>

novosti logo

Društvo Društvo

Vice i kontrarevolucionari

Ultrakonzervativna organizacija Tradicija, obitelj, vlasništvo (TFP) u pojedinim je zemljama zabranjena i Crkva je smatra sektom, no u Hrvatskoj na njenoj programskoj platformi danas djeluju Zaklada Vigilare, uz podršku utjecajnih političara kao što je Davor Ivo Stier

Godine 1981. jedan član američke podružnice organizacije Tradicija, obitelj i vlasništvo (TFP) istupio je iz njihova članstva. U otvorenom pismu, svojevrsnom presjeku rada ove tajanstvene organizacije, obrazložio je svoj potez tvrdnjom se radi o ‘opasnom kultu koji šteti ljudima u TFP-u i Katoličkoj crkvi’. Detaljno je naveo postupke ‘pranja mozga’ novopridošlim članovima, dominantno mladim muškarcima. Svi su morali vjerovati da njihov osnivač nikada neće umrijeti, da je njegov i njihov cilj poraziti komunističku i humanističku ‘revoluciju’, zbog čega ga je poslao sam Bog, podarivši mu nadnaravne moći, poput čitanja duše. Svaki član imao je ‘revoluciju’ u sebi, slabost naslijeđenu od roditelja, čije buduće primjedbe i kritike na račun TFP-a treba ignorirati i tretirati ih u skladu s tim. Nakon duže borbe i nagovora prijatelja, istupio je iz ove organizacije, ispričavši još da članovi TFP-a ulažu velike napore u prodavanje ‘poželjne’ društvene slike, čak i među onima koje preziru. Njegovo pismo bilo je tek jedan u nizu doprinosa sve raširenijem uvjerenju, čak i među katoličkim klerom, da je riječ o opasnom kultu ili sekti, što je stigma koja će TFP pratiti u narednim desetljećima.

Poljski pandan tfp-u, Ordo Iuris i pripadajući mu Institut Piotra Skargi, pritom je dao financijski i intelektualni doprinos u širenju ove organizacije u Latviji i Estoniji, a njegova podružnica aktivna je i u Hrvatskoj

Točno 35 godina od ovih događaja u centru Zagreba održan je Tradfest, festival tradicije u organizaciji Zaklade Vigilare, jedne od pedesetak organizacija koje se zbog svjetonazora i ciljeva izravno i neizravno povezuju s TFP-om. Iako bi se u normalnim okolnostima očekivalo zaziranje od sljedbenika jednog kulta ili sekte, koja je u nekim državama doživjela i zabranu, u Hrvatskoj se na ovom događaju okupila društveno-politička krema hrvatske desnice, predvođene potpredsjednikom Vlade Davorom Ivom Stierom.

‘Kao što komunizam u totalitarnom shvaćanju društva nije mogao prihvatiti autonomiju duhovne vlasti – tako ni danas ekstremni liberalizam ne prihvaća društvenu relevantnost vjere. Vjeru pokušavaju svesti na privatnu sferu, a od kršćana traže da prakticiraju uvjerenja u crkvi, a ne na političkom prostoru’, poručio je Stier s govornice, nedugo nakon što je John Vice Batarelo, predsjednik Zaklade Vigilare, najavio borbu protiv terora sekularnog ekstremizma i novu ofanzivu na Zakon o pobačaju, pozivajući se na poljsku organizaciju Ordo Iuris, također podružnicu TFP-a, koja je u toj zemlji umalo isposlovala kazne do pet godina zatvora za žene koje izvrše pobačaj.

Organizacija koja je, pored U ime obitelji, Hrasta, Grozda i sličnih neokonzervativnih udruženja, predvodnica nasrtaja na sekularno društvo u Hrvatskoj, doživjela je toga dana svojevrsno amenovanje ekstremističke ideološke agende iz samog vrha političke vlasti u Hrvatskoj. Parafrazira li se zadnja Stierova rečenica u spomenutom govoru, ona bi glasila otprilike ovako: Kršćanska teokracija nije moguća, ali sretno vam bilo u pokušaju.

Nedavno je Zaklada Vigilare opet došla u fokus javnosti zahvaljujući Luki Popovu, koji je, nakon neumjesnih komentara u obranu svećenika što je odbio pričestiti dijete s Downovim sindromom, napustio HTV-ovu emisiju Peti dan, a potom i izvršna tijela ove organizacije. Novosti su, u međuvremenu, otkrile da je potajno na blogu Kontrarevolucija.net promovirao bijeli supremacizam i privlačio neofašističke internetske sljedbenike, potičući ih da mrze muslimane, žene, gejeve, i ostale skupine koje neće imati mjesto u viziji nove kršćanske teokracije.

Iako je riječ o sekti poprilično zastrašujuće historije, ona se u političkim ciljevima po malo čemu razlikuje od težnji udruga poput U ime obitelj, Hrast ili Grozd, s kojima Vigilare dijeli i bogatu suradnju u širenju nazadnih ideja

Ispostavilo se da je njegov anonimni križarski pohod, uz sav ekstremizam i sektaški pristup, sama programatska okosnica izvornog učenja TFP-a, kakvu u rafiniranom obliku možemo čitati i na stranicama Zaklade Vigilare. U ovom tekstu ćemo stoga pokazati manji dio pozadine ove organizacije i njihovih vjernih podružnica, kako bismo predočili istinske stavove od kojih zaziru u javnosti, i pokazali da je Popov, kao vjerni sljedbenik njihova duhovnog uzora, doživio nezasluženu marginalizaciju u njihovim redovima.

Osnovana sredinom 60-ih u znak otpora protiv socijalno pravednijih reformi u toj zemlji, ova je organizacija okupljala istaknute pripadnike vlade, vojske i klera, koji su bili nezadovoljni agrarnom reformom na štetu velikih zemljoposjednika. Iza svega je stajao konzervativni intelektualac i političar Plinio Correa de Oliviera, kreator koncepta kontrarevolucije protiv revolucije: pohoda na sve oblike modernosti radi uspostave globalnog kršćanskog režima koji će se temeljiti na srednjovjekovnoj društvenoj hijerarhiji i represiji štovatelja ‘sotonskih’ ideja kao što su egalitarizam, ljudska prava i parlamentarna demokracija. TFP je još i bio poželjan partner Crkvi dok je rogoborio protiv komunizma, teologije oslobođenja i aktivno sudjelovao u vojnom puču u Brazilu. No, onda je 1980-ih godina došlo do distanciranja iz najviših pozicija Katoličke crkve. Godine 1984. biskup Castro De Meyer, dotad blizak ovoj organizaciji, napisao je pismo u kojem ih naziva ‘heretičnom sektom’ koja, iako javno ne istupa na taj način, u stvarnosti podriva istinu o kršćanstvo, dok je brazilska biskupska sinoda nakon toga zatražila distanciranje vjernika od njih zbog ‘vjerskog fanatizma’.

Otkrilo se, naime, da su u ovoj zatvorenoj zajednici osnivač i njegova majka tretirani kao sveci, dok se neposlušne štovatelje podređivalo disciplinskim mjerama kakve su se koristile u zatvorima, umobolnicama i koncentracijskim logorima. Prema izvještaju jednog brazilskog lista, pokora je uključivala zatvaranje poklonika u svinjce, gdje bi po 12 sati bili prisiljeni vikati da su svinje. Brazilska vlada upozorila je da TFP traži legalno skrbništvo nad maloljetnom djecom koju su im roditelji dali u tutorstvo. Postojali su slučajevi okretanja njihove djece protiv crkvenih učenja, ali i samih roditelja.

Organizaciji to, međutim, nije naštetilo u daljnjem širenju, osim u ponekim slučajevima, kao u Venezueli, kad su zabranjeni kao militantna skupina koja radi na podrivanju ustavnog poretka i planira atentat na papu Ivana Pavla II., što je kasnije odbačeno na sudu. Dapače, u narednim će se desetljećima iz Brazila proširiti na većinu kontinenata. Nakon SAD-a, u kojem su svoja ‘kontrarevolucionarna’ učenja pronašli u neoliberalnim zahtjevima za potpunom deregulacijom privatnog sektora, obrazovanja i inherentne društvene nejednakosti, 1990-ih počinju ekspanziju po Evropi. Premda su cijelo vrijeme nastojali brisati stigmu ‘sektašenja’, što kroz sudske tužbe, što kroz promjenu pristupa borbi, francuski ih je parlament 1995. godine stavio u skupinu pseudo-katoličkih sekti.

Njihov istinski preporod, međutim, uslijedit će na području jugoistočne Evrope, dvadesetak godina poslije toga. Poljsko izdanje Newsweeka objavilo je 2015. godine opširnu istraživačku priču o ‘brazilskoj sekti’ koja stoji iza konzervativne kontrarevolucije u toj zemlji.

‘Imaju svoje medije, mlade ljude, pravnike koji rade na zakonima i po potrebi surađuju s Putinovim oligarsima, odnosno vjerskim ekstremistima koji sukreiraju homofobne zakone u toj zemlji. U Francuskoj se smatraju sektom, a u Poljskoj predvode križarski pohod’, stajalo je u tekstu u kojem se detaljno opisuje osnivanje podružnice TFP-a u Poljskoj, organiziranje marševa za obitelj i život, kakav smo nedavno gledali i u Zagrebu, osnivanje kampova za novačenje ‘mladih križara’, širenje ureda u gotovo svakom većem poljskom gradu, te distribuciju brošura po školama, u kojima je pisalo da ‘homoseksualci praktički konzumiraju ljudsku krv, jedu izmet, te se čak i valjaju u njemu’. U zadnjih 16 godina, crkva se barem pet puta distancirana od njihovih aktivnosti, nazivajući ih privatnom inicijativom, pa tako i prošle godine, kad su, zahvaljujući povezanosti s izvršnom vlašću, izradili prijedlog zakona koji je trebao kažnjavati žene kaznom do pet godina zatvora za pobačaj. ‘Poljska crkva je konzervativna, ali ovi ih ucjenjuju da traže žešću prisutnost vjerskih vrijednosti u društveno-političkom životu’, izjavio je filozof i teolog Jaroslaw Makowski Newsweeku, dodajući kako ove organizacije u Poljskoj, inače predvodnice tamošnje harange protiv Olivera Frljića, žele uspostaviti vjersku državu.

Poljski pandan TFP-u, Ordo Iuris i pripadajući mu Institut Piotra Skargi, pritom je dao financijski i intelektualni doprinos u širenju ove organizacije u Latviji i Estoniji, gdje preko političkih veza nastoje progurati svoju agendu u zakone o pobačaju i istospolnim partnerima. U Hrvatskoj su pak dali doprinos propitivanju ustavnosti Zakona o pobačaju, dok je član podružnice Ordo Iuris ušao u hrvatsku radnu skupinu za ratifikaciju Istambulske konvencije, dokumenta protiv nasilja nad ženama, koji su konzervativci nastojali srušiti zbog tobožnje ‘rodne ideologije’.

Zajednički lobiraju i na razini Evropske unije, gdje su uspostavili lobističke organizacije, objedinjene u Federation Pro Europa Christiana, platformu koju predvodi vojvoda Paul Herzog Von Oldenburg, plemenitaš čiji je otac, aktivni član nacističke partije, za vrijeme Drugog svjetskog rata tražio od Hitlera širenje imanja na ‘Istoku’. Njegova rođakinja Beatrix von Storch isturena je članica krajnje desne Alternative za Njemačku (AFD), koja se protivi uporabi kondoma, koketira s nacističkom retorikom i izjavljuje da izbjeglice treba strijeljati.

Iako je riječ o sekti poprilično zastrašujuće historije, ona se u političkim ciljevima po malo čemu razlikuje od težnji udruga poput U ime obitelj, Hrast ili Grozd, s kojima Vigilare dijeli i bogatu suradnju u širenju nazadnih ideja po Hrvatskoj i Bruxellesu.

- Prestali su s otvorenim protivljenjem nekim politikama, poput zabrane pobačaja ili homofobije, shvativši da je to kontraproduktivno. Umjesto toga, razvili su pozitivistički narativ. Sada se bore za život, tradicionalnu patrijarhalnu obitelj i vjerske slobode, s ciljem da podrivaju zakone protiv diskriminacije kroz priziv savjesti - kaže Novostima Neil Datta, koji se godinama bavi proučavanjem neokonzervativnih pokreta u Evropi, dodajući da, unatoč svemu, njihov utjecaj i dalje nije prevelik.

- Najveći su uspjeh napravili u Poljskoj i Mađarskoj, a sada se pripremaju za Hrvatsku - upozorava.

U tome kontekstu treba sagledavati i recentnije uspjehe članova ovih grupacija po pitanju infiltracije u obrazovne institucije, od Agencije za odgoj i obrazovanje, preko Ministarstva znanosti i obrazovanja do niz stručnih tijela koja će raditi na budućnosti hrvatskih obrazovnih politika.

Od prošlogodišnje želje potpredsjednika Vlade Stiera da im je ‘sa srećom’, u manje od godinu dana razmjerno male sekte i konzervativni pokreti došli su u priliku, zahvaljujući HDZ-u, za proaktivno davanje presudnog doprinosa u kreiranju obrazovne svijesti budućih naraštaja. Ispostavlja se tako da potpredsjednik Vlade, uz svesrdno ignoriranje ili podršku premijera Andreja Plenkovića, daje prostor ekstremistima koji u drugim zemljama – čak i u Poljskoj – izazivaju zazor ideoloških parnjaka, crkvenih krugova za koje se nikako ne može upotrijebiti epitet ‘umjereni’. Koketira se s opcijama koje se u brojnim zemljama već desetljećima proglašavaju ekstremno desnim sektama, i to ne samo u liberalnim sociološkim krugovima, nego i od strane obavještajnih službi država kao što su Francuska ili SAD, gdje se čak i vjerski fundamentalizam kršćanskih evanđelista, suodgovoran za tridesetogodišnje oblikovanje i doslovno rasturanje Republikanske stranke, pored njih smatra umjerenom teološkom opcijom.

1/2