>

novosti logo

Vatreni kočijaši

Ivan Penava i njegovi istomišljenici htjeli bi od cijele Hrvatske napraviti Vukovar, zonu u kojoj neće vrijediti zakoni nego će većinski narod dijeliti pravdu i samovoljno određivati što se može, a što se ne može. Da u istočnoj Slavoniji nije ostalo onoliko Srba koliko ih je ostalo, sljedbenici ratne politike ne bi imali zbog čega egzistirati

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava prošlog petka službeno je konstatirao i nesuvislo obrazložio da se u tom gradu nisu stekli uvjeti za ravnopravnu upotrebu ćirilice i za povećanje prava pripadnika srpske nacionalne manjine, a zatim je pred Gradskim vijećem i kamerama upriličio antićirilični i antisrpski igrokaz kao reakciju na to što mu je vijećnik SDSS-a Srđan Kolar uručio gradski statut odštampan na ćirilici. Penava je taj čin nazvao neprijateljskom i agresorskom djelatnošću u režiji Milorada Pupovca.

‘Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991., uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju. Mrtva djeca vas ne zanimaju! Ako bude trebalo protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima!’ vikao je Penava u glumačkom zanosu.

Grabar-Kitarović spomenula je vojno rješenje pobune u istočnoj Slavoniji i Baranji, rješenje ranije viđeno u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’, samo radi podilaženja niskim strastima radikalne desnice

Zaredale su političke reakcije, a među tim reakcijama bila je i ona predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović: ‘Hrvatska je u vrijeme mirne reintegracije pokazala kako želi suživot. Hrvatska je tada pokazala da ne želi više rat, nego je pristala i na neke uvjete, iako ja vjerujem da se to moglo riješiti vojnim putem, međutim hrvatsko državno vodstvo i narod su pokazali da ne žele rat, da žele mirnu državu, da žele budućnost, da žele suživot sa Srbima i svim drugim nacionalnostima.’

Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, dakle, vjeruje ‘da se to moglo riješiti vojnim putem’, ali da su prevladale miroljubivost i želja za međuetničkim suživotom tadašnjeg državnog vrha na čelu s Franjom Tuđmanom. Grabar-Kitarović spomenula je vojno rješenje pobune u istočnoj Slavoniji i Baranji, rješenje ranije viđeno u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’, samo radi podilaženja niskim strastima radikalne desnice, kojoj pripada i Ivan Penava: jasno je da taj krak političke scene ne može Tuđmanu oprostiti što na Podunavlje nije poslao vojsku, jer bi u tom slučaju Srbi uglavnom nestali i s tog područja, kao što su nestali iz ostatka samoproglašene Krajine, pa u Vukovaru ne bi bilo više od trideset posto Srba, a onda ni ćirilice, ni posebnih političkih i drugih prava za građane srpske nacionalnosti. Penava i njegovi istomišljenici – Zlatko Hasanbegović, Tomislav Karamarko, Velimir Bujanec, Hrvoje Zekanović i drugi koji sigurno ne bi bili među vojnicima u ofenzivi na istok Hrvatske – još se nisu odvažili da s tih pozicija javno udare na Tuđmana, ali došli su na korak od toga. Izjava Kolinde Grabar-Kitarović može im u tom pogledu poslužiti kao svojevrsno ohrabrenje.

Je li Hrvatska, međutim, u ljeto ili jesen 1995. godine uistinu mogla oružanim putem vratiti istočnu Slavoniju u svoj ustavnopravni poredak? Ako i pretpostavimo da jest, kolika bi bila cijena u ljudskim životima i kakve bi bile političke posljedice za Republiku Hrvatsku da se upustila u rečenu operaciju? Zašto je Tuđman otklonio ideju o vojnom prodoru u Podunavlje, premda su utjecajni krugovi u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru HV-a u rujnu i listopadu 1995. zagovarali pokretanje napadne operacije? U Glavnom stožeru izrađen je plan napada kojem je ime, ‘Vatrene kočije’, dao admiral Davor Domazet Lošo, tadašnji načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera, da bi Tuđman krajem rujna, dok je još ozbiljno razmišljao o ratnoj opciji u istočnoj Slavoniji, prekrižio Domazetov prijedlog i napisao – ‘Vukovarska golubica’. Taktička zamisao ofenzive na širokom ravničarskom terenu bila je da se koncentriranom i preciznom vatrom iz tisuću artiljerijskih oruđa stvori nekoliko vatrenih koridora koji bi služili za napredovanje pet gardijskih brigada s oko 150 tenkova prema istočnoj granici, a iza gardijskih brigada nastupilo bi oko 150 tisuća pripadnika rezervnih brigada koje su imale ratnog iskustva. Plan je bio da sve bude završeno u roku od najviše četrdeset i osam sati, da bi se međunarodnu politiku, ponajprije Sjedinjene Države nenaklonjene takvom rješenju, dovelo pred gotov čin, da se ne bi ostavilo previše vremena za osuđujuće reakcije i diplomatske pritiske.

‘Vatrene kočije’ na papiru i na vojnim kartama izgledale su kao dobra i kreativna taktička zamisao, no Tuđman je znao da je teorija jedno, a provedba nešto drugo. Razlika se plaća u ljudskim životima. Unatoč hrvatskoj nadmoći u ljudima i tehnici te u motivaciji i manevarskim sposobnostima udarnih trupa, podcjenjivala se opasnost topničkog djelovanja s teritorija Republike Srbije po linijama prodora: to bi em dovelo do velikih ljudskih gubitaka, em bi znatno usporilo planiranu dinamiku napada, što bi ishod bitke učinilo neizvjesnim. Osim toga, još je bilo vrlo svježe sjećanje na operaciju ‘Una’ provedenu 18. rujna 1995. po naredbi Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Hrvatska vojska na području Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Novog pretrpjela je ozbiljan poraz u forsiranju nabujale rijeke Une: poginulo je više od pedeset hrvatskih vojnika, a razlog je bila slaba obavještajna priprema i katastrofalno loša procjena snage srpskih jedinica na pravcima napada. Glavni ljudi ‘Une’ bili su admiral Domazet i general Vinko Vrbanac, pri čemu je zaobiđen general Zvonimir Červenko, tadašnji načelnik Glavnog stožera. ‘Ja nisam čovjek kalibra našeg visokog časnika, koji kaže da mu se, da oprostite – jebe koliko će vojnika poginuti, jer su oni tako i tako za jednokratnu upotrebu. Gospodine predsjedniče, ja neću tako raditi’, rekao je ljutiti Červenko Franji Tuđman 18. rujna, nakon što su došle vijesti o velikom broju poginulih pripadnika Prve i Druge gardijske brigade na Uni. A upravo su Domazet i Vrbanac trebali biti ključni časnici u operaciji ‘Vukovarska golubica’.

Tuđman je otklonio ideju o vojnom prodoru u Podunavlje, premda su utjecajni krugovi u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru hv-a u rujnu i listopadu 1995. zagovarali pokretanje napadne operacije ‘Vatrene kočije’

‘Kada je Tuđman čuo da je broj potencijalnih žrtava procijenjen na 1500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju’, otkrila je svojedobno Vesna Škare Ožbolt, tadašnja službenica u Uredu predsjednika. Iz Tuđmanove perspektive, vojna akcija u tom je trenutku naprosto bila ogroman rizik: mogao je ugroziti ratnu pobjedu koju je ionako proglasio početkom kolovoza te godine, mogao je ugroziti HDZ-ov rezultat na izborima zakazanima za kraj listopada, a istovremeno izgubiti podršku Sjedinjenih Država, koje su upravo tada, u ranu jesen 1995., bile odlučile zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini. Odigrao je najmudrije što je mogao odigrati: na izričiti američki zahtjev zaustavio je snage HV-a i HVO-a pred Banjom Lukom, a zauzvrat dobio proaktivnu ulogu SAD-a u mirnoj reintegraciji Podunavlja. Nije slučajno da je UN-ov prijelazni upravitelj bio umirovljeni američki general Jacques Paul Klein i da je proces, atipično za slične procese koje je vodio UN, tekao relativno brzo, unatoč svim preprekama i nužnosti obostranih ozbiljnih kompromisa. Utoliko, mirna reintegracija nije bila izraz Tuđmanovog humanizma i milosrđa prema podunavskim Srbima, kao što to sugerira Grabar-Kitarović, nego racionalno uvažavanje političke realnosti.

Ivan Penava glasnogovornik je one Hrvatske koja bi danas revidirala ondašnje okolnosti, koja bi zarad jednodimenzionalno i manipulativno shvaćene pravde poništila razloge koji su hrvatsku vlast naveli da potpiše, primjerice, Erdutski sporazum. Vojna solucija u istočnoj Slavoniji predstavljala je u ranu jesen 1995. izolacionističko hazarderstvo čije bi jedino opravdanje mogla biti iracionalna i mitomanska težnja da se preostalim Srbima u svim krajevima Hrvatske usadi osjećaj poraza na bojnom polju. To se nije dogodilo i to je izvor strahovite frustracije u onom dijelu hrvatske politike koji svoje postojanje zasniva na širenju teze o Srbima i srpskom političkom predstavništvu u Hrvatskoj kao faktoru nestabilnosti i opasnosti za većinski narod. S druge strane, da u Vukovaru i istočnoj Slavoniji nije ostalo onoliko Srba koliko ih je ostalo, sljedbenici ratne politike ne bi imali zbog čega egzistirati, ne bi imali o čemu govoriti.

Tuđmanovo odustajanje od vojnog rješenja, naravno, nije krivo za današnju međunacionalnu situaciju u Vukovaru. Krivnja je na onim političkim snagama koje su poslije ulaska Hrvatske u Europsku uniju odlučile zaboraviti preuzete obaveze prema srpskoj nacionalnoj manjini, preuzete ne zbog dobrohotnosti već zbog političke nužnosti onoga vremena, pa u mirnodopskim uvjetima – lišene efikasnijeg mehanizma međunarodnog pritiska – pokušati ostvariti ono što nije ostvareno u ratu. Traženje istine o sudbini nestalih, inzistiranje na otkrivanju i procesuiranju onih koji su počinili zločine nad vukovarskim Hrvatima te lamentiranje nad još uvijek svježim i bolnim ranama – sve je to samo manipulativna dimna zavjesa ispod koje se ne nalazi ništa osim antisrpstva kao najlakšeg sredstva za realizaciju konkretnog političkog i materijalnog interesa. Ivan Penava i njegovi istomišljenici htjeli bi od cijele Hrvatske napraviti Vukovar, zonu u kojoj neće vrijediti zakoni nego će većinski narod dijeliti pravdu i samovoljno određivati što se može, a što se ne može. Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i premijer, suprotstavlja se toj prijetnji tako što kombinira suzdržanost, razumijevanje i podilaženje.

1/2