljati velike investicije u dijelovima zemlje gdje je postojala ogromna ponuda jeftine radne snage. Međutim, često su općinske i republičke vlasti destimulirale firme da to čine. Sigurno možemo govoriti da je postojala kompetitivnost na svim razinama, od poduzeća do republika, ali nije lako reći u kojoj mjeri je to počivalo na "čistim" tržišnim principima. Imamo, naravno, i vanjske tržišne faktore – različite etape reorijentacije vanjske trgovine imale su nejednake posljedice po pojedine republike. Hrvatska i Slovenija bile su snažnije integrirane u zapadna tržišta i imale su koristi od zaokreta prema zapadnim tržištima, dok su Srbija i Bosna češće izvozile na istočna tržišta.
I unutar samih republika su postajale značajne nejednakosti?
Dakako. Primjerice, u Hrvatskoj je ekonomska liberalizacija početkom 1980-ih snažnije pogodila tzv. pasivne krajeve poput Like i Dalmatinske zagore, igrom slučaja baš one dijelove zemlje u kojima je živjelo puno pripadnika srpske manjine. To je faktor koji rijetko ulazi u analizu geneze rata 1990-ih, a nije nebitan. Promjene ekonomskih politika koje nisu morale imati nikakvu nacionalnu motivaciju mogle su izazvati posljedice zbog kojih su ljudi mogli osjetiti da se radi o diskriminaciji po nacionalnom ključu. Milka Planinc sigurno nije bila hrvatska nacionalistkinja, ali ekonomske politike koje je provodila njena vlada imale su gore posljedice po krajeve u Hrvatskoj u kojima je živio velik broj Srba.
S tim u vezi, kako komentirate učestali metodološki nacionalizam, interpretacije povijesti iz pozicija novonastalih država po kojima glavni rušilački faktor sistema 1980-ih leži u etničkoj netrpeljivosti?
Bitno se vratiti unatrag, vidjeti što je mogla biti baza iz koje se nacionalizam rasplamsao. Nije se raspravljalo o federalnom budžetu iz prizme optimalnog ekonomskog razvoja i interesa radničke klase čitave zemlje, nego iz prizme interesa pojedinih republika. Dakle, rasplamsaju nacionalizma "odozdo" 1990-ih prethode barem dva desetljeća političkih borbi koje se vode kroz natjecanje republika. Ne tvrdim da je povijest počela privrednom reformom 1965. kojom su republike prvi put dobile veliku slobodu. Postoji povijest međuetničkog ubijanja, Drugog svjetskog rata, Kraljevine Jugoslavije – puno naslaga na koje se nacionalizam mogao osloniti. Ali ekonomski aspekt je isto bitan.
(Foto: Sandro Lendler)
Parcijalne borbe
U radu pokušavate rekonstruirati političko-ideološki teren na kojem krajem 1980-ih kreće proces restauracije kapitalizma. Posebno su važna pozicioniranja naspram protržišne politike i privatnog vlasništva – po čemu se razlikuju?
Tržišna zagovaranja su prisutna otvoreno od početka uvođenja samoupravljanja, a 1980-ih vidimo radikalizaciju tih početnih postavki. Što se tiče oblika vlasništva, do 1980-ih u javnom prostoru nema ozbiljnog zagovaranja promjene dominantnog oblika vlasništva, društvenog. Pitanje privatnog vlasništva tek tada biva jače zagovarano. Ali ne treba zaboraviti da je Jugoslavija imala privatni sektor poljoprivrede, velik broj ljudi koji su od nje privređivali, tzv. zemljaša. Za razliku od npr. Mađarske koja je imala kolektiviziranu poljoprivredu. Ideja privatnog vlasništva je u tom aspektu prisutna kroz čitavu povijest zemlje, pa je djelomično i zbog toga možda bilo lakše afirmirati privatno vlasništvo 1980-ih.
U drugoj polovici 1980-ih izbijaju masovni štrajkovi, ali oprezni ste oko interpretacija koje tim štrajkovima daju karakter izraza želje za očuvanjem sustava?
U tom je periodu Jugoslavija pri vrhu Europe po broju radnika uključenih u štrajkove. Jugoslavensku radničku klasu od ranije obilježavaju razne linije fragmentacije koje su vidljive i u tim štrajkovima. Teško da se te akcije može nazvati radničkim pokretom – nije bilo koordinacije, zajedničke ideologije. Točnije ih je tumačiti kao parcijalne proplamsaje borbe primarno motivirane teškom materijalnom situacijom. To je ujedno bilo i najveće ograničenje tih štrajkova, razlog zašto nisu proizveli ništa više od povremenih i privremenih materijalnih dobitaka za pojedine grupacije radnika. A pokazuju i da sustav samoupravljanja očito nije mogao adekvatno adresirati probleme radnika.
Dio političko-intelektualne elite 1980-ih i dalje deklarativno brani socijalistički sustav. Skeptični ste prema naglašavanju značaja takvih obrana?
Svi presudni političko-ideološki zaokreti u Jugoslaviji su se dogodili dok su komunisti bili na vlasti. Ništa se u političko-ekonomskoj sferi nije radikalno promijenilo nakon njihovog odlaska. I kad su 1980-ih deklarativno bili za socijalizam, tu primarno vidim velike količine naslaga socijalističke frazeologije koja prikriva srž stvari. Što znači takva deklarativna privrženost u momentu u kojem su ključni stupovi socijalističkog sistema razmontirani, i to bez velikog otpora?
